Sažetost

Nikada me nije krasila sažetost. Bar ne u pisanoj formi. Prvo sam, naravno, čitala, bez pisanja. Nikada nisam imala problem sa ruskim realistima, mislim da su oni ovdje odličan primjer, osobito Dostojevski. Nikada nisam preskakala stranice raznoraznih opisa, čak i kad je esej o zadatoj lektiri profesorici trebao biti predan sutra, a ja započela tog Dostojevskog danas ili jučer. Onoliko koliko sam bila, do deadline-a, pročitala, pročitala sam kvalitetno, a esej sam pripremala, hahaha, uglavnom uzdajući se u neku svoju intuitivnost i, naravno, konsultujući, u par šturih informacija o fabuli, one koji su datu lektiru pročitali. Eseji su uspješno prolazili, valjda zato što su raznorazne učiteljice, nastavnice i profesorice više robovale dogmatskom raspredanju o stilu pisca, njegovom uticaju/ili ne na evolutivne procese u književnosti, nego na zauzimanje stava o etičkim vrijednostima junaka. No, sve lektire sam pročitala kasnije, u svom tempu. Neke godinama kasnije, neke nekoliko dana ili sedmica po predaji eseja.

Kasnije, negdje u posljednjoj godini Gimnazije, počela sam pisati. Prvo nekakve prozne forme koje su naginjale ka esejistici slobodnog tipa. Istovremeno sam čitala, sve više izlazeći iz okvira klasične književnosti. U tom periodu i prvim godinama fakulteta bila sam jako ljuta na moju pisanu riječ, odnosno moju (ne)sposobnost da sažeto pišem. Kratke rečenice, jezgrovito do cilja, završetak potpuno izvjestan i prije uzimanja olovke u ruke, to jednostavno nisam znala ili mogla.

Danas…, danas shvatam koliko sažetost u pisanju može biti opasna. Opasna kao istinska opasnost. Bila to književnost ili pisanje o svjetskim i/ili ličnim problemima, posebno pisanje uz izvođenje i naglašavanje stavova. Razmišljajući o ovome uvidjela sam (ili se prosto nadam) da jednostavno nije moguće da tako mnogo ljudi, što vlastitu pisanu riječ odašilju u čitalački eter, zaista i gaje i stoje iza stavova koje pisanjem izvode i naglašavaju. Pokušavam u sebi naći vjeru da i oni, kao što sam to i ja nekoć željela, samo teže ka sažetosti i spektakularnoj jezgrovitosti. Da li, međutim, uviđaju da njihova pisana riječ, a time i oni sami, postaju žrtve sažetosti u čijem okrilju je Ubij! uvijek i samo to Ubij!, Zabrana! uvijek i samo Zabrana!, Lažov! uvijek i samo Lažov!, Peder! uvijek i samo Peder!, Pizda! uvijek i samo Pizda!, Kukavica! uvijek i samo Kukavica!, Kurva! uvijek i samo Kurva!, Muškarac! uvijek i samo Muškarac!, Žena! uvijek i samo Žena!, Vlast! uvijek i samo Vlast!, Vrlina! uvijek i samo Vrlina!, Mana! uvijek i samo Mana!… 

Ne razmišljamo uopšte ili jako malo razmišljamo o odgovornosti koje naša pisana riječ sa sobom nosi, te posljedicama koje sije. Postajemo žrtve sažetosti koja krasi samo najveće majstore pisanja. Do jednog dana kada mi možda upali da svoj stav u punoj njegovoj istinitosti prenesem u prostoj rečenici ili dvije, uživam u komformističkim alejama vlastite opširnosti. Baš zbog nje čitalački eter manje prljam, a to me čini zadovoljnom. 

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1198

5 0 komentara

Leave a Reply

  1. Zanima me tvoje mišljenje kao novinarke (negdje si napisala da si novinarka) problematika izbora naslova, odnosno imenovanja naslova? Pretpostavljam da postoje određena pravila kod različite vrste, tj. sadržaja texta… da li je oduvijek bio ovakav trend jeftinog senzacionalističkog tipa?

  2. Odlično pitanje babba. Ovo će biti poduži odgovor.
    Znam na šta ciljaš, izvlačenje iz konteksta tipa: na naslovnici poznata osoba i iznad nje ogroman naslov s crvenim slovima “Da, ubio bih!”, a u tekstu, smještenom na nekoj 23 str. časopisa ili novina, ustvari piše “Da, bio bih u stanju ubiti nekoga ko bi fizički nasrnuo na moje devetogodišnje dijete, naravno da bih ga branio svim sredstvima, dao bih svoj život za njega!”.
    Iako nisam novinar koji radi u printanim medijima, pretpostavljam, a i saznavala sam nešto o tome po raznoraznim seminarima (jer je to samo moje zanimanje, ne i profesija/studirala sam nešto drugo), da je senzacionalizam u kreiranju naslova koji u tri ili četiri riječi treba dati što jezgrovitiji uvid u vodeću vijest star koliko i samo novinarstvo. Međutim, novinarstvo je u svom povoju bilo usluga političkoj i biznis/korporacijskoj kremi koja je kupovala novine/vijesti u svakom slučaju, nevezano od toga da li će je privući senzacionalistički naslov ili ne. (Moram dati mali istorijski osvrt. Četvorica Jevrejina su, u to vrijeme, bila plaćena od strane četiri velika konkurencijska korporacijska bloka da prodaju informacije, tada špijunske informacije, suprotstavljenom korporacijskom bloku o onome što se dešava u drugom, trećem, četvrtom. To je tako funkcionisalo nekoliko godina, sve dok ova četvorica Jevrejina nisu organizovali sastanak, uvidjevši koliko su informacije koje pribavljaju dragocjene, odnosno da se iz njih može izvući mnogo više novca na slobodnom tržištu. Tada su dogovorili da će svaki prekinuti kontakt sa korporacijskim blokom za koji su radili, te da će osnovati prve četiri agencije za proizvodnju vijesti koje su i danas najveće. Najpoznatije su i danas Rojters i AP)
    E sada, kada su vijesti počeli konzumirati širi slojevi ljudi, građana, tada i senzacionalizam raste, dobija na značaju. Pretpostavljam da je to zato što se pretpostavljalo da svaki čovjek svaki dan neće imati ili neće htjeti odvojiti novac za neke novine ili časopis ukoliko ga naslov ne privuče kao magnet, jer, prosto, nema nekog višeg interesa od toga da bude jednostavno informisan. Pretpostavilo se, a, nažalost, i pokazalo tačnim, da najširi slojevi ljudi najviše čitaju, a samim tim spremni su platiti za to, nešto što danas, u slobodnom žargonu, nazivamo “prljavim vešom” bilo to nešto što je jedan predsjednik države u afektu rekao drugom predsjedniku na sastanku iza zatvorenih vrata ili da je golfer Tajger prevario suprugu milioniti put a da ona ništa nije znala.
    Izvlačenje tzv. head-a (eng. Glava), odnosno tzv. glave vijesti, šrži vijesti osnova je novinarstva, bilo ono elektronsko ili printano. To da head na najbolji način i bez namjernog ili slučajnog vađenja iz konteksta jednog, tzv. “ubojitog”, dijela izjave sagovornika oslikava vijest u kompletu je i najteži dio ovog posla. Ti tzv. head-ovi su najčešće pogrešni ili čak i zlonamjerni zbog toga što se novinarstvom bave ili nedovoljno kompetentni pojedinci koji ne znaju koje posljedice za sobom vuče njihovo neznanje ili zlonamjerni medijski radnici, tzv. plaćenici.
    Hahahaha, ovoliki komentar u svom blogg životu nisam dala, hahaha, ali nadam se da su tu svi odgovori ili većina njih, naravno iz mog ugla:-)

  3. Ma super! Ovolikom komentaru sam se i potajno nadala:) Istorijske činjenice su mi bile totalno nepoznate.
    A fora je kada naslov završava sa znakom interpuncije “?!” – k'o može bit’ istina, ipak nije provjereno, al’ neka malo senzacije – dobar kompromis:)))