U prilog teorije haosa

Postelja je bila nepodnošljivo vlažna, ledena. Zadigla je pokrivač, mokru pamučnu spavaćicu zamijenila crnim baršunastim kućnim ogrtačem i uspela na palubu. Krma ne tako udaljenog teretnjaka bila je umrljana nekom tamnom tečnošću, jasno je to mogla vidjeti iako je znala da vid pred svitanje često vara. Mjesec nije vidjela, a činilo se da oblaka nema. Napipala je kompas u lijevom džepu, ugao deklinacije koji je pokazivao nije mogao biti zaista, bila je potpuno uvjerena u to. U njenih 63 godine okeana i vjetrova to se desilo samo jednom. I sada. Prethodnog incidenta se iskrzano, u bljeskovima slika prisjećala. Nakaradna deklinacija na ruži oštro je naprezala sjećanje, uz, po ko zna koji put, bolnu igru noževa u slijepoočnicama. Sa nadgrađa je osvijetlilo, što je redovno rađeno na svakih 33 minute. Sporost kretanja svjetla dozvolila joj je da uoči nešto što je podsjećalo na ljudski torzo, nekoliko metara ispred pramca njenog broda. Trebalo joj je nekoliko minuta da organizuje izvlačenje, no mreža je iznova pucala. Nakon četiri pokušaja smirila je tvrdoglave brodske težake i saopštila da će sačekati svjetlost dana kako bi lično izvidjela o čemu je riječ. Sidro je spušteno.

Lakoćom stranom njenim godinama zakoračila je u čamac. Tokom spuštanja naprezala se vidjeti komadić materije bordo boje, nekoliko metara dalje od prvobitne pozicije. Veslala je silno, ipak nedovoljno da pobijedi gustinu valova crne vode. Pretpostavljala je da je to ostatak nafte iz teretnjaka koji je prednjačio, ali oni nisu prijavili ispuštanje, niti je gustina vode odgovarala smješi s naftom. Nije se usudila dotaći tu želatinastu masu, osjećaj zle kobi je nadvladao. Više nošena prirodnom kretnjom želatina, nego upornošću uzaludnog veslanja, dovoljno se primakla objektu da je mogla sa sigurnošću utvrditi da jeste riječ o ljudskom torzu. Okrnjeno mesto, poput oksidiranog, usirenog metala nije plutalo. Pretpostavljala je da je to razlog sinoćnjeg višestrukog pucanja mreža. Moralo je biti nečim pričvršćeno za dno ili za neki dovoljno težak objekat ispod. Bordo boja skrivala je nekada krvcrvenu plemenitu tkaninu koja se samo na leđima, a možda i prsima, torza ogledala u pravoj boji. Zapravo, u krvavom krugu bila je izvezena najdetaljnija, nesumnjivo najljepša kompas ruža koju je ikada vidjela. Ona iz sjećanja, sa nakaradnom deklinacijom, no, igle na ovoj ruži nije bilo. “Semi, fatalisto, mora da je došao čas smrti”, pomislila je kao i u mnogo dana do sada, samo je ovaj put izostala ležernost misli. Nije je iznenadilo što je voda u trenu izgrizla do nepostojanja podlaktice koje su željele dočepati se ruže. Boli nije bilo, osim sterilne aestetike oksidiranog, okrnjenog mesa. Napokon je pronašla mjesto svrhe.

Lorraine, 9.9.2099.

Semi