(Antonio Vivaldi je 1723. godine komponovao svoje ponajbolje djelo Le quattro stagioni – Četiri godišnja doba, koje se, ujedno, smatra i jednim od najboljih djela barokne muzike. Jedan od četiri violinska koncerta u okviru ovog djela posvećen je i Zimi. Baš je violinski koncert Zima, prema mom mišljenju, nešto najbolje što je Vivaldi ikada komponovao.)
Zima je, jedina od godišnjih doba, u ženskom rodu u našem jeziku. Savremenom čovjeku je nametnuta vizualizacija zime kao ledene dame čije zamrznuto srce nije u stanju činiti dobre stvari, iako su je drevne mitologije predstavljale kao starca, pa tako imamo Starca Zimu ili Oca Zimu, prema germanskoj mitologiji, odnosno Djeda Mraza (Ded Moroz) prema ruskom folkloru.
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/old_man_winter.jpg[/IMG]
Stilizacija Starca Zime
Najviše volim ovo godišnje doba, možda zato što sam rođena u zimu. Ljudi su nekako bliži, topliji u međusobnim odnosima zimi ili je to samo moje iskustvo. Zimi bih pročitala najviše knjiga, posebno u djetinjstvu, tada sam mnogo čitala bajke. Zimi bih se mnogo sankala, uhhhh koliko dugo to nisam radila, kod bake na selu, a onda bih jedva čekala da se ogrijem uz peć na drva. Voljela sam da posmatram vatru, uživala sam u tom vremenu kada nikako nisam mogla da shvatim zašto voda postaje led.
Jedva čekam sljedeću zimu da naša djevojčica poodraste da se možemo sankati. Ali, i tužna sam malo. Gdje će ona provoditi svoje prve zime, zimske raspuste? Kuća mojih bake i dede je pusta, morali su se preseliti blizu tetke jer su suviše stari da bi se brinuli o svome seoskom domaćinstvu. Naša djevojčica neće moći svake zime proučavati zaleđeni potočić, kao što sam ja, neće moći crtati oblike grančicom po snijegu cijelcu a da oko nje na kilometar nema čovjeka, neće upoznati najljepšu stvar kod zime – tišinu. Dok novčano budemo u stanju dići kakvu vikendicu, ako uopšte budemo, njeno će djetinjstvo proći.
Znam šta ćemo, tražiću od bake ključ da zimujemo na selu 🙂
Za kraj, ulje na platnu nijemog holandskog slikara Hendricka Avercampa. Interesantan je po tome što je cijeli svoj stvaralački opus posvetio slikanju zimskih prizora.
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Zima.jpg[/IMG]
Ledeni pejzaž, Staatliche Museen u Schwerinu
Bolje proljeće. Ha stvarno, ha Vivaldijevo. 🙂
Neka ti bude, hehehe
Ne ulazim u subjektivno, a ne zna se šta je subjektivnije ovdje – da li doživljaj godišnjeg doba ili doživljaj muzike 🙂
:))
Hvala za ovaj post :))
I de živa bila, vodi me negdje gdje ima puno snijega gdje možemo da se igramo, i gdje ima dobrih ljudi. Ja ću poluditi medju pacijentima. 🙂
I izvini, nisam ti odgovorio tamo na postu o ljudskim pravima 🙂
Ja bih to regulisao zakonom, mislim smrtnu kaznu, giljotinu kao najhumaniju :). Nekome krampom presuditi je ipak varvarski, iako mi zivimo u varvarskom drustvu 🙂
Pozdrav 😉
pa i sad se već može sanjkati… čemu čekati iduću zimu?
a ja bi radije negdje na sunce…. :)))
@nepozeljan… Hvala tebi za pismo Milanu. Kod mene nije tako crno, nije crno uopšte, ali to, prije svega, trebam zahvaliti tome što sam većinu vremena okružena isključivo najbližom porodicom i prijateljima.
Vodila bih te, bez zezze, da nemam malo bebe o kojoj trebam da se brinem 🙂
Nego, što se ne bi zaputio do kakve antikvarnice ili biblioteke, kupio/iznajmio masivnu zbirku bajki (onih malo kompleksnijih tipa narodne bajke i priče raznih naroda), sjedneš u svoju sobu, zagrijanu, pripremiš prije toga malo meze i lagano 🙂 Čitaš, maštaš, ujutru ranije izađeš na snijeg, malo prošetaš u tišini… Znaš, mogu biti oko tebe, al’ u tebe ne mogu ući ako im ne dopustiš.
Slažem se da živimo u varvarskom društvu na globalnom nivou, to je, nažalost, odgovarajuća riječ. I kod varvara je glavni cod, glavno pravilo bilo SILA. Tvoje je pravo da zastupaš potrebu smrtne kazne, a moje da se borim protiv nje. Neko je, ovdje na bloggu, jednom dobro rekao, parafraziram: “Mi ne možemo ubiti dva puta čovjeka koji je ubio dva čovjeka.”. Onaj ko bitak daje, treba ga i uzimati. Prije nisam podržavala ni ubistvo u samoodbrani. Sada drugačije razmišljam jer sam majka.
Otpozdrav;-)
@graciasalavida… Ne bih baš rekla da se može sankati sa 10 mjeseci. Stoji i polagano pravi prve korake, tek će da prohoda za, odokativno, mjesec dana.
Ja sam zadovoljna sa ovom divnom zimom 🙂
Šalio sam se ja 🙂
Ali baš ti hvala ;):)
Sve što vrijedi na ovom svijetu su djeca, i neke životinje 🙂
Čitam sve do čega dođem 🙂
Narodne bajke zvuče zanimljivo. Uzeću u obzir 🙂
Hvala 😉
zimu treba znati voljeti ne zavisno od toga kad si rodjen, zimi sve pociva i miruje, jedino taj onaj ko srcem zivi moze da osjeti svoje pravo ja…
@nepozeljan… Ja se nisam šalila;-)
Sve što vrijedi na svim svjetovima je ljubav.
Pozdrav drug!
@MayaBosanSka… Slažem se. Tišina zime je za neke blagodet, za neke haos, ona tišina u kojoj se samo čujete Tvorac i ti.
haj nepristupacna onaj…pristupacna.Ma jezik mi se zavezo po mislima pa prsti se ‘cugosom'ispisuju.
Haj to i suvislo povlacenje nego…ja se tobom,hocu reci postom,otklizah iz zime u ono ljeto u sazrijevanju.
Eh…u tom i takvom ljetu (ja i mi) deckic zeljan plodova kostunjaavih.Kako do njih doci?
Bio ti jedan orah ,ogroman i dakako star jer nebi bio ogroman da nije star…jelte,u nasem selu.Ma nije masilo ljeto a da nije bio grozdom loze u svom rodu.Ja se nameracio ba na orah ali orah cuvan od starice -majke vlasnika oraha.Sjedila bi tako starica povazdan prislonjena uz orah i nes heklala ili plela uz pomoc ocala i pletecih igala…naravno.Sjedila i cuvala orah od nas mangupa koji bi dzabalesku krckali orahe.
Medzutim,kako je orah imao deblo da se nije mogao obuhvati sa cetiri ruke dva covjeka spojene u sistem ruku ruci,to sam ja i moja ekipa pronasli nacin pentranja na orah.
Privukli bi se orahu sa suprotne strane od one kojom je starica podupirala orah i cuvala istog od nas.Pentrali bi se po granama oraha i orahe trpali u njedra e da bi kasnije igrali “kupe” koja se zasnivala na umijecu da druge ostavis bez ijednog oraha.Starica je bila ko nagluha sa svojih osamdestak godina a mi nismo larmali da bi iskusavali staricin sluh.
Poslije obavljenog posla i puna njedra oraha obavezno sam znao doci pred staricu sa rijecima;
-haj majko…jel ziga danas sta u krstima.
-Ziga sine …ziga al’ se trpi…bivale su rijeci starice.
-Vala majko ovaj ti orah donosi plahu srecu meni…nastavljao bih.
-jes…jes…orah je lijepa vocka.A sto tebi donosi srecu??…pitala bi starica.
-Pa eto…vider ova njedra moja.Puna bona “majko’ tvojih oraha.Topim se od pomisli dok ih budem krckao
-Ah sejtane jedan dabili ne bio…pa ti si vec opeljesio moj orah
Utom bi se i siba stvorila u njenoj ruci a ja sam vec hiii…daleko do sljedeceg zblizavanja
Et’ vidi ti sta mi Vivaldi(jel to neki svirac sto ljubomorno cuva godisnja doba ko i starica moja orah)i ti udruzena sa njim uciniste.Ispovijedam grijeh svoj
Haj upozdrav
Nećemo izdanče u-p'o-zdrav(lja), nego ćemo uzdravlje:-), može?
Zgodna ti priča. Kasno ljeto, starica-čarobnica pod orahom, tamo gdje trave nema. Gdje je neće žigati kad pod orahom sjedi, ct ct ct ct. Napunila osamdeset ljeta, pa tako.
Evo tebi komad Šantića o orahu, pustićemo Vivaldija sada.
“Uzalud čekam… U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni…
No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola,
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj ko viline kose.
Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge –
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me…
Sanjam li? Il bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila…
Sve su svijetle!… Sve u bl'jesku stoje!…
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;
Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi…
Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slušaj! Redom zapjevaše one!…
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:
“Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju, –
Sveta smo živa porodica tebi!
Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.
Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vezu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!
Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna”…
I akord zvoni…Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari…
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem…”
Hvala NOISe!
Dobro…stovani je stovao svoje ptice i kavez im ,svojerucno,uradio.
Tako,da ga zoblju a drugima…pa drugima cvrkut istih…ptica
Ja sam ih palio…i smijao se a nije da ne volim osluhnuti eho vododerinom mojom… i ovakve i onakve ptice.I nisam zlotvor a svakako sam poklonik i ptice i njenog gnijezda i goluzdravog ptica ali…nisam rad da me kljucaju zivog a ziv sam jer dah svoj vidim na ovom ,ispred mene,staklu u prohladnim danima.
Hvala jos jedanput…tebi rijeko sa slapovima i vodopadima ….zemlje sa Ponorom
Molim izdanče, zadovoljstvo mi je.
Živ si, da šta, samo živa srca pišu u stihovima, a ti i ovaj komentar tako ispisa, sve uz praznine pjevajuće tišine.
Nikada stranice ili knjigu (dakle misli) spalila nisam, ali jesam zgužvala i odbacila nešto što mi se učinilo suviše glupo, stoga povrijeđujuće mi za ego. Palila svakako jesam;-)
Uzdravlje ti!