Na jedan su se osmijeh vršili brojni atentati i pokušaji istih, zbog tog jednog osmijeha drvena ploča koja ga sadrži danas ima neprocjenjivu vijednost, taj osmijeh se krao i ponovo otimao iz ruku lopova, taj jedan osmijeh krasio je spavaće sobe velikih monarha i prvih "narodnih" predsjednika, taj jedan osmijeh je svojom popularnošću nadmašio svu genijalnost i svestrano umijeće vlastitog kreatora.
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/MonaLisa.jpg[/IMG]
Mona Lisa, Leonardo da Vinči (Leonardo di ser Piero da Vinci), ulje na drvetu, 1503 – 1505
Neću pisati na fonu, za mene, potpuno bespredmetnih naučnih, kompetentnih i inih rasprava o porijeklu nositeljice osmijeha; čija je priležnica bila, da li je ona da Vinčijeva majka ili, pak, on lično. Pisaću o misteriji ovog osmijeha, zapravo o misteriji svih osmijeha koji su pokušani biti zamrznuti u trenutku rukom genija ili izumom fotoaparata.
Zašto se Mona Lisa i osmijehnula i nije? Da li je da Vinčijevo majstorsko umijeće unaprijed predvidjelo i namjerno izračunalo ovu opozitnu dvosmislenost poruke s drvene ploče, sa lica s upitnim identitetom?
Ne mogu i da hoću umanjiti umijeće genija, ali mislim da on, baš kao svi, nije znao prenijeti osmijeh. Ako ga je umetnuo na nečije lice čisto reda radi, to i nije bio živući osmijeh. Ako ga je na vlastito lice umetnuo, to bi mogla biti projekcija boljeg, ušminkanog sopstva. Ako ga je pokušao prenijeti kao baš to – osmijeh na licu žene, onda uspio nije, jer nijedan osmijeh nije dvosmislen.
Osmijeh je nedvosmisleno iskren ili nedvosmisleno kiseo. Osmijeh je nedvosmisleno stidljiv ili nedvosmisleno raskalašan. Osmijeh je nedvosmisleno prijatno zvonak ili nedvosmisleno neprijatno kreštav.
Mi se najbolje upoznamo putem tih vrata, baš tih vrata srca – osmijeha.
Razmišljala sam o svome osmijehu i uzdala se da će me naša kći podsjetiti da ne tražim odbranu u osmijehu, niti da ga koristim radi napada. Ona to može kao i sva mala djeca čovječanstva, a voljela bih da mi, odraslo čovječanstvo, učimo od njih jer zbog našeg lica oni, djeca, nakaradno uče, pokušavaju da nauče ono što se naučiti ne može – da se dvosmisleno osmjehuju.
Kad su mi se, kad su nam se iskreni osmijesi, osmijesi ljubavi počeli prorjeđivati? Da li baš zbog toga volimo sve, baš sve fotografije male djece, a na fotografisanje se sami teškog srca odlučujemo pravdajući to nefotogeničnošću, viškom kilograma, neraspoloženjem u datom momentu…
Odlučila sam danas šta želim biti kada porastem. Kada potpuno porastem u vječnosti.
Želim biti dijete.
Napisala sam kilometarski komentar, sa jasnim dokazima zasto si ukrivu.
Ali onda sam shvatila da ni ti nisi posve svjesna besmisla koji si napisala.
Ukljuci TV na politicke emisije. Vidi sve dvosmislene osmjehe, pa se vrati Da Vinciju.
P.S. Trebalo mu je 4 godine da zavsi Mona Lizu, a ne 3.
iskrenim osmijehom se defintivno otvaraju mnoga vrata, osmjeh kao pozitivno oruzje naucila sam u mojoj zadnjoj “domovini”, ali sam kasnije pocela primjecivati koliko se kod nas ljudi malo smiju u…..
hm, meni tvoj osmjeh (preskacem sve ostalo) uopste ne djeluje dvosmislen….eto 🙂
Vala meni ova slika nikad nije bila zanimljiva, pogotovo kad se uzmu u obzir drugi Amiđini radovi. Bes sumnje da je bio genije, ali ova slika, a pogotovo ovaj osmjeh u meni ne izazivaju neko posebno divljenje.
@AliceHarford… Žao mi je što, iz nekog meni nepoznatog razloga, nisam zaslužila jasne dokaze zašto sam u krivu. Ustvari, najviše žalim što nisi napisala taj kilometarski komentar bez obzira na njegovu svrhu, dokazivanje ili ne 🙂
U principu, tekst, prema izvornoj namjeri, uopšte nema za cilj nikakva dokazivanja, niti pro, niti contra. Iako da, kroz njega se provlači neka generalna teza koju bi se dalo, a i ne mora, dokazivati – “Mona Lisa” je najpoznatiji arhetip simbolike lažnog osmijeha?!
Potpuno se slažem da tekst za tebe ili bilo koga drugog, isključujući mene koja sam ga napisala, može biti i jeste besmislen.
Što se tiče dvosmislenih osmijeha političara na TV-u… Vidi, ja recimo imam problem sa prepoznavanjem istinske namjere skrivene u pogledu i mimici lica, pokretima tijela kod ljudi, ali osmijeh uvijek prepoznam. Kako sam i navela u tekstu, nedvosmisleno vidim, vrlo prosto, da li je osmijeh iskren, da li je kiseo, da li je stidljiv ili je raskalašan… Sve ostalo pobrojano, kada sam ja u pitanju, može skriti dovosmislenost; može dakle uspješno zakamuflirati dvosmislenost, ali osmijeh ne.
Vremenski period naveden ispod slike nije se ticao vremena stvaranja djela, nego vjerovatnog(još uvijek nije zvanično verifikovano) perioda u kojem je stvaranje slike započelo. Prema ovom izvoru: Merry E. Wiesner – Hanks i Merry E. Wiesner, “An age of voyages”, 1350-1600, Oxford University Press; slika je dovršena malo prije da Vinčijeve smrti (umro je 1519. godine).
Pozdrav Alice 🙂
@magnolija57… Nisam pametna magnolija…
Znaš, možda je bolje da se malo smijemo, nego da se lažno osmjehujemo. Vjerovatno je to do mog balkanskog mentaliteta, ali mi osmijeh nikakvu vrijednost (do skrnavljenja) nema ukoliko je reda radi, “neophodan” u skladu s dobrim manirima ili eksploatisan s ciljem postizanja učinka koji je opozitan prirodi iskrenog osmijeha – poslati dobro, poslati ljubav biću kojem je upućen.
@Slovka… Mislim da ničiji (osmijeh) ne može ni biti dvosmislen, jer prepoznamo njegovu pravu prirodu svakako. No, hvala ti, znam u kojem si kontekstu rekla:-) Voljela bih da je to istina, trudiću se da postane, za sada baš i nije s obzirom da je nemoguće da se uopšte sjetim svog svakog osmijeha, a kamo li da ustvrdim da je baš svaki bio iskren.
@tramvajsexualac… Potpuno saglasna, posebno u ovom dijelu usporedbe s ostalim Amidžinim (hehehe, dobra dosjetka) radovima. Daleko od toga da i u meni ova slika, a posebno ovaj osmijeh izazivaju divljenje. No, jeste me nagnala da razmislim o ovoj arhetipskoj simbolici lažnog osmijeha;-)
Jašta, naši smo. 😛
Nego, pusti ti ovu Alice. Ona ti vako hoda po blogovima i sve govori ljudima kako im je namjenila neki golem komentar, ti se obraduješ i ponadaš, i na kraju ništa. 😛
Ovo me podsjeti na onu teoriju o osmjesima Fjodora Mihajloviča na koju sam naišao na dva mjesta, ako se ne varam, u njegovim romanima – “Zapisi iz mrtvog doma” i “Mladac”. Pri ruci imam citat iz romana “Mladac”…
“Samo se čovjek koji je na najvišem i najsretnijem stepenu razvoja može radovati zarazno, to jest neodoljivo i dobroćudno. (…) Ako hoćete dakle da proniknete u nekog čovjeka i upoznate ga u dušu, nemojte se zadubljivati u to kako ćuti, ni kako govori, ni kako plače, pa čak ni kako se zanosi najplemenitijim idejama, radije ga posmatrajte kako se smije.”
@tramvajsexualac… Hahahahaha
Hej, nemoj mi Alice, dobra Alice k'o dobar dan. Kad se nakupim virusa ženske patetike po ovom bloggu, pa mi zaprijeti neko zapaljenje, a ja odmah kod Alice na blogg svratim da se vakcinišem. Mogli bi đe napisati: Besplatno cijepljenje srna ranjenih protivu patetike na bloggu kod Alice 🙂
@onaj(…)lik… Iffffffffffffff kako super. Nisam čitala “Mladca”. Sada se zadam da ga ili pronađem na Net-u ili kupim u kakvoj antikvarnici.
Potpuno saglasna sa citatom, ja što “otkrih” toplu vodu.
Hvala Liče :-)))))))))))
Evo jedan osmijeh od mene.
D.T.)
Eno sad oni jos i tracaju o meni, pa dokle??? 🙂 (jebo to, nego…)
….mislis li da je Da Vinci bio genijalac?
Ja licno mislim (a opet, to je moja pretpostavka o istom, i ne bih stavila ruku u vatru za nju) da je Da Vinci bio toliko blistav um, izrazito razvijene maste, da je pokusavao i kroz svoja djela drugima razvijati mastu, jer meni izgleda ocito da svako od nas ima slobodu da promasta o dami sa slike, i da promasta o zagonetnom osmijehu, ali i pogledu, za koji kazu da kada gledas Mona Lizu u Luvru, cini ti da ima ‘svepratece’ oci.
A to da ti znas razabrati dvosmislenost u osmjehu, ne sumnjam. Ja sam jedna od onih koja vjeruje da kada je covjek toliko lazan, a vjeruje da je ta laz istina, njegov osmijeh, mada je lazan, postaje istinit…
Komplicirano za komentar, skontat ces me nekad… 🙂
Eto, raspisah se, otvorih diskusiju o Da Vinciju :)))
I jedan od domaćice za D.T.-a
:-))))))))))))))))))
:)))))))))))))))))))
i od mene,strasna si!
kako si skontala??
Ihhhhhhhhh trača, super si prošla, ‘ajd’ ne zezaj;-)
Percipiram da jeste bio genijalan um, definitivno.
Tačno, to i jeste cilj, po meni, vanvremenske umjetnosti – da komunicira sa konzumentom, onim ko je doživljava na svoj sasvim posebni, intimni način.
A jel’ mogu sad da skontam tvrdnju ” Ja sam jedna od onih koja vjeruje da kada je covjek toliko lazan, a vjeruje da je ta laz istina, njegov osmijeh, mada je lazan, postaje istinit…” il’ baš moram kasnije ili nekad? 😉
E vidiš, ova je rečenica baš za odličnog razmišljanja. Šta sa samoprojekcijama? Da li su luđaci sa zvaničnim dijagnozama pretplaćeni na iskreno osmjehivanje uvijek? Kako se mjeri samoprojekcija, kako se mjeri ludost? Kako se mjeri, onda, genijalnost? Koliko je u genijalnosti do jake provokacije, a koliko do univerzalne vrijednosti u smislu lijepog i dobrog? Da li je genijalnost dilema?
Alice je inspirativna;-)
Osmjehnuti se osmijehu.
Šta tu imam kontat’?, hihihihi
ah, *ebo te Da Vinci, na sto nas dovede. 🙂
Sto se tice ludjaka sa zvanicnom dijagnozom, oni su u zivotu malo losije prosli, jer su losije glumili. Svi smo ludi, mi koji nismo institucionalizirani bolje glumimo. :)))
Na stranu tu zezanciju, ja vjerujem da genijalnost i ludost dijeli neka tanka nit. A i sve za koje vjerujem da su bili genijalci, nedvojbeno su bili i ludjaci, mada ih ne preferiram tako zvati, nego ekscentrici. 🙂
Sto se tice klasicnog primjera ludjaka, i kako bih ja to mjerila… moram ti reci da ne znam. Za mene je ludjak onaj koji nije sposoban razabrati stvarnost od iluzije, i koji ima tendencije da naskodi drugima i sebi. Rekla bih i da je pomalo nestabilan, ali nismo li svi, cime bih se vratila na drugu recenicu.
Genijalnost je diskutabilna i provokativna, jer, malo je uistinu takvih ljudi. I onda, malogradjanstina koja i okruzuje nas sad, a koja je uvijek bila prisutna, nije nista drugo do ljubomorna. Kao najljepsi primjer stoji E.A. Poe. Genijalac nedvojbeno, sad priznat, u ono doba doslovno razapet kritikama.
Genijalnost se mjeri stoljecima, ludost momentima.
Alice puca od inspiracije. Nemoj pitat. :)))
🙂
Počeh čitati komentare i odustah… za sada.
Pogledala sam sporni video. Da, za mene je sporan. Nije sporan zbog toga što je Allah dao kao propis vjernici da pokrije svoju glavu, ruke i noge do članaka, već je sporan što se u videu naglašava samo jedno: “Plaši se Allaha, plaši se Allaha, plaši se Allaha i zato se pokrij!” ili “Pokrij se zato što te treba biti strah od Allaha ako se ne pokriješ!”.
Čitala sam Kur'an časni, tačno je da vjernici trebaju biti bogobojazni, ali to je samo jedan od aspekata vjere, bilo koje monoteističke vjere, pa tako i Islama. Postoji i aspekt vjere koji se zove ljubav samo zbog ljubavi, ljubav koja je najljepši dar Božiji.
Moje je iskreno ubjeđenje sljedeće: Jao onima koji vjeruju i praktikuju obaveze i propise svoje vjere samo zato što se plaše. Također mislim, jao onima koji vjeruju i praktikuju obaveze i propise svoje vjere samo zato što očekuju nagradu. Ja intimno vjerujem zato da bih negdje tamo u vječnosti bila dostojna mrvica savršenosti našeg Stvaraoca, da bih, bar na trenutak, osjetila iskru Njegove čiste milosti. Uh, koliko sam ljudi srela koji su mi otvoreno rekli da vjeruju zbog nagrade (dženneta/raja) ili zbog straha od kazne (džehennema/pakla). Nagrada i kazna nisu sporne, ali iskrenost u vjeri je, po mom mišljenju, ipak, prije svega, vezana za rad na sebi radi usavršavanja u dobrom djelovanju i to ni zbog očekivanja nagrade, ni zbog straha od kazne.
Zar je čovjek dobar samo ako se plaši?
Mislim da dobrota čovjeka proističe iz njegovog intimnog zadovoljstva, a njegovo intimno zadovoljstvo proističe iz njegove sposobnosti da u čistoći prihvati najljepši Božiji dar – ljubav.
Ja bih voljela da vjernice muslimanke ispune propis koji im je Gospodar dao zbog ljubavi prema Njegovoj milosti datoj u Objavi ljudima, a ne zato što će neki ljudi/ili žene od krvi i mesa upirati prstom i oštrim tonom govoriti: Pokrij se, zar se kazne ne bojiš?!”.
Par puta sam procitao ,tvoj,komentar na nekojaku temu.
Opetovanje u citanju je da pronadjem tvoju neiskrenost dok iskreno ljubis.
Ali udjaba! Nista od moje sumnje i znas sta…pa smiren sam ka i da sam najvecu mudrost u Kur'anu iscitao.Neka me Bog tebi onaj…tvojem pogledu onaj…tvom stavu onaj…tvojoj dusi…jes…bas dusi tvojoj neka me Bog priblizi.
Dovih ja sam sebi a ti…nemoj da se dovi suprostavljas…znas.Bice belaja
Nego…bas nesto mislim iliti se uvlecim tj…podvlacim krik pod misljenje…
Zasto je Bogu stalo da te ,prije, ne susretnem?/ Ili sam pozurio sa pitanjem huleci na Boga u izgaranju umisljenog!!??
Bilo kako bilo…”nigdar ni bilo da nebu bilo……’
upozdrav
@Avadon… :-)))))))))))
Budi mi dobro lijepo djevojče.
@izdanak… Iskoristiću(nedato mi) pravo kopiranja tvog načina.
Ovaj dio: “Vjera se praktikuje kao i prakticni rad srca.Srce govori sapcuci potiho o svom poslanju i nije mu da naglasava svoje otkucaje izuzev ako nije vanjskom silom dotaknuto pa da bubnja ili pak drugi ritam izaziva.Nista drugojacije ne treba biti niti sa vjerom koju covjek obnasa uz ovozemaljski razum.
Ona je tu,vjera,da kuca u inasanu a pogotovo sa insanom da bliznji i dunjaluk zivi i ljubav zazivi.Nije vjera bic vjernika za svog komsiju nevjernika(ateistu-ili drugojacijeg religijskog poimanja u ophodjenju sa Stvoriteljem)vec je vjera a time i nosioc vjera ruza koja miris siri i priziva odlutale i umorne u pronalazenju smisla zivota … da se mirisom edukuju.
Strasno je to…strasno…kad se bicem vjere ,jal’ nevjere mase, bicuje onaj pored mene jer ga hocu u “suru” ili surlu utjerati.Nema veceg grijeha jer se grijeh radja u ime Stvoritelja i sevapa po unificiranoj preporuci ,bilo obleke bilo misljenja ,kao sto je to radio Staljin , Mao i negdasnja crkvena inkvizicija.
Nema Nacije niti ce u skorasnje vrijeme drustvo biti bez Nacije,a da nema svoj jezik i svoju kulturu.Naime kultura moze biti i nekultura ali otom- potom.
Vjera nikad i nigdje nije zadana nacionom jedne zajednice kao neprikosnoveno pravo i nephodnost kao sto je jezik i pismo.Pismo je jedno i kultura je takva kakva jeste ali…vjera a pogotovu RELIGIJA nikad ne moze biti u drustvu unificiranog i standardiziranog jezika.
O prakticiranju vjere nisam govorio jer se jasno moze vidjeti ,iz mog pisanja,da se niti namecem niti zelim nametanje bilo kavih regula(pogotovo ne religijskih) jer to isto podvodim ,kao sto sam rekao,pod ritam srca koje svoje po prirodi poslanja odradjuje.
Ono sto zelim naglasiti,sa prethodnim postom i ovim trenutacnim,je sljedece;
Veliki je broj onih u svakodnevnom zivotu,a svakodnevni zivot se prenosi preko raznih medija pa tako i ovog medija,koji nastoje da slude vjernika Bosnjaka/Bosanca tako sto ce ga uvesti u imaginarni svijet oduzimajuci mu tlo pod nogama…oduzimajuci mu zemlju-Domovinu.To rade uspjesno i da se to vrlo jasno izreci i dokazati po skromnim ,ovozemaljskim,ili nikakvim misljenjima o pripadanju Bosni.Sa upitom sta ti je prioritetnije…Domovina ili vjera…odgovor ces dobiti,kao sto sam i sam dobio…kakva Domovina i bakraci…vjera mi je sve.
Hej…to su takva nistavila po razumu da covjek gubi prisebnost imajuci u vidu sa kime treba nacion stvarati.
Oprostiti ces mi sljedece;zbog gore recenog,prioriteta,je i doslo do stradanja Bosne i njenih zitelja od strane srpskog agresora.
Zbog opisanih i jeste moglo doci do silovanja tridesetak hiljada zena i majki bosanskih.
Zbog opisanih biljaka i jeste ocekivati da mu nista nije sveto na ovom dunjaluku.Tako ce se desiti,kao sto se i desilo,da djete prepusta krvniku ili zenu daje u ralje zivotinja da siluju istu.
Zbog opisanih biljaka ce i nacija nestati i to dobro znaju oni koji potiru bosansku naciju.Itekako su upoznati sa psihologijom i baratanjem vjerom i religijom te ce tako dopustiti neograniceno vjerovanje i religiju ,drugih,u svom teritorijalnom i inom okruzenju dok ne stasaju trenutci pogodni za genocid kao sto se desio u bosni 92-95g
Itekako znaju manipulisati,trovatelji Bosne i Bosnjastva,sa vjernicima.
Tako ce ubacivati kost razdora po raznim oblicima iz iste religije i razjedinjavati nosioce drzavotvorstva Bosne
Medjutim,ukoliko su mestri ,arhandjelovi,svog zanata(ti rasturaci bosanske nacije)utoliko je Bosnjak/Bosanac nesposoban da dokuci razlog sopstvenog razjedinjavanja i medjusobne mrznje.”
Mnogo ti, mnogo hvala izdanče zbog ovog komentara. Nikada nisam ovoliko ušla u bit promišljanja o količini opasnosti koja vreba, ne daj Bože da se ponovi ikada više. A uzroke te opasnosti tako si podrobno objasnio, kao i opasnost nezatvorenog kruga u budućnosti.
Ostavljam ovaj komentar ovdje da mi bude podsjetnik.
Drago mi je da te tekst smirio. Misli se ovdje prenose riječima. To je blizina.
Nikad se ništa izgubiti ne može. To je moje mišljenje vezano za ovo eventualno “huljenje”.
Uzdravlje izdanče.
@AliceHarford… Mislim da je pitanje snage percepiranja to što je zeznulo luđake u odnosu na, uslovno rečeno, normalan svijet. Snaga percipiranja nerijetko je zeznula i genijalne umove da vode skladan i zdrav svakodnevni život. Ova snaga percipiranja, perceptivno naviranje vjerovatno je hromozomski predodređeno, ali snaga na vrhuncu vjerovatno zavisi i od stečenih navika u kanalisanju perceptivnih iskustava.
Stvarnost i iluzija su isuviše relativni pojmovi, zato čovječanstvu i trebaju pravila u okviru kojih će se iskustveno kretati. Najbolji ilustrativni primjer ovoga, koji mi sada pada na pamet, je decimalni sistem. Na njemu počivaju sve egzaktne nauke, ali samo dok smo na Zemlji. Čim se vineš u sfere bez gravitacije, decimalni sistem je dječija slovarica iz koje nikako da nastanu sricane riječi, a kamo li rečenice koje teže da objasne smisao.
“Genijalnost se mjeri stoljecima, ludost momentima.” – ovo je odlično definisanje koje namjeravam usvojiti 🙂
Tnx. Alice;-)