U periodičnim fazama kada sam rješavala neka egzistentna psiho pitanja, na red je neizostavno dolazila i neka misaona analiza strahova sa kojima sam se već ranije suočila. Inače, takav sam tip da sve emocionalno visokonadražujuće doživljaje i događaje u životu u trenutku dešavanja primam kao nešto što se daleko od mene dešava, izgledajući naoko mirna u datom trenutku što, zapravo, i jesam. Kreira se tu neka poduža distanca između mene i tog emocionalno visokonadražujućeg stanja ili događaja, što, gledajući sa stanovišta mog djelovanja u bliskoj okolini, vjerovatno jeste dobro, ali definitivno ima i loših strana. Zbog tog nekog odbrambenog stanja u koje organizam ulazi, potrebno mi je duže vremena nego što bih željela da se sa strahom ili nekim isuviše prijatnim događajem ili doživljajem suočim, da ga propisno analiziram i odložim na jednu od slobodnih mentalnih polica negdje u strukturi moje ličnosti.
Nešto danas razmišljah i definitivno zaključih da mi se najveći strah, koji je imao i fiziološke posljedice po moj organizam (tzv. psihosomatski efekat), desio sa nekih četiri, pet godina života. To je strah sa velikim S, nijedan se strah sa njime nije mogao mjeriti do danas, čak ni granate u krugu od 250 do 300 metara. Sa tim bi se strahom mogao porediti, odnosno nadmašiti ga samo strah u kondicionalu, tj. da se našoj kćeri, ne daj Bože, nešto desi, meni teže zdravstveno ili suprugu. No, to je kondicional, a nisam "programirana" tako da mi misli zaokuplja nepostojeća situacija. Ipak, priznajem da sam ovo "programiranje" brižno provodila svih ovih godina, morala sam, inače bi mi ovaj život bio blizu nepodnošljivog, a on to objektivno nije.
Četiri, pet godina sam imala, inače imam miran san i ne znam zašto sam se te noći probudila. I kada bih se probudila ostajala bih u krevetu, no tada sam ustala. Mama i ja bile smo same kući. Došla sam iz spavaće sobe do dnevne, mama je gledala neki film. Potpuno neuobičajeno za nju, dopustila mi je da ostanem sa njom i odgledam film. Kasnije sam saznala da smo to veče gledale horror Carrie. Nakon te večeri nijedan me horror nije takao u strah više, ma koliko da je majstorski manipulisao sa ovim vjerovatno najintenzivnijim osjećajem kod čovjeka. Onaj momenat potpune groze bio je kad najbolja prijateljica od Carrie, koja je Carrie prethodno izdala, dolazi na njen grob (praktično tlo na kojoj je stajala kuća od Carrie i njene majke vještice i usljed čijeg je rušenja Carrie živa zatrpana) i u trenutku kada želi spustiti cvijeće na grob Carrieina krvava ruka je povlači na dole, prema sebi.
Mama je bila tu, objasnila mi da je Carrieina drugarica to, zapravo, samo sanjala, objasnila mi da je to sanjala zato što je proganja to što je ranije izdala Carrie, da je proganja krivica, kajanje. Sve je to meni mama onako školski poredala kao što bi svaki roditelj trebao kada se sa malim djetetom upusti u gledanje filma za koji ni sam ne zna da je riječ o horroru, ali… Ja sam tu Carrieinu ruku viđala sigurno naredne dvije, tri godine na svim tamnim mjestima, a posebno u wc šolji. Dobrih dvije, tri, možda i više godina nisam sjela na wc šolju, ostajala sam u nekom polusjedećem položaju spremna da pobjegnem ako ruka od Carrie slučajno izroni iz šolje da bi me povukla za sobom. Negdje u tom vremenu desilo mi se nekih tri puta da se upiškim u gaćice u snu, posebno pred jutro. Ustvari, malo bih "pustila", odmah nakon se probudila i otrčala u wc, tako da mama nije ni primjetila da mi se to dešava.
Razmišljam danas kakav će biti popis strahova naše kćeri. Da li će imati sreće poput mene (da, smatram da su strahovi, više-manje, povoljno korigovali strukturu moje ličnosti)? Gdje, kada i kako će se desiti onaj ključni momenat njenog ključnog straha, straha koji će joj unekoliko obilježiti odrastanje i da li ću biti prisutna, a da i ne primjetim da se to baš tad dešava? Možda joj se taj strah sa velikim S već i desio, ko će ga znati, jer moja mama, na primjer, ne zna za moj strah sa velikim S. Danas kada sam ga konačno definisala, izdvojila iz mora drugih strahova, čini mi se nekako neprikladnim da joj to i saopštim. Osjećala bi krivicu što je bila prisutna i nije prepoznala šta se u mojoj glavi dešava, a to nikako ne želim.
Koji je vaš strah sa velikim S i da li znate o tom strahu kod vašeg djeteta?
Ma mene strah imat dijete. Valja ga odgojit u današnjem svijetu, a da bude pravo i uspravno…
Ni ja nemam dijete8mada mi je i rano za to:)),posjetilo me na moj strah.Isto je u pitanju bio horor(koji sam gledao sa ocem).Sjecam se da je glavni lik(vidio sam tog glimca u nekoj seriji ponovo posle par godina,ali je bio mnogo manje strasan) upravljao vukovima koji su(sta li?)ubijali njegove neprijatelje(ili prijatelje). I njegov lik mi se urezao duboko u svijest i imao sam slicne probleme u wc-u(prozoru sam bio okrenut ledjima kada bih piskio) i onda sam to radio sto brze i samo ako moram po noci.. Ali vise nemam tih problema i ne plasim se gledati horor filmove(cak mi i nisu nesto posebno strasni,kao drugima).Mozda bas zbog tog iskustva u “mladosti”:)
Sve će to doći na svoje tramvjasexualče, znam, razmišljala sam isto kao i ti.
Svako vrijeme ima svoje gadosti da tako kažem, uvijek je vaspitanje djeteta zahtjevalo puno snage, brige i straha u kondicionalu kako će to sve na kraju ispasti. Doduše, današnji je vakat zaista haotičan i pun potencijalnih neprijatnih iznenađenja koja u porodicu i dom prodiru iz okoline.
Uporedo s vaspitanjem djeteta dovaspitavamo ili čak i prevaspitavamo i sebe, to nikada ne treba zaboraviti i na taj podvig, a veliki je, čovjek se treba pripremiti.
Da, blindmancries, ispada da relativno rano stečena trauma uzrokavana horror filmom proizvede kod tih osoba neku posebnu otpornost na filmsku materijalizaciju straha, tako da im horror filmovi, ma koliko “dobri”, u kasnijim periodima života, budu limunada. Ovo sam i potvrdila u razgovoru sa nekoliko meni bliskih osoba, filmofila, posebno horror filmofila. Svi su imali neku, jaču ili blažu, traumu izazvanu gledanjem horrora u ranom djetinjstvu.
Ništa čudno u tome što je tvoj strah imao vrlo slične posljedice mom strahu. Kontrolisana trauma izazvana u ranom djetinjstvu, dakle ona sa kojom se dijete samo izbori bez nekih velikih posljedica, napada osnovne funkcije organizma – ritual hranjenja (postoje djeca koja dobiju blagi poremećaj u prehrani), ritual sna (san prestane biti miran na određeni period) i ritual izbacivanja tjelesnih tečnosti (poremećaji u ovom domenu, kao kod nas dvoje).
Ne znam za sadašnje ili prošle strahove, ali taj strah ću sasvim sigurno imati.. taj, što se tiče djeteta..
Ne znam onoga ko je rekao da ga nema, taj strah u kondicionalu vezano za potomstvo. Sasvim je to normalno, tako i treba zbog izgradnje sistema odgovornosti koja se višetruko uvećava kod pojedinca koji se na taj korak odlučuje. Doduše, vjerovatno postoji i dio tog straha koji prelazi granice poželjnog zbog realne situacije u kojoj živimo, a čija slika je loša.
Nego, svi mi nešto, osim blindmancriesa, o ovom strahu u kondicionalu. Zar nas strahovi toliko “otkrivaju”, pa izbjegavamo o njima javno?
To je jako dobro pitanje. Mislim da je po srijedi strah od otkrivanja straha drugim ljudima najveći strah od svih.. 🙂
Valjda smo svi dio džungle i želimo održati privid. Valjda.
Malo mi je rečenica besmislena, kako sam u po nje razmišljao.. ali jasna je suština.
Tek sad skužih ove komentare.
Mislim da si u pravu. Nagonsko nas ponajbolje razotkriva, a šta je nagonskije od straha. Iz opisanog najvećeg straha, te njegovih posljedica po ponašanje i organizam da se jako mnogo zaključiti o tome kakve smo ličnosti. Vjerovatno nas je tog razotkrivanja više strah pred samima sobom nego drugima. Otuda i jedan od bitnih razloga zašto veliki broj ljudi u dugom vremenskom periodu odbija da se sa strahom suoči.