Bockanja.
Kad me ljudi s velikom i dugotrajnom upornošću bockaju meni to postane dosadno. Onda se to nastavlja, pa ja krenem analizirati. Odakle im više volja da to čine? Nerazjašnjeni konflikti, nerazjašnjene traume…, bla, bla, bla.
Zatim primjetim da ti ljudi zapravo kod sebe prepoznaju prave uzroke bockanja osobe koja je sasvim nebitna, sporedna uloga u njihovoj priči, ali nastavljaju. Lakše im temu vječno držati otvorenom nego razjasniti uzrok i zatvoriti poglavlje, krenuti dalje.
Znam šta je tuga. Ne znam šta je ogorčenost. Hvala Bogu na tome. Šta to dijeli tugu i ogorčenost? Kada tuga postaje ogorčenost? Da li se kod svih ljudi, bar jednom u životu, desi da tuga preraste u ogorčenost?
Može biti da sad strogo i nadmeno iznosim svoju teoriju, može biti… No, mislim da postoji nešto što se zove umijeće tugovanja. Postoji i nešto što se zove umjetnost tugovanja.
Pojednostavljeno, rekla bih da je umijeće tugovanja istugovati nešto u relativno kratkom životnom periodu i krenuti dalje.
A umjetnost tugovanja? Hmmmm. Ima ljudi koji svoju tugu za sebe svežu toliko čvrsto i dugotrajno da im ona postane najbolja prijateljica. Jedina koja razumije. Tu se zakoračuje u umjetnost tugovanja kada je sve što život aktuelno nudi nedostojno one neke projektovane idealne situacije kako je nešto moglo biti. Projektovane situacije, naravno, iz prošlosti. Tada započinje i bockanje, više ili manje suptilno, zavisi od faze. U nekom procesu izostanka željenih odgovora na ta bockanja počinje proces ogorčenosti. Ogorčenost – uvod u osvetu.
Gorke misli, gorak um, gorko lice, gorko baš sve i svi oko ogorčenog. Za ogorčenog. U tom krugu, u tom zatvoru nema budućnosti. Neke ljepše budućnosti koja se izgradi samozalaganjem. Nema.
Ovaj zatvor razbija samo incident dovoljne jačine. Pozitivan incident. Ljubav.
A ljubav privlači ljubav. Tuga privlači tugu. Ogorčenost privlači ogorčenost. Osveta privlači osvetu. Tako je.
Nekoliko godina unazad puno pridajem tome kako mislim. Kako mislim o svim ljudima, prirodi, stvarima. Koliko je to bitno, lako je provjerljivo. Uzmem stvar, žurim s njom, mrzi me raditi oko te stvari, možda šta i opsujem usput. Stvar se slomi, pokvari, ne daje željenu efikasnost ili funkciju. Jednostavno neće nešto što treba. Ili je uništena.
Tako može biti i sa ljudima. I sa odnosima. Ali može biti i još komplikovanije. Ima ljudi koji lijepo misle i osjećaju o onome čega se prihvate, ali u trajanje te ljepote ne ulažu. Recimo, bitno je da je to nešto tu pri ruci i to je to. Kraj. Happy end. Super.
Nije. Aktuelni trenutak pukog imanja nečega brzo prođe. Dođe potreba da se to imanje uzgaja. Svaka stvar, a posebno ljudi, više voli blagu ruku. Mnogo više od ruke koja se uopšte ne preispituje da li je blaga, gruba ili ni jedno ni drugo. Ima ruku koje misle da se sve završava sa time da su jednostavno ruke. Da jedan dlan može stati u drugi dlan i prosto stajati tu onako. Još ako taj dlan misli da je bolji od dlana u kojem miruje, a zapravo unutra, u sebi zna da malo daje tom drugom dlanu pa onda postaje sve uznemireniji. Iz dana u dan.
Nema goreg zatvora od onoga što ga čovjek sam sebi zna napraviti. Ni većeg zadovoljstva što ga čovjek sam sebi zna iznjegovati. Što je ljepša i dublja, umjetnost više rizikuje da postane sama sebi suprotnost. Zato i postoji ravnoteža. I to na žici.
Pa kod našeg insana je vječit problem pokazati svoje osjećaje. To je kao neka malenkost. Pa umjesto da se skupi hrabrosti i reći, ono se ode u krajnost tako sličnog bockanja, kao što ga ti opisa iako je puno lakše reći nego trpiti posljedice bockanja, al tako je većinom.
Možda im baš treba nešto kao rame za plakanje, jer za njih se može reći da su malo i jadni.
nista te nisam razumio, al’ je lijepo napisano :p
Hajmo mi opet pročitati.
Ma, mislim da je za sve ljude svijeta rezervisano to teško iskazivanje osjećanja, za sve kulture, ali rijetko koja vjerovatno ima ovo bockanje kao prateći produkt. Bockanje je definitivno namjera ili da se problem održi na snazi, jer osoba uopšte ne želi da ga riješi što je paradoks (možda zna da je jedino željeno rješenje za njega/nju nemoguće postići) ili da se sakriju pravi uzroci konflikta i/ili nesigurnosti ili, pak, pokušaj da se održi neka slika sebe u očima drugih osoba ili osobe. Ljudi često pribjegavaju, posebno naši insani što ti kažeš, bježanju od iskazivanja osjećanja da ne ispadnu patetični, slabi ili šta li već i onda mnogo toga upropaste, prije svega sebi samima.
Rame za plakanje svima nama treba s vremena na vrijeme, pažnja, neko ko će saslušati, ali je problem što se tim bockanjem postiže samo i isključivo suprotan efekat. Kad tad, ma o kojem čovjeku i sa kakvim vrlinama prekoputa da se radi.
Jadni? Hmmm, izbjegavam tu riječ. Postupci mogu biti jadni, ljudi ne. Bar ne dobri ljudi. Istina, moguće da sami spram sebe osjete neku vrstu jadnosti i bespomoćnosti ukoliko snishodljivošću prema samima sebi, igranjem žrtve, izbjegavaju suočavanje s uzrokom zbog čega se nešto pokvarilo. Uzrok najčešće leži u i nama samima, a to se još češće odbija priznati toliko tvrdoglavo da se objektivnom posmatraču čini da će tako biti do kraja vremena.
Ovo ti je onako predviđeno za ženske analizatorske sposobnosti Ra, nisi ti iz tog filma. Tako je i bolje, kako god da okreneš;-) Hvala.
Hahahaha, a znači ipak vas je dvoje MejjaSu. Mislim, koji ne razumijete:-)
Mora bit’ da je do mene, odnosno teksta.
Nije do teksta, hahhaha, dva puta sam ga pročitala i razumijela sam ga. Po odgovoru vidim da smo se opet razumijeli… jer ja sam često pribjegavala da ih razumijem pa opet i opet nadrljam… uvijek se gubim tu negdje između ožalošćivanja i zdravog razuma…
Ra, deder kaži,jesil bar još jednom pročitao.
Tesko je ponekad sebe voljeti,mozda se to radi i namjerno.A kad se zavolis nema sta ljepse na ovom dunjaluku.
Treba mirno i sa široko otvorenim rukama prema ljudima MejjaSu, ali, u većini slučajeva, i to džaba dok sami sebi ne odluče pomoći.
Gost_8897, u srž si dijagnostifikovao/la.
Lavež koji pasuje nije ujed, nit je blago nit blago nit blago …
Postoje momenti kad se momenti “jasnoće” dogode u trenutku dok se dešavaju i drugi momenti. Ja tada jasnoću okačim na oči, na nos i na uši, a iz usta se cigara puši. Predpostavljaš šta se zbiva dalje …
mi lajx dis post, ou jes mister henri, mi lajx
najgora je nagomilana tuga, pronalazis opravdanja za osobe koje te bockaju, koje ti nanose bol….tuga raste i gomila se a “osoba” nema mjere i ide dalje, ide zesce….ti ne reaguejes…..znas koliko sam puta mislila o ovome, nisam nasla boljeg izlaza od lijepog ponasanja i iscekivanja onog pravog momenta u meni kada cu imati snage da sve porusim i izadjem iz zatvora
Onoj koja snage ima – Može biti da je tvoje i moje vaspitanje bilo drugačije, ali takvu situaciju bih ja mogla trpiti određeno vrijeme samo ukoliko osobu koja mi nanosi bol volim. Kažem određeno vrijeme, jer sam iskustvom prošla i situacije u kojoj sam podvukla debelu crtu i sa osobama koje sam voljela i još uvijek volim. Može biti i da je do razlike u karakterima.
Znaš, navike ponekad zaista znaju biti zloćudne, u pravom smislu riječi. Navike se dugo grade, često se u njih puno uloži, još ako ih prati motiv ljubavi… No, nema te ljubavi i tog naviknutog života za koji postoji dovoljno dobro opravdanje da u jednom trenutku postane i nastavi biti zatvor. Možda ima, da, ima, neki veliki problem sa djetetom, zdravstveni ili omaške u vaspitanju koje su proizvele delikventna ponašanja. To je onda zatvor iz kojega se izlazi na način na koji se i ušlo, lagano i sa strpljenjem, to se rezom ne da riješiti.
Nije bez veze ona stara: “Daš im prst, hoće ruku!”. Žene, mi dobro odgojene žene na ovim prostorima imamo taj model ponašanja u kojem se stalno bojimo one neke tačke ključanja u kojoj moramo sve, do temelja, izmijeniti u našem životu. U mom slučaju se to toliko nagomilalo da sam, praktično u jednoj noći, morala porušiti sve. Vjerujem da je to nekada jedini način, ali isto tako vjerujem da, na kraju, to i preostaje jedini način ukoliko kukakivči dozvolimo da do takve tačke ključanja dođe. Najgore je doći do toga da osoba samu sebe prestane voljeti, to je istinski zločin prema sebi, a onda i prema djeci, okolini… Meni se to nije desilo, mislim da me je u tome spasio egoizam, možda i doza bezobrazluka, vjerovatno.
I, za kraj, ponovo jedna stara: “Treba nekad i zube pokazati.”. Mislim da je zabluda da se sve mora srušiti ukoliko se odlučimo na zaštitu vlastite ličnosti. Pokušaj, ako nanošenje boli od tih osoba ili osobe nije zlonamjerno, nego mogel ponašanja proistekao iz navike da to tako može jer ti dozvoljavaš, mislim da ishod može biti pozitivan.
Puno te pozdravljam.
Citat: “Tako može biti i sa ljudima. I sa odnosima. Ali može biti i još komplikovanije. Ima ljudi koji lijepo misle i osjećaju o onome čega se prihvate, ali u trajanje te ljepote ne ulažu. Recimo, bitno je da je to nešto tu pri ruci i to je to. Kraj. Happy end. Super.”
___________________________________________
Hm, da lijepo rečeno. Kad bolje razmislim velika većina ljudi koje upoznajemo, naročito žena, cijeni da poslije jednog razgovora .. poslije jednog susreta na ulici, iz školskih klupa, sa radnog mjesta, iz biblioteke .. počnu da misle da prema vama polažu prava .. Ja opet cijenim da treba postojati uzajamnost .. bilo da je riječ o pravima ili obavezama …
Ono što je svojstveno ljudskim bićima jeste da će u svakom slučaju da se uvijek prihvate “prava i privilegija” .. ali obaveze? Hm?!
__________________________
Citat: “Aktuelni trenutak pukog imanja nečega brzo prođe. Dođe potreba da se to imanje uzgaja. Svaka stvar, a posebno ljudi, više voli blagu ruku. Mnogo više od ruke koja se uopšte ne preispituje da li je blaga, gruba ili ni jedno ni drugo. Ima ruku koje misle da se sve završava sa time da su jednostavno ruke. Da jedan dlan može stati u drugi dlan i prosto stajati tu onako. Još ako taj dlan misli da je bolji od dlana u kojem miruje, a zapravo unutra, u sebi zna da malo daje tom drugom dlanu pa onda postaje sve uznemireniji. Iz dana u dan. ”
______________________________________________________
Koliko ste samo bili u situaciji da budete iskorišteni? Onako na “lijepe oči” .. Vi ulažete maksimum energije, osjećanja prema nekom biću .. a taj neko u cijeloj toj priči gleda da izvuče neku kratkoročnu korist.
I, nije stvar u tome što ste iskorišteni.
Cijeli problem leži u tome da onaj ko je uspio da vas jednom iskoristi, procijenjuje da će to moći da čini zauvijek. “Vi ste tu pri ruci” – lijepo rečeno. Kao da ste nečiji posjed.
A, nije problem što ste postavljeni u tu ulogu. Naprotiv. Problem je sa svime što ako očekujete neku vrijednost od nečega, potrebno je da uložite veliku količinu energije i volje. Kao što je slučaj sa ulaganjem u agrar (zasadi pod nekom kulturom). Ako ne primjenjujete sve potrebne radnje za kvalitetan uzgoj, tada možete očekivati samo da korov nikne i prekrije vaš posjed.
Slažem se u potpunosti da je potrebno ulaganje u izgrađeni odnos. Bilo da je riječ o poslovnim odnosima ili pak privatnim relacijama.
Takođe, postoji još jedan jako izražen problem u odnosima među ljudima. Naročito je on izražen kod nastupa pripadnika ženskog pola. Naime, ljudi će često imati potrebu da pod dejstvom uspostavljenog poslovnog odnosa pokušaju da pomisle da imaju prava i na nešto što je domen privatne relacije. Međutim, ukoliko samo jedanput pristanete na tu vrstu iskorištavanja, onda ćete biti suočeni sa ogromnim problemima.
Nije problem u tome što ste vi dopustili da nekome sa kim imate relaciju u okviru “formalnih nastupa” učinite uslugu po privatnoj osnovi. Problem nastaje u tome, kada vi pomislite da imate ista prava na uzajamnu protuuslugu u nekom budućem periodu. I, šta biva? Vi se obratite toj osobi sa zahtjevom za neku vrstu lične usluge. Međutim, reakcija je: “bla, bla, bla” – navode se razlozi za izbjegavanje, ignorisanje, .. samo puka opravdanja kojima stičete osjećaj da ste izigrani, prevareni .. jednom riječju iskorišteni na “šuplju priču i prazan pogled” … I, dobro .. nije ni to najgora stvar koja se može desiti .. Još jedno razočarenje u životu .. samo prevladava osjećaj gorčine zbog iskorištenosti ..
I, da li je tu kraj?! Naprotiv!!
Cijenim da osobe iliti ličnosti koje nastupaju sa željom da nekoga iskorištavaju, to čine kao “bogom dati talenat” .. To im je nekako kao rutina .. Kao pčela, sa cvijeta na cvijet …
Međutim, šta je tu problem? Pa u tome, što te osobe, iliti profili ličnosti, smatraju da kada ste jednom prihvatili vašu “ulogu žrtve” .. da tu ulogu treba da imate kada god njima zatreba. “bitno je da je to nešto tu pri ruci i to je to. Kraj. Happy end. Super.”
E, sad .. sve lijepo funkcioniše, dok onaj ko je žrtva prihvata tu ulogu. Dok želi da bude opijen prezentovanom “isključivo slatkorječivošću”. Dok se zadovoljava obmanom koja mu se nudi.
Međutim, ako pokuša da traži “nešto više” .. ili ako ne želi da se zadovolji samo takvom svojom ulogom, u kojoj ti daješ sve što se od tebe traži a za uzvrat dobijaš samo “jalov osjećaj” … i ako odbaciš, iliti ignoriraš, zahtjeve suprotne strane .. ako ne pristaneš da igraš po “unaprijed zamišljenoj igri protivnika” … AVAJ!! Teško tebi … Kreće čitava kanonada akcija usmjerenih protiv tebe .. Naravno iza leđa, u sijenci .. Klevetanja i ogovaranja (ovo je metodologija svojstvena ženskim bićima) .. Zatim tu su verbalne prijetnje, zastrašivanja … Pokušaji “organizovanja zavjera” … podrivanja vaše ličnosti .. A, kod vas samo osjećaj još većeg ogorčenja koji sve više prerasta u osjećaj mučnine … I, naravno “žeđ za osvetom” …
Lp
U principu, ljudsku vrstu dijelim na ljude i neljude. Izbjegavam dijeljenje na muškarce i žene, iako je ta diferencijacija vrlo i bitna i potrebna (pa i neophodna) kada se o ovoj temi razmišlja.
Ovo je, zapravo, tekst o zamkama i ne tako lijepim posljedicama igranja uloge žrtve. Slažem se sa vama da su žene, u velikoj većini, tu igru razvile do savršenstva, za razliku od velike većine muškaraca. Jedan moj dobar prijatelj tu svežensku pandemiju naziva vrlo inventivnom i odgovarajućom jezičkom sintagmom – “srne ranjene”. Pojedine žene, majstorice (bojim se da ih, objektivno, ima vrlo mnogo) igraju na veliko, a, s druge strane, uvijek u rezervi čuvaju ono neko ekskluzivno žensko pravo i žensku privilegiju proistekle iz tradicijske, pa i civilizacijske “vrijednosti şlabijeg pola”. S jedne strane je jaka, zdravorazumska, odlučivač, inicijator, preduzetna, vrlo sposobna, a, s druge, njen partner mora biti sve to i preko toga, ali i krajnji “zapušivač njenih rupa i propusta” ukoliko ona nešto uprska, jer, pobogu, ona je žena, ona je slabija, ona samo svoje srce sluša, njeno je da bude zaštićena. Slušajući, gledajući te žene i sama se, kao žena, zbunim, pa i iznerviram. Mislim, odaberi šta želiš, kako želiš, budi svjesna svojih prava i privilegija, ali znaj da, u svemu tome, postoje i odgovornosti i obaveze za koje si samo ti i isključivo ti odgovorna. Ako si poslovna, preduzetna, uspješna, eventualni pad, neuspjeh je isključivo tvoja odgovornost. Ako si odabrala da budeš hranilac porodice, onda hljeba mora biti ostala ili ne ostala bez posla.
I muškarci, dakako, igraju ulogu žrtve, ali na ponešto drugačiji način. I kod njih se, skoro toliko često kao i kod žena, čuje to “Iskorišten sam.”. Zapravo niko, sem djece, ne može biti iskorišten ukoliko to ne dopusti. Prije ili kasnije svjesnost o iskorištavanju od strane nekoga uslijedi. Pitanje je šta činimo s tim trenutkom svjesnosti? Prvo, analiziramo li da li je uopšte objektivno riječ o situaciji da nas neko iskorištava i da smo zaista iskorišteni? (Osjećaj je, razumije se, duboko subjektivno stanje, pa su osjećaji najplodonosnije tlo za uzgoj projekcija koje uopšte ne moraju odgovarati istini.) Kako to analiziramo? (Da li se žene odluče na zajedničku analizu date situacije u komunikaciji sa ženama ili sa muškarcima? Uglavnom se odlučuju na zajedničku analizu sa ženama. Greška! Da li se muškarci odluče na zajedničku analizu u komunikaciji sa muškarcima ili sa ženama? Mislim da često odaberu i žene za sagovornika u ovom analiziranju, no uglavnom biraju majke, sestre, dobre prijateljice možda odavno zaljubljene u te iste muškarce… Greška!) Šta preduzimamo ukoliko objektivno zaključimo da se o iskorištavanju radi? Da li neposredno razgovaramo o tome sa osobom koja nas iskorištava? Žene uglavnom ne, rješavaju taj unutrašnji nemir posredno – prigovorima, gdje za prigovore nije; sumnjama, gdje za sumnje prostora nema; omalovažavanjem; ćutnjom; ignorisanjem; brzim promjenama raspoloženja; plačem bez, naoko, jasnog razloga… Muškarci se, pak, uglavnom odluče na direktan razgovor, ali suviše kasno, onda kada su već evidentno mnogo toga “progutali” i kada je partnerica već potpuno uvjerena u svoj status “Bogom date kraljice”. Na direktne razgovore se, također, odluče samo jednom ili nedovoljan broj puta. Onda muškarac tvrdi: “Ona je to meni toliko dugo radila, ja sam bio slijep, opčinjen, bla, bla…”. Da li? Da li je to baš tako?
Nikako ne volim igranje uloge žrtve. Nikako. Čovjek toliko toga može riješiti pravovremeno. Učiniti život ljepšim i jednostavnijim i sebi i svima oko sebe. Podučavati sam sebe umijeću tugovanja ukoliko je primoran, na koncu, razrušiti izgrađeno, a ne njegovati tugu na tronu umjetnosti tugovanja. Dopustiti da tuga preraste u ogorčenost. Ogorčenost u vašu rečenu “žeđ za osvetom”. Osveta je jedino odgovor našim strastima. Odgovor nije ni srcu, a posebno ne umu, razumu. Osveta čovjeka pretvara u istinskog jadnika, jadnika jer se ni životinje, vođene strastima, naknadno ne svete. One napadaju u trenutku kada osjete da im je nešto njihovo ugroženo. Nikad ne napadaju poslije. Posebno ne i decenijama nakon, kao što je to slučaj kod pojedinih ljudi. O klevetanjima i ogovaranjima neću. Trivijalno mi je to, ružno, patetično u najlošijem smislu riječi patetika. Slažem se sa vama. Ako postoji tema u kojoj je muška željena vrlina džentlmenosti lakše dokaziva, onda je to izbjegavanje ogovaranja i klevetanja. Toliko suprotno od ponašanja većine žena.
Jedino smo sami sa sobom 24 sata u sedam dana. Jedino sebe možemo učinkovito i planski mijenjati ukoliko smo tjelesno i mentalno zdrave osobe. Jedino sebe možemo popravljati i nadati se da će se, uz nas, uz naš primjer, mijenjati i oni oko nas. Uglavnom se i mijenjaju ukoliko dobar primjer imaju. Nemojmo se lagati. Mijenjaju se ljudi koji zloće nisu uz dobar i istrajan primjer pored njih.
Pozdravljam vas.
Nije problem u onome tko bocka problem je u onome koga bockanj ubode.
Upravo Zraka;-)