Srebrena,
tvoje tlo sada svuda rađa, jedina.
Tvoja djeca,
uhom do ramena jedna drugima,
drugdje su, ali tvoja su,
srebrena.
Roditelji će i ona biti srebrena,
roditelji roditelja nove djece tvoga tla.
Nad poljem bijelih nišana
duša je tvoja srebrena,
a duša je, k'o i sve sem zla,
vječna i neuništiva.
Srebrena,
sred tvoga spomena voda bistri se
i uranja
u srca svih što sjećanja
ne ostaviše bez glasa. I juče i danas i sutra,
srebrena.
Jedan novi dan od smiraja
okupiće djecu tvoga tla ponosna.
Majke svoje sinove ponovo grliti,
istina tvoje unuke od zla štititi.
Ezan će svud’ nad tobom o životu učiti,
prošlost budućnost u dobro voditi.