[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Ljubomora.jpg[/IMG]
Ljubomora.
Kao štetočina je. Ne, još bolje, … virus. Vjerovatno je svi osjećaju u mnogo manjoj, umjerenoj ili mnogo većoj mjeri. Organizam nekih koji su tim virusom zaraženi, međutim, dosta rano ili nešto kasnije razvije antitijela, pa ljubomora nikad ne eskalira u bolest.
Nikad mi nisu bile jasne nametnute tradicijske vrijednosti u vezi s ljubomorom. Tipa: Dobro je što ti je cura/dečko ljubomoran, to je znak da te voli. Ogromno hmmmm ide ovdje.
Ok., pretpostavka je da nas zapravo nije briga za ono što ne osjećamo bliskim, za ono što nam ne treba. No, ljubomora se vrlo često javlja i u oblastima "imanja" na koje uopšte nismo ni ostvarili neko pravo, na koje bilo kakvo pravo ne polažemo. To je onda ona neka, k'obajagi, iracionalna ljubomora, kao da ljubomora uopšte može biti racionalna.
Vjerovatno mi je majka glavni krivac što ljubomoru ne ispoljavam, bar od trenutka kada sam se počela osjećati odraslije, uzmimo za početak tog odraslijeg neku 14 godinu života pa na ovamo. Majka mi sada, kada smo sestra i ja odrasle, ima tih nekih izleta kao u zezanju tokom zajedničkog druženja, ali se ne mogu sjetiti nijednog takvog njenog izleta za vrijeme mog djetinjstva. O tati da ne pričam, on je od toga operisan, bar je apsolutni nedostatak ljubomore uvijek i uporno prezentovao pred sestrom i mnom. Mnogo mi je ovaj primjer mojih roditelja pomogao kako u ljubavnim vezama, tako i u odnosu sa djevojčicama, djevojkama i ženama oko mene, u zavisnosti od razvojne faze.
Ponosni sam vlasnik sjećanja na ljubavne veze koje su, naravno, trajale i prekidale se, ali nikada zbog ljubomore. Krivci za to su bile i te osobe i ja. Da li je baš nikada unutar nismo osjećali? Ne, definitivno. Da li je baš nikada nismo ispoljili? Da, definitivno.
Navike, naučena ponašanja koja s vremenom postaju automatizam, su čudo. Suspregneš se prvi put, drugi put je već mnogo lakše. Suspregneš se treći put, četvrti put tog štetočinskog osjećaja vjerovatno neće ni biti u tebi. Imala sam mnogo razgovora na ovu temu sa prijateljicama. Kažu: Bezze to, kad onda budeš ono što jesi? Zar sam ja, u trenutku, zapravo samo i isključivo ljubomora ili sam osoba sposobna boriti se sa vlastitim manama za koje unaprijed znam da će naštetiti i meni i drugome?
U toliko sam situacija gledala mane koje, puštene u slobodno ispoljavanje, krenu da haotično vršljaju i uništavaju svaku pozitivnost u nekom odnosu. Ljubomora je valjda štetočinska kraljica tih mana u okviru ljubavnih odnosa.
Noviji primjer. Zove me prijateljica. Kaže da joj je njena poznanica rekla da ih je vidjela. On je bivši dečko moje prijateljice. Ona je njegova sadašnja djevojka. Moja prijateljica mi potanko opisuje sadašnju djevojku njenog bivšeg dečka, a na osnovu opisa koji joj je dala poznanica. Kažem, frka mi je na poslu trenutno, vidim da si rastrojena, u čemu je zapravo fol. Kaže, ja ga još uvijek volim. Kaže, sa drugim sam dečkom, ali konstantno samo o njemu razmišljam. Kažem joj, ček, on je sa drugom curom, ti si sa drugim dečkom i ti mi sad opisuješ 20 minuta tu sadašnju njegovu curu. Prijateljica mi kaže nešto u folu znala sam da ćeš mi naribati nos. Čuj, naribati nos?!
Ma, problem je u tom imanju, u tom sebičluku. Malo, moje dijete, će mi u neko doba svoje majušne nezaštićenosti početi izražavati otpor spram moje težnje da ga imam, da ga posjedujem, a kamo li odrasla osoba. Evo šta je imanje. Cura i dečko uđu negdje među ljude i ona mu kaže: Nemoj gledati tamo, ona te cura šmeka (riječi prati pogrdna opaska na račun te cure koja šmeka). Čuj da neko ne gleda bilo gdje gdje će slučajno ili namjerno pogledati. Sprečavati nekoga da svojim očima gleda gdje hoće?! Ma daaaaaaaaaaaaj. I, u konačnici, šta proizvede konstantno ponavljanje ovakvog ponašanja? Dečku vjerovatno prvi put bude simpatično u folu aaaaaaa vidi, vidi, omaklo joj se, stalo joj je, nije tako hladna kao što se predstavlja. Drugi put joj vjerovatno saopšti daj, pusti me ba! Treći put joj vjerovatno neće ni reći koliko ga to već smara. A četvrti će vjerovatno iz otpora baš krenuti da šmeka druge cure po prostoru.
Ljubomora je transgeneracijska štetočina, transgeneracijski virus. Koja majka ne želi da njena kćerka ima srećne uspomene iz svojih bivših ljubavnih veza, te sadašnju vezu ili brak u kojem je ispunjena? Kako će to njena kćerka ostvariti ukoliko su joj u djetinjstvu bile servirane ljubomorne scene njene majke?
Obavila sam i drugi, duži razgovor sa mojom prijateljicom iz onog novijeg primjera. Pred kraj razgovora joj se omaklo: Ja njega bolesno volim. Upitala sam je da li je mislila na bolesno kao bolesno ili nešto drugo. Time bolesno, saopštila mi je to vrlo direktno, željela je naglasiti razliku između količine voljenja koju sam ja u sebi sposobna imati i količine voljenja koju ona, kao nesporno vrlo osjećajna osoba, u sebi nosi. Ostala sam pri zaključku da je ipak riječ o kvalitetu voljenja.
Nisam neki Frojdov fan, ali sam saglasna s njegovom teorijom omaški u govoru (i drugim načinima komunikacije) predstavljenom u njegovom djelu, zapravo nizu predavanja, Uvod u psihoanalizu. Osoba je omaške u govoru ponekad toliko svjesna i prije nego što je izgovori da se to omaškom više i ne može smatrati. Može se isključivo okarakterisati kao potpuna svjesnost o pravoj prirodi onoga što u toj osobi čuči, te što ona, u prenošenju toga kroz govor drugim osobama, više i ne krije toliko pažljivo. Poput ove omaške moje prijateljice – bolesno voljenje.
Za kraj, jedan citat iz zaključnog Frojdovog predavanja o omaškama:
"Velika se vrijednost omaški za naše svrhe nalazi u tome, da su to pojave na koje se dosta učestalo nailazi i na vlastitoj osobi, i koje nikako nemaju kao pretpostavku postojanje bolesti, da bi se dogodile. Tek bih još jednom vašem, do sada neodgovorenom pitanju dopustio, da na kraju dođe do riječi: ako su se ljudi – kako smo na mnogim primjerima vidjeli – toliko približili razumijevanju omaški, i ako se toliko često ponašaju kao da su im prozreli smisao, kako je onda moguće da iste ove pojave uglavnom predstavljaju kao slučajne, besmislene i beznačajne, te zašto se toliko žustro opiru njihovu psihoanalitičkom razjašnjenju?
Imate pravo, to je neobično i zahtijeva objašnjenje. No, ja vam ga neću dati, već ću vas polagano dovesti do onih uzajamnosti iz kojih će vam se objašnjenje nametnuti samo, i bez moje pomoći.".
Freudian slips–izuzetno zanimljiv koncept, jedan od vrijednijih koji je ovaj pionir psihoanalize ostavio iza sebe.
A o samoj ljubomori se antologije mogu napisati. Neko ce reci da je to dokaz ljubavi, i mozda je, iz svoje perspektive i licne definicije ljubavi, u pravu.
Ipak, za mene je to jedna iracionalna, nerijetko patoloska tendencija. Zelja za posjedovanjem nekoga, njegove cjelokupne paznje i smisla postojanja, mi je neshatljiva. Da li proizlazi iz straha ili egoizma, ne znam. Stvari pogotovo postaju komplikovane kad roditelj na dijete prenese taj teret, kojeg je se nakad tesko, pa cak i nemoguce osloboditi. Jos jedan razlog da s djecom budemo jako, jako pazljivi i da konstantno preispitujemo sebe i svoje ponasanje.
Ne znam…dala si me na razmisljanje, kao i inace…
PS: Jel’ sad imas kompletnu mentalnu sliku “njegove nove” ili je potreban FB search?:)
Ljubomora se javlja kod ljudi koji generalno nisu zadovoljni sobom…
Nidje veze sa postom ali sam morao:
“nana: sta ce u ova doba u trafiku ?
ja: nano to nije trafika to je auto, Hummer
nana: sta god da je negdje je odvede …”
p.s. a mozda su ovo dvoje dio necijih ljubomora, ko zna 🙂
Ljubomora je praiskonski osjecaj koji je potvrda da postoji osjecaj prije toga a to je ljubav prema bicu ili odredjenoj stvari.Ona sama je potrebna i dobra dok je u ovirima zdravog rasudjivanja,ali na zalost mnogi poznaju samo devijantnu tj bolesnu stranu ljubomore.Najveca zamka ljubomore je u tome sto prekomjerno ljubomorni taj osjecaj mjesaju sa osjecajem posjedovanja i tu nastaje kratki spoj….:))
gadna aspida:) otrovnica… pojede sve lijepo, razori te da ne možeš više da se sastaviš, niti da razlučiš šta je šta.
pomankanje vjere u sebe (i sve što to sa sobom nosi), sebičnost i posjedovanje – sigurno da nosi korijenje već kod odgoja djeteta.
Raditi na sebi, stalno i stalno…
jao, jesam pametna:))))
Ljubomora “jede svoju djecu”.
Bolest koja se nasledjuje i pravi je heroj onaj ko “ozdravi” i ne prenese to na svoju djecu.
MSKS, slip, fall, fail… Ovo posljednje dvoje nužno ne mora ovim redom.
Za mene ljubomora nije dokaz ljubavi. Samo mi je smorna. Smara kad prepoznam naznake iste u sebi, a vala smara i kada osjetim njene naznake u ponašanju partnera.
Da, opasna je, ponajviše zbog te transgeneracijske komponente.
Hahaha, nemam FB, pa je i search opcija nedostupna. A i da je dostupna, gdje ću vrijeme dodatno još i na to gubiti. U onih 20-ak minuta sam dobila sasvim dovoljno raznoraznih opisa. Mentalnu sliku nikako nisam mogla sklopiti, jer su me zezale one međurečenice: “A jel’ i moja kosa onda više svijetlo smeđa nego smeđa?” ili “Pa, rekao je da voli visočije ribe!”. Itd., itd.
Iskrena, tvom iskustvu vjerujem.
Poligrafe, kako nema veze s tekstom? Đe je Hamer, tu mora biti ljubomore;-)
Husrevbeže, slažem se sa osvrtom, osim u dijelu da je njeno ispoljavanje potrebno. Može biti da te nisam dobro shvatila. Dobra može biti u smislu osjećaja koji nas unutra golica ili žulja kako bismo još više pažnje i predanosti uložili u neki odnos.
Eeeeeeeeeeeeeee, aspida. Bravo Babba, ta mi je riječ nedostajala.
Da, rad na sebi.
Slažem se Poligraf u vezi s ovim oko heroja.