[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/samoca-1.jpg[/IMG]
Tvrdim.
Nema toga u riznici čovjekovih osjećaja što od njega zna učiniti dvije suprotne krajnosti kao što je to samoća. Taj osjećaj, u zavisnosti od toga da li čovjek njime vlada ili je njegov rob, podijeli samotne ljude ili na velike dobrotvore čovječanstva ili na velike monstrume. Svakako, ima tu i malih dobrotvora ili malih zlica, vjerovatno stoga što samoći nisu prepušteni u tolikom trajanju i u tolikom kvalitetu kao ovi prvi. Ti ljudi, samotnici s nekom srednjom vrijednošću ovog osjećaja u sebi, nisu tema ovog teksta.
Uporna samotnost jednog čovjeka umjetnost je konstrukcije ili njena suprotnost – umjetnost destrukcije.
Umjetnici konstrukcije u samotnosti veliki su mislioci, mudraci, učenjaci, pisci, kompozitori, slikari, neimari…
Umjetnici destrukcije u samotnosti veliki su nihili, silnici, krvavi i nepravedni osvajači, tirani, ubice…
Za provođenje bilo kog velikog plana samoća je preduslov. Bio to izum koji će donijeti mnogo koristi generacijama ljudi koji dolaze ili taktička skica kako ljudima usaditi zlo u srca, okupiti vojske i osvojiti nepregledne teritorije u krvi.
Gdje onda leži ta temeljna razlika?
Ljudi su društvena bića. Društvo drugih ljudi može biti pogodno za rađanje ideja, ali ne i za konačno osmišljavanje i provođenje u dijelo te ideje. Takozvani konstruktivni brainstorming može se desiti tek kada je stepen zaokruženosti neke ideje veliki. Tada kritičko mišljenje drugog čovjeka može biti plodonosno. U ranijim fazama osmišljavanja ideje, a te faze objektivno uzmu najviše vremena, učešće drugih ljudi u mislilačkom procesu najčešće dovodi do gubljenja mislilačke niti.
I umjetnici konstrukcije i umjetnici destrukcije nesporno su majstori imaginacije. Kada me je profesor razvojne psihologije upitao kako bih to ja najpouzdanije izmjerila inteligenciju jednog čovjeka, jer je ona spoj i kognitivnog i osjećajnog i tzv. hromozomski zapamćenog od predaka, odgovorila sam da bih mu pokušala izmjeriti kvalitet mašte. Visok kvalitet mašte nesporno imaju i umjetnici konstrukcije i umjetnici destrukcije.
Ali, ali, ali… Razlika između onoga koji će nešto napraviti – bila to građevina vanredne ljepote ili čitav svijet u jednom književnom djelu – i onoga koji će nešto porušiti – bilo to paljenje Rima u Neronovom stilu ili posljedica haranja masovnog ubice – leži u njegovom srcu.
Nisam fan teorije da se neko srce prosto rodi dobro, a neko prosto kao zlo. Sva ljudska srca istovremeno mogu biti i dobra i zla. Pitanje je prevage. U jednom bude trun zla, a u drugom trun dobra. Zašto prevagne gdje prevagne?
Ne znam.
Znam da baš i ne volim dugu samotnost. No, znam i da kraću ponekad tražim da šta zapišem, o nečemu razmislim, nešto pročitam, poslušam ili pogledam. Tada ona postane divna. Čitav jedan svijet, kao noć, kao mrak u kojem mi svjetlosni žišci grade tu neku kulu stvarnosti. Uglavnom se tada osjećam dobro unutra, u sebi.
Kako se tada osjećao Breivik?
Npr. šta da je Breivik upoznao neku Marokanku kao vrlo mlad i da se družio s ljudima iz različitih kultura?! Pitanja na koja ne možemo dobiti valjan odgovor, jer već je bilo šta je bilo.
Hmmm, ne znam. U scenariju da se u istu zaljubi, pa da ga ista otpenali, mislim da bi posljedice bile još gore.
No, mislim da si na dobrom tragu. Kulturološko miješanje teško i dugo se gradi u smislu konzistentnosti društva, ali mi se čini da je duševno otpornije i senzitivnije (u smislu sistema ranog upozoravanja) u trenutku kada postigne zavidan nivo konzistentne izgrađenosti.
Bazno psihološki, ipak, spoj više kultura ili postojanje monokulture u jednom društvu samo je detalj. Strahote s posljednjim pečatom od strane Breivika čine ogorčeni ljudi, ogorčeni sobom.
Mislim da ukupna civilizacija sve ove hiljade godina pada na temeljnom ispitu – imamo, kakvu takvu, kulturu tjelesnog zdravlja. Nemamo nikakvu, konzistentnu i učinkovitu, kulturu duševnog zdravlja. Civilizacijski moral (spustio nam ga Bog) globalno je ostao isključivo na nivou prepoznavanja. Efikasne tehnike za ugradnju tih baznih moralnih vrijednosti u osobe koje odlutaju nemamo. Mislim imamo, ljubav je tu, ali ko će TAKVE voljeti?
(Ovo “takve” namjerno je napisano velikim slovima. Moramo na te ljude upozoravati, s jedne strane, a s druge – neko takve pojedince mora zdravo voljeti da bi im se bar zaliječila unutrašnja ogorčenost. Dok to, kao globalno društvo, ne uradimo, a sve su prilike da nikad i nećemo, takvih će pojedinaca (koji će, ponovo, grupisati, mobilisati slične), bojim se, uvijek biti. Možda i u većem broju no što je istorija do sada zabilježila.)
A vidiš, kod nas to još uvijek nije toliko izraženo, ne postoji zapadnjačka verzija samoće u našem društvu. Kod njih je to prilično okrutno, mada se i kod nas ovom digitalizacijom društvo dovodi na svršen čin. Ljudi se ne upoznaju, ne prepoznaju se po licu, već po slikama koje gledaju na ekranu. Mada mi još uvijek imamo nekakvu kulturu mahale, komšiluka, kafane itd.
Hoću da kažem da je samotnost kod nas ipak stvar slobodne volje, a dosta rijetko činjenica uslovljena društvenim okolnostima, dok je u ”razvijenim, zapadnim, civilizovanim i ostale fraze” zemljama samotnost činjenica s kojom se čovjek suočava kroz život.
Naravno da to jeste jedna vrsta generalizacije, ali mnogo ljudi koje poznajem imaju taj problem.
U potpunosti se slažem s ovim tvojim osvrtom Clandestine.
Internet je narkomanija modernog doba;-)