[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/MilaiMiro.jpg[/IMG]
Malena Mila i njen otac Miro Trgo
(U nastavku teksta prenijeću s Depo portala, koji je, ponovo, prenio članak s Vecernjeg.hr, punu ljubavi i požrtvovanja, a ujedno, i vrlo tragičnu priču o Milinom rođenju)
Život me je dovodio u takve situacije i okolnosti da sam, oko sebe, konstantno svjedočila o divnim očevima, očevima koji su zaslužili da se ta njihova najbitnija životna uloga opiše s velikim O. Može biti da je to manjkavost moga iskustvenog. Samo djelimično vjerujem da postoji dovoljno dobar razlog zašto je nekakvo uvriježeno mišljenje da mnoga djeca nikada ne bi uopšte izrasla, niti da bi izrasla u srećne i lijepo odgojene osobe spremne za vlastito potomstvo da nije njihovih majki.
Djelimično vjerujem u ovu široko rasprostranjenu pretpostavku jer u vlastitom iskustvu nisam svjedočila o nemaru očeva koje sam poznavala i poznajem, pa neka ostane da je taj nedostatak vlastitih drugačijih iskustava razlog što odnos ukupnog društva, specifično društva na Balkanu, spram kvaliteta uloge oca neću nazvati predrasudom i to vrlo opasnom predrasudom.
Ispričaću vam, za početak, jednu tragičnu priču kojoj sam, nizom okolnosti, površno svjedočila. On je bio (više ga nema među živima, laka mu zemlja i pokoj duši) naoko zdrav mladić koji je u porodici, s majčine strane, imao tragediju ozbiljnih duševnih poremećaja. Ona je iz druge, mnogo liberalnije sredine od ove naše bosanske, usudiću se reći. Ona je tzv. transgeneracijski vegan (ljudi koji u ishrani u potpunosti izjegavaju namirnice životinjskog porijekla, kako meso, tako i mlijeko i mliječne proizvode), što znači da su joj i roditelji, negdje u vremenu kada je ona bila u dobi polaska u osnovnu školu, postali vegani.
Zaljubili su se ovo dvoje, jako su se zaljubili. Živjeli daleko jedno od drugog, u potpuno različitim sredinama. Njeni roditelji i okolina snažno su podržavali njihovu ljubav. Njegova majka (duševni bolesnik s relativno kontrolisanom bolešću) i stričevi posebno (otac mu nije bio živ) snažno su se protivili ovoj ljubavi. Razloge ne znam. Negdje u tom trvenju da se konačno spoje, ostvare svoju ljubav i krunišu je vjenčanjem, ona je zatrudnjela. On je shvatio nužnost da budu zajedno tokom perioda trudnoće i odlučio da raskine svaki kontakt sa svojom porodicom dok oni ne odluče da prihvate njihovo dijete, svoju buduću unuku, njihovu ljubav i brak. Toliko znam da nije nikako mogao uticati na njih da svoju netrpeljivost spram te ljubavi koriguju i ublaže. On je raskinuo odnose sa porodicom, a oni su ga se odrekli, javno.
Vjenčanje se desilo u porodičnoj kući njenih roditelja. Odlučili su zajedno doći u Bosnu. Iznajmili su jednu kuću u ruralnoj oblasti, mislim da je on imao posao. U trenutku dok još nisu uspjeli iznajmiti kuću, kada su, netom nakon vjenčanja, došli u Bosnu, boravili su tu jednu noć u nekakvom prostoru, ne znam tačno gdje, bilo je hladno, noć i nisu imali novaca, sasvim malo. Bili su gladni. On je uz sebe imao nekakvu paštetu i vjerovatno topljeni sir (za ovo drugo nisam sigurna). Ona, gladna a trudna, odbila je to jesti. Uporno je odbijala to jesti. Sjećam je da je mom bivšem suprugu i meni s velikom boli prepričavao tu situaciju. Puno ga je to tada zaboljelo, nije nikako mogao da shvati njen izbor da tada odbije jesti te namirnice životinjskog porijekla, da pređe preko svoga životnog odabira i principa u korist ploda njihove ljubavi, njihove bebe.
Uspjeli su oni preživjeti tu noć, uspjeli su iznajmiti kuću, obezbijediti osnovne uslove za život. Novca je bilo nešto, ali nedovoljno. Ipak, beba je rođena. Nešto sitnija, ali zdrava. Bili su sami. Njena porodica nije mogla pomoći, imali su mnogo djece, još uvijek manje, a malo primanja. Njegovi nisu željeli ni da čuju (a porodica mu je imućna). Moj bivši suprug i ja posjetili smo ih kada je beba bila vrlo mala, nekih 20-ak dana ili mjesec po porodu. On me je stalno nagovarao da pričam sa njom, kao žena sa ženom, da joj objasnim da se on ne protivi njenoj prehrani, ali da jednostavno nije u stanju da zaradi toliko novca kako bi kupovali visokokalorične hljebove s raznim sjemenkama i koštunjavim voćem, a kako bi ona "proizvela" dovoljno mlijeka za dojenje njihove bebe. Uporno je to ponavljao i pred njom. Mnogo mi je žao, žao jer u tom trenutku nisam bila majka, jednostavno nisam imala dovoljno osjećaja da kažem bivšem suprugu da ih posjećujemo češće, da razgovaram sa njom, da im pomognemo koliko možemo. A mogli smo i ta mi činjenica, ta neurađena zadaća koju smo morali ispuniti, koju sam morala ispuniti, sada proizvodi veliku nelagodu. I treba, dok sam živa.
Nedugo nakon naše posjete on se ubio. Ona je otišla svojima. Njegova porodica (čula sam, ali to je krajnje neprovjereno) sada pokušava uzeti sebi ili ostvariti dublji kontakt (mislim da je nikada nisu vidjeli) sa njihovom bebom koja je već djevojčica.
Nije ovo, dakle, priča o majčinom nemaru i očevoj požtvovanosti, ona crno-bijela priča koje smo tako spremni pričati zauzimajući presuđujuće i nepokolobljive stavove. Ovo je priča o tragičnoj strani života, baš onakva kakav je i život sam u kojem je vjerovatno ništa ili vrlo malo toga crno-bijelo. Ovo je priča o nizu loših, pogubnih okolnosti. Odbijanje njegove porodice da onda kada je to najpotrebnije bilo prihvati njihovo čedo i njihovu ljubav; njegova duboka vezanost i saosjećanje za majku duševnog bolesnika koja je doprinosila paklenom stanju rastrzanosti na dvije strane; njegova vjerovatna labilnost, ako ne znakovi duševne bolesti u poodmaklnoj fazi koje je uspijevao držati pod kontrolom bar za oči površnog posmatrača; njena nepokolebljiva principijelnost da ostane vegan i pored niza poteškoća i posljedica koje je insistiranje na tom izboru proizvelo, njihova teška materijalna situacija…
Sigurna sam u jedno, očeva sa velikim O; požrtvovanih, nježnih, punih lubavi za svoju djecu ima mnogo, mnogooooooooooo više nego što naše društvo (balkansko) želi priznati. To je, za mene, činjenica i svim ću se silama truditi da našoj djeci objasnim/o da je uvriježeno mišljenje da samo majke mogu biti pravi roditelji, nesebični roditelji koji ljubav na svakom koraku siju bez očekvanja ičega zauzvrat samo jedna opasna pretpostavka, ako ne i predrasuda. A pretpostavke su majke svih zajeba (oprostite na profanosti)!
U prilog ovom osvrtu objavljujem obećani tekst s Depo portala u cjelosti ( http://depo.ba/nedjeljni-magazin/kuci-stigla-mila-trgo-djevojcica-rodena-65-dana-nakon-majcine-mozdane-smrti ):
DIRLJIVA PRIČA S ZAGREBAČKOG REBRA: Kući stigla Mila Trgo, djevojčica rođena 65 dana nakon majčine moždane smrti
Mila Trgo, zdrava beba rođena 65 dana nakon što je njezina majka Petra Grgošević Trgo u 20. sedmici trudnoće doživjela moždani udar, a potom umrla, nakon tri i pol mjeseca na Rebru, stigla je kući
– Mila danas ide doma! – stajalo je u kratkom sms-u uljepšanom smajlićem koji je presretni otac Miro Trgo uputio 28. srpnja oko osam sati ujutro na adresu redakcije zagrebačkog Večernjeg lista.
Zdravo nedonošče
Iako smo to malo medicinsko čudo, jer Mila je, kažu liječnici, jedina beba na svijetu koja je više od dva mjeseca nakon što je majka doživjela moždanu smrt rođena potpuno zdrava, željeli vidjeti odmah, tata Trgo nam je otkrio da već sljedećeg jutra malena putuje na more. Priliku za babinje dobili smo dvanaest dana kasnije u obiteljskoj kući u Krilu Jesenicama blizu Splita.
– Kada sam poslao taj sms ni sam nisam vjerovao da ću svoju bebu, nakon iscrpljujućih pet i pol mjeseci otkako je počela borba za njezin život, osjetiti u naručju i povesti kući – prisjetio se Trgo. Iako je s djevojčicom od samog početka bilo sve u redu i nije, poput ostale nedonoščadi, pokazivala znakova većih komplikacija, toga je jutra imao čudan osjećaj strepnje u želucu.
– Što ako mi kažu da još mora ostati? – pitao se uzbuđeni tata. No kada je s bakom Amalijom, Petrinom mamom, stigao u bolnicu, Mila je začas bila spremna, pa su krenuli kući. Na dan odlaska iz bolnice težila je 3460 grama i bila duga 50 centimetara, pa uzmemo li u obzir da je zapravo prije 20-ak dana tek trebala biti rođena, to su idealne mjere.
– Prve tri noći nisam uopće spavao. Samo sam je gledao. Na trenutke sam bio svjestan da Petrina i moja kći zaista mirno diše kraj mene, a onda se opet sve činilo kao bajka, kao da sve sanjam – podijelio je svoje osjećaje. Toliko se, kaže, pripremao za njezin dolazak, čitao knjige o prvim danima života djece, a onda je, nakon što ju je uzeo u naručje, sve postalo tako prirodno jer Mila je i njegovo novorođenče.
– Pribojavao sam se. Drugi očevi stalno traže neke izgovore često se od obveza krijući iza one stare "Daj dite materi" – našalio se Trgo. Bježe, pojašnjava, od mijenjanja pelena, presvlačenja i hranjenja svojih beba.
– Kada se muškarac ohrabri i to napravi prvi put, shvati da je jednostavno i da je i to način komunikacije s bebom – nastavio je Trgo. Priznaje da su bake Amalija i Marija ipak tu da priskoče u pomoć zatreba li mu što. Ne pribojava se ni povratka u Zagreb gdje ih tek očekuju pregledi kod pedijatra, cjepiva i svakodnevno vježbanje s malenom.
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Milautatinimrukama.jpg[/IMG]
Malena Mila u rukama svog nježnog oca
Ispunjen brigom
– Mila je ranije rođena, pa spada pod neurorizične bebe. Zato su liječnici upozorili da će uz redovite kontrole jednom mjesečno posjećivati i liječnike na Rebru – otkrio je. Naglasili su liječnici da je to samo mjera opreza, no oprez je majka mudrosti.
Nakon svih šokova, sada se osjeća kao na godišnjem odmoru, a djetešce ga je toliko zaokupilo da o sebi ali i svojim osjećajima i tugama rijetko razmišlja.
– Ovih nekoliko dana otkako je Mila doma više gotovo da i nemam vremena za tugu i crne misli koje su me zbog gubitka Petre opsjedale proteklih pet i pol mjeseci. Osobito su noći bile duge – nastavio je. Teško je opisati kako sam se tih dana nosio s gubitkom voljene žene, posjećujući u bolnici Milu koja me stalno podsjećala na nju.
– U Mili vidim Petru, ne samo u crtama lica nego i u njezinim različitim izrazima, načinu na koji se meškolji ili u osmijehu kad je zadovoljna – otkrio je. Ponekad mu se čini da Mila svojim rijetkim kenjkanjem komunicira i točno zna što želi.
– Malena je ispunila moj dan, oko nje se vrti sve, a ja sam tu zbog nje – priznao je. Sve njegove stavove, ponekad i hedonističke, Mila je izbrisala u trenu. Jednim pogledom.
– Bake se čude kakvu to moć imam nad njom, jer kada je uzmem u ruke, a naši se pogledi spoje, ona utihne kao hipnotizirana… Tada osjećam da zna da joj pripadam – pojasnio je Trgo.
Divim se ovim očevima, i drago mi ih da ima..ali da znaš koliki je postotak onih očeva koji su sposobni dijetetu poslije razvoda od njegove majke uzeti i krov nad glavom..da bi imao on gdje živjeti…sa tim se slučajevima susrećem svaki dan i nije jednostavno..majka je ipak majka i dat će i sebe za svoje dijete..
Ljudi ima svakakvih.
Bitno je da ima onih koji će biti pozitivan primjer. Moj je bio takav
naravno ima svakakvih oceva kao i majki, ali situacija se natno poboljsala i poboljsava, tako da danas mlade tate pomazu i ucestvuju u odgoju djece kao i kucnim poslovima , a to znaci da su njihove mame uznapredovale u odgoju sinova, jer tu sve pocinje!. Ja sam odrasla uz briznog oca, ali veoma strogog i punog njemu jasnih zabrana, ali mi nije nikada nedostajala ljubav i paznja, moja kcerka ima veoma prisutnog oca (na svoj nacin ) u svim sferama,……Mama je bitna jer nas donosi na svijet, brine o nama, hrani nas, elem svoje mladunce izvodi na put zivota, ali bez pretjerivanja jer ima mama i mama! Ali bez parafraziranja niti jedno dijete nije doslo na svijet zato sto je to samo odluclo, za radjanje je potrebno dvoje ljudi, pa zato to dvoje ljudi i treba da ravnopravno ucestvuje u odgoju i podizanju djeteta. Mi jos uvijek padamo na nos kada vidimo brizne oceve, mislim da je to normalno jer ne postoji zakon koji kaze da mama mora mjenjati pelene, voditi dijete vani, bdjeti nad njim kada izlaze zubici ili ima temperaturu……..(ova druga prica je dirljiva i lijepa i treba pomoci tom samohranom ocu u nezavidnoj situaciji)oprosti na duzini komentara jer ovdje ima dosta materijala s obzirom na dvije storije zivota:)
Gost_4366, vidim da imaš iskustva. Ja ga nemam toliko. Ipak, maksimalno se trudim da izbjegavam pretpostavke, posebno nešto što zalazi u sferu predrasuda i to onih arhetipskih.
Niti je svako ista majka, niti je svako isti otac. Pojedini očevi, kao i majke, znaju biti mnogo sebični prema svojoj djeci. Drugi, pak, kao i dobre majke, baš bi dali sebe, svoj život, za svoje dijete ili djecu.
A ovo oko uzimanja krova nad glavom… Nakon razvoda, prirodno, imovina bi se trebala podijeliti na dva jednaka dijela. Naravno, to zavisi i od toga koliko je trajao brak, da li je taj krov nad glavom zajednički stečen ili je u vlasništvu muža ili žene. Svaka priča, priča je za sebe. Teoretski poznajem psihološku i pedagošku nauku, nisam se nikada profesionalno bavila s tim, ali sam to studirala. Djeci treba prepustiti, u nekoj dobi kada su sposobna da odlučuju, da izraze ono što žele, sa kim od roditelja žele živjeti, naravno pod pretpostavkom da su oba roditelja brižna za svoju djecu. Ukoliko je muž brižan otac, djeca žele živjeti sa njim, a pride je on taj koji je vlasnik krova nad glavom, ne vidim razloga zašto se starateljstvo nad djecom ne bi dalo njemu. Problem je što nama užasno zvuči činjenica da djeca NE ŽIVE sa majkom, a istovremeno nam je sasvim normalno da NE ŽIVE sa ocem, naravno, ponovo ponavljam, pod uslovom da su oba roditelja brižni roditelji koji se trude, paze, njeguju svoju djecu i sposobni su ih izvesti srećne u odraslo doba. Nikako nisam za te duple standarde, jer to je jednostavno nepravda. Ima tu još činjenica koje treba razmotriti… Šta je bio uzrok zbog kojeg je porodica razorena? Npr., supruga prevari muža ili ga konstantno kinji i omalovažava tokom zajedničkog života, a onda želi da bude isključivi staratelj nad djecom, želi da joj muž i otac prepusti krov nad glavom u svom vlasništvu, te da, normalno, plaća alimentaciju. Kažem, svaka je priča priča za sebe.
Upravo Zlaja. Svaka je priča priča za sebe. I moj je otac divan primjer, a divan je primjer i dede sada 🙂
Bravo Magnolija, bravo. Tradicionalno, na ovim našim prostorima, majke su bile te glavnoodgovorne za vaspitanje i brigu o potomstvu. Ukoliko su ti budući očevi od svojih majki učeni da poštuju žene (sestre, rodice, prijateljice, drugarice, djevojke), ukoliko su njegovi majka i otac zdravo funkcionisali unutar porodice, ukoliko je tu bilo ljubavi koju će, kao model, podsvjesno ugraditi u sebe, sve ove pozitivne impute prenijeće i u vlastitu porodicu sutra. Naravno, pod uslovom da pored sebe imaju žensku osobu, majku i suprugu, koja također dolazi iz porodice sa zdravim odnosima ispunjenim ljubavlju.
Ja ne padam na nos kada vidim brižnog oca, kada svjedočim njegovoj ljubavi ka svome djetetu, ali nadam se da se slažeš da se ovo “padanje na nos” još uvijek nekako natura na balkanskim prostorima, još uvijek je svetost majke maksimalno neuprljana čak i kada ima dovoljno činjenica u konkretnoj priči da to ne bude baš tako, a svetost oca nešto što se shvata vrlo površno.
Nema potrebe da se izvinjavaš zbog dužine komentara, ovo je jedna od onih tema gdje je aspekata vrlo mnogo i, ukoliko se čovjek ne potrudi da analizira svaki od njih, teško da će iznijeti nešto što može odgovarati objektivnoj istini.