(posvećeno gospođi S.S. koju sam danas upoznala)
kad sove puste zaljubljeni huk
iz magle dignu se razbuđene vile
starije, providnije, nevinije i samotne
i tako prođe hiljada godina i duže
dok se knjiga ne ispisa i kosa moga dragog osijedi…
imao je zelenog konja i vremešno drvo
koračamo, koračamo tupeći mačeve o travu
zaboravljamo, i isuti se k'o djeca smijemo
I izađe Sunce ponovo da obasja sitnice
što pokreću velike lave, snaga im u malešnosti spava
mravi ponovo prave ko zna koju razrušenu kulu
mirni od Boga, oni nisu Nimrodov soj
šta ljudi znaju sem duvati balone
mjesto molitvi ih slati podno neizmjerenih nebesa
a poenta je bila da sad zamišljam običnu ženu
čije će velike suze natopiti pravdu k'o bijeli cvijet
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Pravda.jpg[/IMG]
big like draga !
🙂
Ne znam šta bih ti rekla na ovaj big like…
Potreslo me je stanje ove žene, kao i njena priča o životnim nedaćama njene porodice.
Pozdravljam te puno:-)