Svašta sam u životu radila. I ovakva ili onakva u tim fazama bila. Ovakva, koje se stidim ili onakva, kakve se ponosim. I obrnuto.
Čudno, i ovakvoj i onakvoj meni dokaz Boga, dokaz o Bogu nikada nije trebao. Bilo je lijepo, i još uvijek je, njegovati u sebi postojanje Nekoga ko je uvijek bolji od mene, Nekoga ko će me svojom suštinom dobrote opomenuti unutra. U glavi. U srcu. Onda kada opomena od same mene izostane.
I, kako bismo to dokazali Boga? Onako, empirijski dokazali. Decimalnim sistemom koji gore u vasioni ne vrijedi pišljiva boba? A, to je dokazano. Ako je decimalni sistem dokazano ništavan, zašto ga ne mijenjamo? Čime?
Šta će mi dokaz Boga? Već imam uvjerenost u Njega. Ako iz svoje uvjerenosti crpim motiv da uvijek pokušam biti bolja, šta će mi dokaz?
Čitam takva trabunjanja. Hmmm. Zar je toliko teško prihvatiti da postoji neko misaono i osjećajno Nešto, neki misaoni i osjećajni Neko ko je bolji od tebe? Bolji, u smislu dobra. E, kada već dođemo do ovog dobra, onda se i ono krene relativizovati. A onaj koji relativizuje dobro za mene je kukavica. Kukavica koja nije u stanju vladati sobom i onda, kao životnu poštapalicu, eksploatiše sholastiku do banalnosti:
–Da li je ovo crno?
-Jeste.
-A zašto je crno?
-Pa, je li i tebi crno?
-Jeste.
-Pa, zašto me onda pitaš zašto je crno?
-Zato što postoji mogućnost da nije crno.
-Kako postoji mogućnost da nije crno, kad ga i ti i ja vidimo kao crno?
E, ta mogućnost je, čak i za one rigidne empiričare, uvijek Bog. Kao što boja, pa tako i crna, zapravo nije boja, nego spektralna igra svjetlosti na površini nekog materijala, materije, čija refleksija čovječijim očima daje različite boje.
Ima u vezi sa stvaranjem čovjeka nešto što nikako ne može biti slučajnost. U moru drugih neslučajnosti, ova je za mene najljepša, najsavršenija.
Rodila sam se slaba i bespomoćna, ali sam samo na instinktivnom nivou osjećala da sam slaba i bespomoćna. Saznanje, znanje o tome nisam imala.
Kao curica sam otkrila igru. Neko pametan je rekao da je sumnja majka znanja, i ja sam to usvojila i ponavljala, ali sada mislim da je igra majka znanja.
Kao djevojčica sam otkrila ljepotu svijeta oko mene i ljepotu svjetova u knjigama. Ljepota i uzbudljivost, dinamičnost svijeta oko mene pomogla mi je da zamislim i doživim ljepotu svjetova u knjigama. Ali mi oni svjetovi u knjigama nikada nisu sjali kao sunčan dan u prirodi.
Kao djevojka sam otkrila ljubav. Roditeljska je bila preduslovna, podrazumijevala se. Ova nije.
Kao žena sam otkrila rađanje. Pitam se kako ijedna majka na svijetu može tražiti dokaz Boga preko toga? Predlažem istraživanje o tome koliko majki, koje su rodile prije dva mjeseca, nisu vjerujuća bića.
Kao nešto starija žena otkriću da je učenje moje dijete otpremilo u svijet. Da mu je kreiralo više-manje zaokružen unutrašnji i da ga je otpremilo u spoljašnji svijet. Da ga je u svijet otpremilo samostalnog.
Kao starica otkriću da više nemam toliko snage i da više nemam toliko zdravlja. Tada ću znati, neću instinktivno osjećati, da sam slaba i bespomoćna. Kako se prema ljudima oko sebe budem ponašala tada, to će najviše reći o tome kakva sam zapravo. Kakva sam uspjela postati. Dobra ili loša. Više dobra ili više loša.
U vezi sa nastankom čovjeka, ali i svih živih bića, učenje je najteže podvesti pod slučajnost. Ovo je iskazna rečenica za one vjerujuće koji će je pročitati.
Slijedi iskazna za one koji za sebe kažu da ne vjeruju: U vezi sa nastankom čovjeka, ali i svih živih bića, mijenjanje je najteže podvesti pod slučajnost.
E, neka mi sada neko dokaže da učenje ne prati mijenjanje, a mijenjanje učenje? Neka mi, dakle, dokaže da saznanje nije mijenjanje, a da mijenjanje nije saznanje?
Bog je svaka mogućnost, a mogućnosti su beskonačne.
Lijepo…moram te pohvaliti.
Malo koji udju u ovo sto negdje ispisah a ti si ispisanim,u sebi i na blogu ,usla.
O diskursu tijela i govoru razuma,razuma-nerazuma kao Boga u biti covjeka,……(H.Dizdarevic)
:))
Drago mi je H.
Ovi komentari su mi najteži Ra. Osmijeh s brkovima.
Rek'o bi čovjek da ih žena nema, a ima 😉
Odusevljen sam jednostavnoscu tvojih dokaza 🙂
p.s. Ovo je jedan od najboljih postova koje sam procitao u posljednje vrijeme..
Drago mi je Katrane.
To su vjerovatno jedini dokazi, Bog i ljubav, ljubav i Bog, za koje dokazi ne trebaju. Visoko su iznad te čovječije logike kojom se civilizacija tako ponosi (i oholi). Tamo su negdje u srcu, posebno kad je čovjeku teško, a, bome, i kada mu je lijepo, onako neuhvatljivo lijepo:-)