Jesssssssssssssssssssss!!!
Doslovno godinama tražim pjesmu koju ću sada postaviti. Uporno, uporno je tražim još od neke ‘97. godine. U vrlo mi je dragom sjećanju ta pjesma. Podsjeća me na Slavenku, cimerku i vjerovatno najbližu prijateljicu koju sam u životu imala. Podsjeća me i na njenog dečka čije sam ime zaboravila. Podsjeća me na njihovo Borovo Selo pored razrušenog Vukovara. Podsjeća me na puno mladih, njihovih prijatelja, koje sam tada upoznala. Izgubljene generacije s Heavy Metalom u krvi. Pretpostavljam da su se svi negdje po svijetu rasuli, tada su to željeli. Svi osim mene. I Slavenke, zato što njena mama nije željela napustiti kraj u kojem je rođena.
Sa mojom Slavenkom od ‘97. nisam u kontaktu. Mladost, vrijeme poslije rata, vrijeme meni da se vratim iz Novog Sada u Bosnu, vrijeme njoj da se vrati u Hrvatsku. Možda i u njen Osijek da se vrati, najljepši gradić u cijeloj nekadašnjoj Jugi po mom mišljenju.
Uhhhhhhhhhh kako je volim. Pretpostavljam da je sada doktorica veterine. U tu je srednju školu išla i namjeravala dalje. Lijepa, visoka, tako divnih očiju boje kestena, prekrasne valovite kose. Uvijek dama, za razliku od mene raubera 🙂
Voljela bih da je nastavila vezu sa svojim dečkom iako se njena majka protivila. Krili su se. Jako voljeli.
Ovo je, zapravo, njihova pjesma. A i moja. Pjesma po kojoj pamtim Slavenku, Borovo Selo, njenu majku, njenog dečka, tamošnje mlade i Vukovar. Razrušeni Vukovar, svjedok neljudskog zla, zločina i razaranja. Svjedok jedne izgubljene generacije za koju sam sigurna da se, u međuvremenu, našla baš na onom mjestu gdje na koljenima dječicu drže.
