Mislim da čitanju znakova nisam bila sklona više nego ostali. Nekakav prosjek kod ljudskih jedinki. Ko će ga znati?! Ali, jesam vjerovala i vjerujem u znakove, od nekad, možda oduvijek, možda ne. Ne znam.
Jučer, vraćajući se s terena… svjetla promiču, automobil je ugrijan, sjetila sam se nečega. Dilema! Vjerovatno me i sada drži ta dilema. Ne znam do kada će.
Mogla sam imati nekih pet godina. Obdanište. U obdaništu, među ostalima, dječak. Moj prvi dečko. On je to tako samoproglasio. Držali smo se za ruke, ljubili nevino, a vjerovatno i ne samo nevino. Kopirali francuske poljupce s filmova. Kada bismo bili natjerani na podnevno spavanje, držali bismo se za ruke i nešto pričali. Hmmm, mislim da mi se nije nešto posebno sviđao taj dječak. Moguće da je to bila posljedica nedoraslosti za takva osjećanja. Vjerovatno. No, pristajala sam na igru, bilo je ugodno.
Dječak je imao jednu vanrednu, specifičnu osobinu. Prije nego što sam ga upoznala i dugo nakon toga nisam vidjela nikoga ko ima takvu osobinu. I sama sam usvojila tu osobinu, ne znam zašto, a bilo je milion razloga protiv. Jednostavno, desilo se.
Danas imam dijete sa čovjekom koji ima istu, rijetku osobinu. Osobinu poput tog dječaka iz obadništa i poput mene. Srećna sam, srećni smo, uživamo u našoj kćeri, volimo se.
Jučer, vraćajući se s terena, odjednom mi je prasnulo negdje u korteksu… hmmm, hej, da li je onaj dječak iz obdaništa uopšte postojao ili je to bio moj imaginarni prijatelj? Argumenata je mnogo i za i protiv. Oni ZA se vrte oko činjenice da u sjećanju ne mogu pronaći nijednu situaciju u kojoj smo učestvovali dječak iz obdaništa, ja i ostala djeca. Oni PROTIV vrte se oko vrlo živopisnog sjećanja na samog dječaka. Kad ga se prisjećam skoro je nemoguće pomisliti da je bio izmišljen.
Znakovi… Postojao dječak iz obdaništa ili ne, a sjećam ga se sve ove godine, jučer mi je prasnulo da je dječak znak. Imaginarni ili ne, manje je bitno.
[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/labyrinth.jpg[/IMG]
Kao da si namjerno ostavila da pitamo, sta je vanredna specificna osobina?:-)
Interesantan i intimno topao post, a i zgodan kao povod da i sami razmislimo o vlastitim “znakovima” koje svako od nas nosi sa sobom..
Hehehe, da, to sam učinila s namjerom. No, namjera ostaje i da ne otkrijem o kojoj se vanrednoj, specifičnoj osobini radi;-)
Drago mi je. Hvala.