Teško je bjelinu bijelom čuvati,
u bijeli pamuk djevojka nevinost uplela.
Iza oca od ružina drveta sanduk ostao,
sa nekim naivnim cvjetovima i ljutitim bojama.
Bjelinu djevojka premetala dok je po njoj vezla,
bjelinu majka pospremala i tajno je svakog dana gledala.
Bjelina je godinama bijela ostala,
osim što je od ružinog drveta u mirisu postila.
I nije djevojka dragana zadugo imala,
osim što je oči pod fenjerom nad knjigom gubila.
Svake druge noći druga knjiga iz očevih kofera,
od magaze memljive pod jastuk bi ih stavljala.
Opremi je majka lijepo jednoga podneva,
od one bjeline što je dugo premetala.
Ni pijačnog dana, ni sijela u sred bijela dana,
sem mladog knjižničara iz dalekog grada.
Znala je majka da dragana će naći,
dal’ zbog crnog oka il’ priča i bajki.
Biješe tako da djevojka ni vidjela dobro nije,
onoga što reče da sve na poklon od njega mu je.
Teško je djevojci bilo zaspati bez knjige,
knjižničar nježan, ali bez strasti slova i siline.
Razgovor je bio gorak s ovim knjigama što očeve nisu,
pa tako ni bjelina bijela zadugo ne osta.
Negdje mi je u magazi stare kuće ružin sanduk,
ne znam ima li međ’ njima knjiga djevojčinog oca.
Pamtim miris nevinosti, putovanja i rata,
i ono grubo cvijeće izblijedljelih, sada nježnih boja.
http://www.youtube.com/watch?v=L2MMukx_3Fc
Hvala Goste_6804.
Simpatično…
Imas, ili imate, najljepsi avatar na blogger.ba 🙂
😉