Studija o kulturi života i kulturi smrti

  

 

 

 

Vjerovatno nema teme o kojoj sam više razmišljala, najčešće i nesvjesno, za ovo godina koliko proživjeh. Napisati nešto na ovu temu, zaobilazeći definicije i citate, ali, naravno, sublimirajući sve iskustveno, pročitano i razmišljano, vjerovatno je najveći izazov s kojim sam se susrela do sada.

 

Postulat, koji ne treba dokazivati jer je odavno utemeljen u vjerskom, religijskom, etičkom, filozofskom, sociološkom, demografskom, estetičkom, umjetničkom, tehnološkom, političkom itd., je dobro i zlo. Naići ćemo na tradicije u okviru kojih se dobro i zlo objašnjavaju kao pojmovi, u svim svojim značenjima, koji nisu eksplicitno odvojeni, koji nisu čak ni granični, odnosno u kojima se isti prepliću, pa i stapaju.

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/jing-jang.jpg[/IMG]

 

 

Međutim, dobro i zlo se ne mogu, to je prirodna, stvarateljska zakonitost, nikada stopiti, kao što se stopiti ne mogu voda i ulje.

 

Temeljne odlike dobrog, onako kako ovaj pojam shvaćam u duboko deduktivnom kontekstu, su ciklična obnova života i življenja, rađanja, stvaranje koje za misiju ima nagovaranje na obnovu života i življenja.

Temeljne odlike zlog, onako kako ovaj pojam deduktivno shvatam, su ciklična obnova smrti i umiranja, prezir spram i sprečavanje rađanja, stvaranje koje za misiju ima nagovaranje na destrukciju odnosno ciklično uništavanje života i življenja.

Prvo proizvodi kulturu života.

Drugo proizvodi kulturu smrti.

 

Ona svima znana borba između dobra i zla odavno se u svijetu ljudi, a to je sve vidljivije kako civilizacijski razvoj dostiže gornje granične vrijednosti odnosno već nekoliko desetina decenija dostiže stanje entropije, vodi podsredstvom službeničkih kultura – kulture života i kulture smrti. Na temelju obe kulture razvijeni su čitavi religijski, etički, filozofski, sociološki, demografski, estetički, umjetnički, tehnološki, politički i drugi pravci.

Daću nekoliko primjera:

 

Kutura života i kultura smrti u religijskom kontekstu – Monoteističke religije, danas dominantne, osudile su i ukinule paganske tradicije kanibalizma ili žrtvovanja ljudi. U kasnijem razvoju hrišćanstva, međutim, nekad u srednjem vijeku, razvili su se različiti oblici brutalnog samokažnjavanja šibanjem (jezuiti), razvila se inkvizicija sa svim očiglednim premisama kulture smrti, razvilo se mišljenje, koje je na sve moguće načine željelo biti utisnuto u razum vjernika, da je život na zemlji dolina suza i patnje. Pojedini pravci u tumačenju islama, posebno u posljednje vrijeme,  postaju sve glasniji u namjeri da vjernicima predstave kako je dunjaluk samo i jedino jedna patnja, kazna prije konačne nagrade (ili konačne kazne). Paganske statue i statuice boginja plodnosti u

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Boginjaplodnosti.jpg[/IMG]

 

 

hrišćanstvu su zamijenjene freskama i statuama bogorodice ili Marije gospe, one koja je rodila Isusa Hrista, ali koji je, i nažalost je to bila kasnija temeljna poruka sa svim premisama kulture smrti, izdahnuo na raspeću prethodno proživjevši stravično poniženje kao ljudska jedinka i stavičnu tjelesnu torturu. U hrišćanstvu je centralna simbolična i ceremonijalna tačka to raspeće Isusa Hrista, bez obzira da li se ono prikazuje freskovno ili putem statue.

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/spornoraspece.jpg[/IMG]

Skulptura raspeća Isusa Hrista koja je 2009. godine uklonjena s pročelja jedne crkve u engleskom gradu Horshamu (West Sussex) zbog toga što je vikar te crkve proglasio « zastrašujućim prikazom bola i patnje « što je plašio djecu. Inače, ova skulptura je na pročelu crkve stajala od ’60 godina prošlog vijeka (izvor : http://www.dailymail.co.uk/news/article-1106651/Vicar-takes-crucifixion-sculpture-scary-depiction-suffering.html )

 

 

I to freskovnog prikaza ili statue koja upravo prikazuje trenutak pred izdisaj do nehumanosti istorturisanog čovjeka. Ovo je, kognitivno, veoma jaka poruka namijenjena za najšire mase u svijetu ljudi, a koja je jedan od najočiglednijih primjera djelovanja u praksi kulture smrti. Postoji u hrišćanstvu i vaskrsnuće/uskrsnuće Isusa Hrista, ali se ono daleko rjeđe freskovno i vajarski predstavlja, a, banalno posmatrajući, može se shvatiti i u kontekstu hodanja mrtvaca po Zemlji.

 

Kultura života i kultura smrti u etičkom kontekstu – Od kada je svijeta ljudi pojedinačna ubijanja u kontekstu osvete, čak postoji i potpuno apsurdan termin pravedna osveta (jer, kod koga je pravda da bi se mogao pravedno osvetiti ?), i masovna ubijanja u kontekstu ratovanja (radi ovladavanja teritorijom, resursima, ljudstvom – robovima, bogatstvima i sl.) su etički prihvatljivo ponašanje. To je posljedica vremešnog uticaja kulture smrti na globalni sistem vrijednosti i, što je najgore, konstanta (koja će i ostati konstantom) unutar svih masovnih društvenih uređenja i tradicija ikada.

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Hiroshimaaftermath.jpg[/IMG]

Hirošima nakon eksplozije nuklearne bombe na njenom tlu. Ko je ikada, pa i danas, ozbiljno potegnuo pitanje odgovornosti Sjedinjenih Američkih Država za ovaj najstravičniji od svih zločina nad čovjekom ?Naše tolerisanje  kulture smrti, duboko ukorijenjene u globalni etički sistem svijeta ljudi, odgovorno je za ciklično ponavljanje ovakvih i sličnih zločina protiv čovječanstva.

 

Kultura života i kultura smrti u demografskom kontekstu – Upravo konfomistički i tehnološki najrazvijeniji dijelovi svijeta pate od demografskih tendencija rapidnog smanjenja rađanja. Porodice se sve kasnije zasnivaju i sve brže raspadaju. U ovim dijelovima svijeta ljudske jedinke koje ne žele zasnovati porodicu i rađati djecu su u konstantnom porastu. Ređanje prioriteta na način – 1. posao ; 2. krov nad glavom ; 3. komforno opremanje stana/kuće ; 4. posjedovanje jednog ili više automobila i (tek) 5. djeca – posljedica su poslušništva kulturi smrti.

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/000196g8.jpg[/IMG]

 

 

Zadatak kulture smrti je da se očituje kroz neživo, te je interesantno za uporediti koliko su naši preci neživog imali oko sebe, u širem i užem prostoru svakodnevnog živjenja, a koliko imamo mi.

 

Kultura života i kultura smrti u estetskom i umjetničkom kontekstu – Borba između dobra i zla, odnosno kulture života i kulture smrti, prisutna je, vjerovatno, od samog začetka estetike, umjetnosti, dizajna i arhitekture. Ovaj primjer sikovno ću predstaviti.

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/woodenchair.jpg[/IMG]

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/plastic-chair.jpg[/IMG]

Uporedni prikaz živih i neživih materijala u svakodnevnoj upotrebi, te razlika u dizajnu « zastarjelog » i « savremenog »

 

 

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/fine-art.jpg[/IMG]

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/Dark_Art_6.jpg[/IMG]

Različit pristup istom motivu – ženi kod jednog anonimnog slikara i jednog anonimnog manipulatora umjetničkom fotografijom

 

 

 [IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/stone-horse-sculpture.jpg[/IMG]

[IMG]http://i168.photobucket.com/albums/u196/Sion_Legacy/reclaimed-plastic-horse-sculptures.jpg[/IMG]

Različit pristup istom motivu – konju kod skulptora

 

 

Kulturu života ili kulturu smrti svakodnevno odabiremo. Čini se da uzrok ili – ili odabira leži u našim ličnim preferencijama. Međutim, i preferencije imaju svoje uzroke, kao što je i činjenica da su one vrlo promjenjiva kategorija u životu jednog čovjeka. Depresija zahtjeva skrivanje i slabiji izvor svjetlosti kojim želimo biti okruženi. Radost zahtjeva dijeljenje iste sa drugima, zahtjeva okruženost ljudima i što više svjetosti na kojoj možemo sijati. I depresija i radost imaju svoje uzroke. Oni se skrivaju u ljubavi. Koliko volimo i koliko smo voljeni ? Ukoliko iskreno volimo i ukoliko nam je ljubav iskreno uzvraćena, šanse da budemo taoci kulture smrti u svim njenim vidovima u svakodnevnom življenju svedene su na minimum i to bez obzira kakve smo preferencije živjeli do trenutka voljenja i uzvraćenosti ljubavi.

 

 

 

vasionka
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1278

5 0 komentara

  1. Fenomenalan post. Tema interesantna i odlicno obradjena.
    Znacaj i sirina ove teme su toliko neiscrpni da razmisljanje o njoj mogu trajati i cijeli zivot:-)
    Po mom skromnom sudu, majka svih teorija i sveobuhvatne ljudske civilizacije i filozofije treba da se zasniva na usvajanju Dobra i borbe protiv Zla. Drustvo treba da njeguje Zivot i suprostavlja se Smrti.

    To je puno lakse reci nego uraditi, jer iako naizgled Dobro I Zlo su dva suprotna pojma, svakodnevno se ispreprilcu da je u mnogim situacijama gotovo nemoguce prepoznati sta je Dobro a sta Zlo. Mada se Dobro i Zlo ne mogu mjesati, kao sto se “voda ne mijesa sa uljem” ipak svakodnevno su voda i ulje u dodiru “pomjesani”.

    Razvio sam jednostavnu vlastitu teoriju u koju cvrsto vjerujem, da nam Dobro dolazi od Boga, da ljudski rad, kreativnost, osobenost..putem meleka, Bozijom voljom, prelazi na nas, a mi inspirisani vjerovanjem nastojimo da sluzimo Dobru, u interesu zivota i vjere u Boga.

    S druge strane Zlo nam dolazi od šejtana (Iblis) i cinjenje Zla je inspirisano djelovanjem i uticajem šejtana a mnogi to Zlo ne primjecuju ili nece da primjete, cak ga u mnogim slucajevima predstavljaju kao Dobro.

    To je ta vjecita borba Dobra i Zla jos od samih pocetaka covjecanstva kada je šejtan bio onaj koji je zaveo Adema (Adama) da zagrize jabuku, zabranjeno voće, simbol razlike između Dobra i Zla. Jedini odgovoran za to je bio baš Iblis, a ne Hava (Eva). Upravo zbog toga islam ne poznaje pojam “Istocnog grijeha”

    U svim sverama ljudskog zivota i djelatnosti je tako, a ja bih se ovom prilikom osvrnuo na umjetnost, tacnije knjizevnost, gdje je to Dobro i Zlo gotovo nemoguce razlikovati, pa zato po meni knjizevost je umjetnost koja se dijeli na dvije, onu inspirisanu melecima i njihovim nadahnucem i onu inspirisanu šejtanom i njegovim uticajem. Mozemo i druge oblike umjetnosti podijeliti na ove dvije vrste i da ne pogrijesimo.

    Trebamo imati na umu ko je šejtan (Iblis) i koje su sve njegove mogucnosti i namjere. Da se nije suprostavio Bogu nijedan melek mu nebi bio ravan. Priznajem da se pod njegovim uticajem mogu stvoriti vrhunska umjetnicka remek djela, ali ona u osnovi podilaze Zlu. Velicaju smrt i sve one ljudske pohote i strasti predstavljaju kao lijepe, svu moralonost i ljubav drze za patetiku, okrecuci se onom tamnom u covjeku i to iznoseci na svjetlo dana na nevjerovatan umjetnicki nacin.

    Svjedoci smo u zadnje vrijeme kojim putem ide knjizevnost, puno vise je inspirisana šejtanovim djelovanjem nego ljubavlju. Prije je taj omjer bio gotovo ravnomjeran dok danas šejtan suvereno vlada knjizevnim krugovima, pa bez problema u remek djelima mozemo vidjeti nabijanje ljudi na kolac, suicid, tvrdu pornografiju, silovanje, i ogavno vulgarni “knjizevni” izraz koji je postao gotovo standard gdje se polni organi nazivaju u najruznijim svojim oblicima i gdje se pominjanje ljudskog izmeta smatra kao nesto normalno i obavezno i sve to zaokruzeno manje-vise u umjetnicku formu.

    “O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.” (7, 27)

    “O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi.” (24, 21)

    “Šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog puta ih odvratio, te oni ne umiju da nađu pravi put” (27, 24)

    Kako u knjizevnosti tako i u zivotu opcenito, nastojim prepoznati da li nesto dolazi od Svjetla i Dobra ili od Vatre i Zla.

  2. Hvala Katrane. No, uvijek može mnooooooooogo bolje, posebno zato što je tema izrazito bitna, disperzirana, duboka, osjećajno i kognitivno slojevita i, na koncu, aktuelna dok je ljudskog roda. Njeni različiti aspekti vape za pojedinačnim razradama…
    U potpunosti se slažem sa tvojom postavkom majke svih teorija.

    Mislim da identifikovanje mrlja ulja, odnosno tragova kulture smrti, nije privilegija isključivo vjernika (ne aludiram da si to naglasio, misao me dovde dovede). Susretala sam nekoliko ljudi u životu koji su za sebe tvrdili da su nevjernici. Ipak, kroz mnogo situacija, u kojima smo zajedno bili akteri, shvatila sam da religijsko uvjerenje (u ovom kontekstu zapravo sam tako nazvala – vjerovanje – jer, uz dužno poštovanje, ako u nešto intimno ne vjerujem, onda je to da ne vjerujem u nevjerovanje kod bilo kog čovjeka) ne mora imati veze sa svakodnevnim življenjem zasnovanom na pojedinačnim odabirima između kulture života i kulture smrti, odnosno dobra i zla. No, da je jasno da vjera, na sublimiranom i generalnom nivou, upravo imenuje ljubav kao žišku svjetlosti čiji trag trebamo slijediti kako bismo lakše i učinkovitije raspoznavali čistoću i mrlje pri sebi i oko sebe i, na koncu, bili istovremeno zadovoljni i mirni, jasno je.

    Sada već ulazim u domen teološke i filozofske rasprave (ili one koja to teži ili samo pokušava biti) inspirisana tvojim promišljanjem, ali neka… Citiram ovu tvoju misao: “Razvio sam jednostavnu vlastitu teoriju u koju cvrsto vjerujem, da nam Dobro dolazi od Boga, da ljudski rad, kreativnost, osobenost..putem meleka, Bozijom voljom, prelazi na nas, a mi inspirisani vjerovanjem nastojimo da sluzimo Dobru, u interesu zivota i vjere u Boga.

    S druge strane Zlo nam dolazi od šejtana (Iblis) i cinjenje Zla je inspirisano djelovanjem i uticajem šejtana a mnogi to Zlo ne primjecuju ili nece da primjete, cak ga u mnogim slucajevima predstavljaju kao Dobro.”

    Čuj, možda sam u krivu, ali s ovakim postavkama sam izrazito oprezna. Da se razumijemo u samom startu, ono što je za mene u citiranom sporno nije sami cilj izrečenog, vjerovatno ne ni sama suština onoga što si želio reći, ali mi jeste sporan detalj koji, u teološkom i filozofskom momentumu, za mene jeste bitan. Vrlo bitan. Moje je vjerovanje, iz čega proizilazi i promišljanje, utemeljeno na čvrstom uvjerenju da Bog, za razliku od Iblisa (đavola, vraga, sotone), ima svoje zrnce u svakom od nas (i kao takvom, meleci mu, kao posrednici, uvijek i nisu neophodni). Kada osjećamo, razmišljamo, činimo i stvaramo nešto što slijedi trag žiške svjetlosti, odnosno ljubav, bez obzira na poteškoće, bez obzira na zdravstveno stanje organizma, bez obzira na gubitke ili boli, generalno stanje duše koje se prelijeva na našu ukupnost je stanje, ako ne baš zadovoljstva, a ono bar smirenosti, unutrašnjeg mira. Kada odlučimo (ili nas odgoj i uticaji porodičnih i širih socijalnih odnosa od ranog djetinjstva uslove) da to unutrašnje suglasje sa Bogom i njegovim nepobjedivim oruđem – ljubavlju trenutačno ili nešto trajnije, pa i konstantno, ućutkujemo, ne želimo poslušati, sputavamo i okivamo, žiška svjetlosti je sve slabija, doživljaj svijeta, življenja i vrijednosti sve je relativniji i, što je najgore, mrlje ulja koje u nama i unaokolo sije kultura smrti znaju dobiti i boje, to sivilo često, unutrašnjom projekcijom, zna dobiti i “boje duge”.
    Ovoliki uvod da bih ti rekla da je, onako kako ja vjerujem, čovjek predodređen da slijedi ljubav, predodređen da voli i bude voljen, a, samim tim, predodređen da bira i čini dobro. Ukoliko, iz ovih ili onih razloga, uđe u konflikt sa svojom vlastitom zadatošću, predodređenošću, do čovjeka počnu dopirati i oni izvanjski glasovi, Iblisovo nagovaranje. Djelimično sam se (ili samo u detalju), dakle, usprotivila ovoj tvojoj postavci zbog toga što iz nje proizilazi da su i Bog i đavo izvanjske kategorije. Moje mi vjerovanje govori da to nije tako, da naš Stvoritelj nikada nije, niti će biti, izvanjska kategorija, da je uvijek u nama jer smo trun njegovog stvaranja i da smo zato, u konačnici, njegova vojska.
    Okultisti, npr., jako insistiraju na postavci dualizma Boga, odnosno tvrde da je i dobro i zlo stvorio Bog, da je neobjašnjivo zašto Stvoritelj ponekada i sam bira zlo i, na taj način, ulazi u suglasje sa također svojim dijelom stvaranja – Iblisom. Ova mi se postavka, blago je reći, gadi i vrlo je, vrlo opasna. Bog je, onako kako vjerujem, svemu stvorio suprotnost kao pretpostavku razvoja slobodnog izbora, što je, ponovo, pretpostavka učenja i iskustva. Nemamo šta naučiti, nemamo šta odabrati ukoliko smo kao anđeli, meleci, unaprijed oslobođeni življenja u izvanjskim suprotnostima. Dakle, Bog je stvorio saznanje i kao razvojnu komponentu. Kod anđela je saznanje urođena kategorija, kod nas, ljudi, je to razvojna kategorija.

    I, na kraju, vrlo si dobro primjetio da se borba između dobra i zla, odnosno sjedbeničkih kultura života i smrti, nekako najočiglednije i najraskošnije odvija baš unutar književnosti. Za razliku od drugih umjetnosti, jedino oružje književnosti su kognicija i osjećaj i to u potpuno metafizičkom obliku. Nema okvira za širinu i dubinu jednog novog (kljiževnog) svijeta, kao što ga ima, npr., za sliku, ma kako tvorac te slike vješt bio. Muzika je, zapravo, i opsežnija u smislu okvira, ali su svjetovi, koji unutar muzike nastaju, nejasni i magloviti u odnosu na književne svjetove. Zbog toga muzika, specifično ona koja nije vokalne prirode (koja je oslobođena stihova ili riječi) i nije toliko dobar, toliko cijenjen sljedbenik kulture smrti koliko je to književnost. Kniževnik kojemu je dobrano i u dužem vremenskom periodu narastao konflikt između vlastite predodređenosti da slijedi ljubav (osjeća, misli, čini i stvara dobro) i onoga što, nagovaran izvanjskim uticajem, zapravo osjeća, čini i stvara može, mjereći mjerilima u svijetu ljudi, biti genijalan, osjebujan, raskošan. No, to i dalje ne znači, niti će ikada značiti, da ćemo mi biti, kao čitaoci (gledaoci, slušaoci), unutra zadovoljni i mirni kada zaklopimo knjigu, pročitavši je, u okviru koje je svijet koji nam je ponudio. Koliko sam samo knjiga pročitala nakon kojih sam osjećala nemir, ljutnju, bunt, apatiju, mizantropiju, pa i depresiju. Koliko sam samo takvih redaka i sama ispisala.

    Problem je što se jedno umjetničko djelo ne završava zadnjim potezom kista, zadnjom notom ili interpunkcijskim znakom. Problem je što ono, tek tada, kreće da živi. Za mene je isto onoliko dobro (ne USPJEŠNO, nego DOBRO) koliko osmjeha ili tuge izmami.

  3. Clandestine, naoko potpuno utemeljena primjedba. No…
    Priznaćeš da je broj onih ljudskih bića koji za vrijeme cijelog svog života ne dožive ama baš ni trun iskrene ljubavi i pažnje zanemarljiv. Ok., sada ulazimo u sferu konfliktnog u smislu – da li je iskrena ljubav i pažnja dobijena od ŽELJENOG subjekta (u nekom slučaju roditelja, u drugom potencijalnog partnera ili partnera, u trećem djeteta itd.)?
    Ukratko, ne slažem se sa tvojom primjedbom zbog dvije stvari:
    1. svi mi imamo svoj unutrašnji glas koji, pri različitim izborima, govori ok., uradi to ili se buni. Mi biramo da li da ga poslušamo ili ućutkamo. Nakon odabira sučelimo se sa nemirom ili mirom.
    2. tokom sticanja vlastitog iskustva rijetko smo samo puki objekti i, što je još važnije, iskustvo je razvojna kategorija. Ako nam je u djetinjstvu bilo loše, ako nam je nedostajalo iskrene ljubavi i pažnje, dalja starosna doba ne moraju biti takva. Jasno je da taj hendikep nedostatka iskrene ljubavi i pažnje u djetinjstvu uveliko oblikuje našu unutrašnjost, izgradi nepovjerenje prema svima i svemu, pa i sebi, izgradi težnju ka dubokom relativisanju, ali baš da nas iskustvo, kao neka odvojena kategorija od našeg bitka, kao nešto za što smo samo puki objekat, apsolutno čini ovakvima ili onakvima ne bih se složila.

Leave a Reply