i toliko tečna zrcala ušuškane životnosti
tečnija od vode, vezivnija od ulja
valjaju se Zemljom grijući ljepše Sunce što se smiješi onom gore
i nestaju sve pauze u uzdahu
što držale su ruke daleko jedne od drugih.
na brdu, na toj uzvisini, umjesto kule čekao je zdenac
odavno otkriven, a nepoznat.
za nekoga ledene, za drugoga toplije uvijek bistre vode
koja je onda napajala polja razlogom što kiša pada i ljudi i se i dalje vole.
Mir, mir poput spuštenih ramena
i laganog putovanja ruku do svijeta onostranih priča
gdje svi se oblici ljube i svaka je intima i moja i tuđa.
gdje boli svakako, svakako ima
jer ima i lijeka.
Ima lijeka.