Ponešto o konkretnom djeliću istine čije je potpuno distorziranje, u međuvremenu, pokušavano na najgresivnije moguće načine

 

 

 

Pančevčanka porijeklom, 78-godišnja dr. Olga Zirojević srbijanska je istoričarka s ekspertizom u orijentalistici i, posebno, istoriji Osmanskog carstva. Diplomirala je u okviru grupe za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu 1957. godine. Postdiplomske studije pri Katedri za orijentalistiku i pri Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Sarajevu okončala je 1960. godine.

 

Zirojević je autorka desetine naučnih djela, a, za ovu priliku, izdvajam ono naslova Srbija pod turskom vlašću 1459 – 1804, prvi put izdato 1995. godine.

 

U predgovoru jednog od izdanja (2007. godina) ovog djela, između ostalog, stoji:

 

"Najveća vrednost ovog rada je u tome što se on zasniva na izvorima prvog reda, odnosno na turskim i evropskim dokumentima, koji su nastali u toku nekoliko vekova o kojima se u knjizi govori, od Mehmeda II ( 1451-1481 ), osvajača srpskih zemalja, do dahijske uprave u Beogradskom pašaluku ( 1804 ), koja je bila neposredni povod i podsticaj Prvom srpskom ustanku. Strpljivo i pažljivo, činjenično utemeljeno, naučnički mudro dr. Olga Zirojević lepim i jasnim stilom opisuje istorijska zbivanja, ljude i događaje i dočarava vreme u trajanju od tri i po veka i opisuje zbivanja koja su postala sastavni deo minulog i našeg vremena.

Akademik Petar Vlahović" 

 

 

 

 

 

 

vasionka
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1278

6 0 komentara

  1. Filip David – Jesmo li čudovišta!?
    “Laž
    Laž je moćno oružje. Prethodi upotrebi vatrenog oružja. Nalazi se u osnovi propagandnih mašinerija, pokretača glavnih negativnih emocija bez kojih rat nije moguć. Laž se programira, na njenom oblikovanju, ubedljivosti i “verodostojnosti” rade intelektualci i institucije od nacionalnog značaja – “logističari” pripremajući ostvarivanje onih ideja i ciljeva za čiju su realizaciju “dozvoljena sva sredstva”. Ideolozi etnički čistih država ovakav put do ostvarenja svojih utopija smatraju sasvim legalnim. U izjavama koje prenose mediji nedvosmisleno se stavlja do znanja da je u nacionalnom interesu sve dozvoljeno, pa i upotreba laži! No, upotrebu laži nemoguće je kontrolisati; ubrzo sve postaje laž; bukvalno sve: od ljudskih odnosa, do medija i visoke politike. Živeti u državi laži moralni je pakao za svakoga pojedinca i neka vrsta božije kazne. Tu sve postaje privid, podložno sumnji, izokrenuto i izopačeno jer ništa nije ono za šta se predstavlja, a u svemu je klica destrukcije. Velikim lažima o svetskoj zaveri ili o “čitavom svetu koji nas mrzi”, pokrivaju se interesi visoke politike, prizemnijim lažima se demoniziraju pojedinci i dokazuje opravdanost represije. Sa lažima je teško izaći na kraj jer su besramne; lažov se i nad Biblijom kune u istinitost svojih reči.
    Prelistavam jedan broj dvonedeljnika “Argument” u kojem piše kako je Suzan Zontag “oduševljena esesovcima”, obožavateljka Leni Rifenštal, a da su njeni tekstovi “apologija fašizma”. Šta je skrivila ova, kako je beogradska novinarska naziva “dekadentna Amerikanka”, pa da se na njenu glavu sruči takva količina besramnih laži. Očevidno, to što je režirala “Godoa” u Sarajevu i suprotstavila se ratu u Bosni. Ginter Gras proglašen je za pripadnika “hitlerjugenda” i militarističkog pisca. Poper i Jonesko su onemoćali, kukavni starci uplašeni za svoju egzistenciju na fašističkom Zapadu. Njima se pridružuju prodane duše poput Ruždija, Paza, Sempruna, Vizentala, Česlava Miloša, Brodskog, Milera, Kon-Bendita, Vizela. Spisak je zaista dug. Svi su se oni odazvali, kako čitamo, na “ratni poklič protiv Srba”. Neko bi rekao da ovaj oblik laži prerasta u paranoju; no, to je uobičajena, strogo kontrolisana i manipulisana politička igra sa neobaveštenim čitaocima. Svesno i podrugljivo izvrtanje činjenica. Tamo gde su moguće ovakve zloupotrebe pisane reči, događaju se i druge zloupotrebe: zločinci se očas pretvaraju u heroje, ratni profiteri u dobrotvore, a bolest mržnje proglašava se za patriotizam.”

  2. Evo još malo od Filpa Davida
    “VELIČANJE SMRTI

    Jedna od najvećih opasnosti sa kojima se suočavaju društva u previranju jeste fašizacija. Razorne posledice fašizma još su uvek prisutne u našoj svesti. Fašizam je hidra sa mnogo glava, sposoban za najrazličitija prerušavanja. “Za svaki fašizam”, piše dobar poznavalac ove teme Ernst Nolte, “a fašizam u svojoj epohi uvek je bio “nacionalsocijalizam” – vrlo je karakteristična sprega jednog nacionalističkog i jednog socijalističkog motiva. ” Osnovne društvene pojave koje doprinose pojavi fašizma su: ekonomska beda, populizam, militarizacija, nacionalizam, harizmatične vođe. Sa ledenom jezom prepoznajemo gotovo sve ove elemente kao deo našeg svakodnevnog folklora. Ali, to su još uvek samo delovi slagalice koja nije složena u celinu. Možda se nikada ta mračna slika u potpunosti neće ni složiti, ali i samo postojanje takve mogućnosti izaziva strah i nelagodnost.
    Rat predstavlja ono ognjeno ždrelo u kojem se kuju mačevi mržnje. On je ishodište ili posledica totalitarne vlasti. Rodoljublje se pretvara u poziv na žrtvovanje za više ciljeve. Ljudski život gubi svaku cenu, uzdiže se kult mrtvih. Istoričari koji su proučavali fascinaciju smrću saopštavaju da je sa porastom fanatičnog nacionalizma broj žrtava u ratovima dosegao stravične razmere. U ratničkim društvima pojedinac je lišen samoga sebe, njegova individualnost je poništena, tu ne postoji “ja”, nego samo “mi”. Ovu situaciju Karl Jaspers opisuje kao “postojanje bez egzistencije, praznoverje bez vere gde se ne toleriše samostalnost niti veličina, već se disciplinuju ljudi tako da postanu mravi”. Militarizovano društvo priznaje samo kolektivitet. To je društvo u kojem se veličaju snaga, autoriteti, princip vođe. Pojedinac, izdvojeni pojedinac, postaje najveći neprijatelj takvoga društva. “Posmatran u toj perspektivi”, kako navodi Ivan Čolović u “Bordelu ratnika”, “rat se pretvara u gigantski obred žrtvovanja… Taj motiv žrtvovanja, spremnost da se ono prihvati bez obzira na cenu, naročito spremnost da se drugi ohrabre da svoje živote žrtvuju u ratu u interesu nacije, da ih stave na “oltar otadžbine”, danas je opšte mesto ratničko-patriotske retorike raznih vođa zaraćenih plemena na tlu bivše Jugoslavije. ” U našoj varijanti ratne propagande to je obnavljanje mita o “nebeskoj Srbiji”, mita poniklog posle Kosovske bitke. Obnovitelji ovoga mita služeći se epskim i nacionalno romantičarskim patosom ipak imaju na umu sasvim pragmatične ciljeve. “Nebeska Srbija” o kojoj oni govore nije uzdizanje ka duhovnosti i odabiranje vrednosti koje su nadmoćne nad trošnim i prolaznim, zemaljskim. Ne, kao i blasfemično buđenje mrtvih, to je samo poziv na žrtvovanje za prizemne zemaljske ciljeve. To je prozaično bagatelisanje života, negativni odnos prema životu. Pravo bivstvovanje je negde drugde, u predelima mita. Zahtev za bezuslovnim žrtvovanjem čini se u ime dnevno političkih potreba, čak usko partijskih potreba, te radi očuvanja ili osvajanja ovozemaljskih teritorija. Mit o “nebeskom narodu” upotpunjen je mitom o svetim ratnicima i svetim zločinima. Priprema rata i njegovo trajanje uzimali su oblike paganskih obreda i rituala, kakvi su iskopavanje mrtvih, prenošenje njihovih zemnih ostataka, zaklinjanje na osvetu, prisećanja na pretke, njihovo stradanje i slavu.
    O tome svedoče i stihovi novih narodnih pesnika:

    Svi ćemo se na Kosovu naći
    kao nekad na poziv Lazara,
    ostaviti kosti za predanje,
    ispuniti narodno nadanje…

    U obredima je teško razdvojiti sveto od profanog. Dok u ratnim oblastima, ali i van njih ljudi gladuju, evo kako novinar opisuje situaciju na jednom bojištu: “Jagnjeće brigade marširaju, kroz lavirinte sankcija i tminu rata. Prepuni ovali mirišljave pečenjke i klokotavi potočići bogougodne tečnosti samo su deo prigodne scenografije na ovakvim skupovima. [ta tek reći za vozni park, napolju, kojeg bi poželela svaka skandinavska vlada, oko koje se obično vrzma četa nabildovanih pratilaca… ” I sve u tom smislu kao da je reč o zemlji dembeliji, a ne kraju najteže pogođenom ratnim razaranjima. Poruka je jasna: tamo gde je blizina smrti, tamo je i obilje. U nedavno sačinjenoj analizi čitanki, za šesti i sedmi razred osnovne škole, najčešće se među patriotskim činovima pominje smrt odnosno njoj blisko žrtvovanje – u 160 od 180 pronađenih jedinica. Iz toga se može zaključiti, kako kaže jedan komentator, da je “mrtav patriota najbolji patriota, odnosno da je smrt najbojli dokaz patriotizma”.
    Veličanje smrti neposredno je povezano sa militarizacijom i kriminalizacijom društva. Celokupan život organizovan je na ratnoj ekonomiji. Srednja klasa, nosilac kulturnog i društvenog života, materijalno je sasvim uništena. Osećanje raspadanja, osećanje katastrofe, doživljava kao vlastitu sudbinu. Iza svih tih fasada, lažnih rodoljuba, mitova i paramitova, razvija se, uz blagoslov države, veliki posao, organizovani kriminal, koji na ratu, nesreći i stradanjima ostvaruje ogroman profit. Najunosnija tržišta ovih poslovnih ljudi novoga kova nalaze se na poljima smrti. Iza opsesije smrću, iza fascinacije smrću, otkriva se trgovina smrću. Smrt je roba koja donosi krvave profite. Izopačeno shvatanje patriotizma zasnovano na umiranju, a ne na životu, na mitu, a ne na stvarnosti, na kolektivizmu, a ne na slobodnoj volji pojedinca, ukazuje na približavanje onim opasnim društvenim projektima koji su uvod u pravu nacionalnu katastrofu. To je opasnost, kako nas istorija dvadesetog veka uči, kojoj nisu odoleli ni veći, kulturniji narodi sa dužom demokratskom tradicijom. Ali, dok veliki narodi svojim izopačenostima i stranputicama ugrožavaju duhovni, ekonomski i društveni poredak čitavog sveta i doživljavaju pročišćenje u požarima gotovo kosmičkih razmera, manji narodi ugrožavaju, pre svega, sopstveni razvoj i sopstveni opstanak. Veliki svet ih izoluje i prepušta samoubilačkoj sudbini ukoliko ne pronađu dovoljno unutrašnje snage koja će dovesti do odlučujućeg preokreta, osloboditi ih opsesije smrću, moralne truleži i gubljenja svakog poštovanja prema ljudskom životu. Ako ne, postoji samo jedan put: put ka ništavilu.”

  3. Ovi tvoji navedeni citati Filipa Davida, Superdlakavi, bacili su me u potragu za njegovom bibliografijom. Hvala puno na preporuci.

    Ovi dijelovi specifično su bitni i, usudiću se reći, donekle originalna Davidova sublimacija u jasno definisanom pravcu (metodološki jasno određenom izborom teme), a koja ima ili može imati karakter nove teze u ukupnom sociološkom promišljanju:

    “Ljudski život gubi svaku cenu, uzdiže se kult mrtvih. Istoričari koji su proučavali fascinaciju smrću saopštavaju da je sa porastom fanatičnog nacionalizma broj žrtava u ratovima dosegao stravične razmere. U ratničkim društvima pojedinac je lišen samoga sebe, njegova individualnost je poništena, tu ne postoji “ja”, nego samo “mi”. Ovu situaciju Karl Jaspers opisuje kao “postojanje bez egzistencije, praznoverje bez vere gde se ne toleriše samostalnost niti veličina, već se disciplinuju ljudi tako da postanu mravi”. Militarizovano društvo priznaje samo kolektivitet. To je društvo u kojem se veličaju snaga, autoriteti, princip vođe. Pojedinac, izdvojeni pojedinac, postaje najveći neprijatelj takvoga društva.” (…)

    “”Nebeska Srbija” o kojoj oni govore nije uzdizanje ka duhovnosti i odabiranje vrednosti koje su nadmoćne nad trošnim i prolaznim, zemaljskim. Ne, kao i blasfemično buđenje mrtvih, to je samo poziv na žrtvovanje za prizemne zemaljske ciljeve. To je prozaično bagatelisanje života, negativni odnos prema životu. Pravo bivstvovanje je negde drugde, u predelima mita. Zahtev za bezuslovnim žrtvovanjem čini se u ime dnevno političkih potreba, čak usko partijskih potreba, te radi očuvanja ili osvajanja ovozemaljskih teritorija. Mit o “nebeskom narodu” upotpunjen je mitom o svetim ratnicima i svetim zločinima. Priprema rata i njegovo trajanje uzimali su oblike paganskih obreda i rituala, kakvi su iskopavanje mrtvih, prenošenje njihovih zemnih ostataka, zaklinjanje na osvetu, prisećanja na pretke, njihovo stradanje i slavu.
    O tome svedoče i stihovi novih narodnih pesnika:

    Svi ćemo se na Kosovu naći
    kao nekad na poziv Lazara,
    ostaviti kosti za predanje,
    ispuniti narodno nadanje…” (…)

    “U nedavno sačinjenoj analizi čitanki, za šesti i sedmi razred osnovne škole, najčešće se među patriotskim činovima pominje smrt odnosno njoj blisko žrtvovanje – u 160 od 180 pronađenih jedinica. Iz toga se može zaključiti, kako kaže jedan komentator, da je “mrtav patriota najbolji patriota, odnosno da je smrt najbojli dokaz patriotizma”.
    Veličanje smrti neposredno je povezano sa militarizacijom i kriminalizacijom društva. Celokupan život organizovan je na ratnoj ekonomiji. Srednja klasa, nosilac kulturnog i društvenog života, materijalno je sasvim uništena. Osećanje raspadanja, osećanje katastrofe, doživljava kao vlastitu sudbinu. Iza svih tih fasada, lažnih rodoljuba, mitova i paramitova, razvija se, uz blagoslov države, veliki posao, organizovani kriminal, koji na ratu, nesreći i stradanjima ostvaruje ogroman profit. Najunosnija tržišta ovih poslovnih ljudi novoga kova nalaze se na poljima smrti. Iza opsesije smrću, iza fascinacije smrću, otkriva se trgovina smrću. Smrt je roba koja donosi krvave profite. Izopačeno shvatanje patriotizma zasnovano na umiranju, a ne na životu, na mitu, a ne na stvarnosti, na kolektivizmu, a ne na slobodnoj volji pojedinca, ukazuje na približavanje onim opasnim društvenim projektima koji su uvod u pravu nacionalnu katastrofu.”

    Kakav kvalitetan doprinos rasvjetljavanju KULTURE SMRTI i sluganstva istoj. Hvala još jednom na preporuci.
    Pozdravljam te.

  4. Nema na čemu. Drago mi je ako imalo mogu pomoći, jer na ovoj temi/blogu koja je možda jedna od najjačih na ovom cjelokupnom portalu, a mnogo sam ih isčitao, vidim naučni pristup činjenicama, pa, sa te strane, ako mogu dati makar mali doprinos, bit ću počastvovan… Hvala tebi!

Leave a Reply