Šta znači ćutiti & šutiti?

 

 

 

 

Priča, jučerašnja:

– A, jesi li ti išla onda sa mnom kada smo išli u rodno selo Ratka Mladića?

– Snimala sam tamo jedan prilog, ali nisam išla sa tobom, išla sam sa R.Ć. Da možda ti nisi išao sa S.?

– Jesam, sa njom i M. sam išao, on je snimao.

– Je li to bio onaj put kada ste tražili ličnog Mladićevog vozača?

– Jeste, jeste, primio nas čovjek u kuću fino, pričali, bilo je i ovčijeg mesa…

– Znam, ja sam dala tada S. tu informaciju da je taj čovjek bio Mladićev vozač…

– Ma, šta će čovjek, morao po dužnosti, i ja sam…

– Šta je morao?! Znaš li ti da se on 2005. vidio sa Mladićem na jednoj fudbalskoj utakmici u Beogradu??? Znaš li da postoji snimak kako Mladić ulazi nekim vozilom u Srebrenicu, kamera je smještena na zadnje sjedište tog automobila i na snimku se vidi retrovizor u kojem je lik tog Mladićevog vozača, a Mladić sjedi pored njega…?

– Ma, ja samo govorim da je to čovjekov posao bio isto kao što sam ja vozio (CENZURISANO) i oni su pričali o (CENZURISANO). Zamisli da sam ja tada progovorio, šta bi bilo sa mnom?! Ovako sam rekao sam sebi, šuti S., ništa nisi čuo! Pa, ja bih prvi nastradao, šta sam ja, mali čovjek, samo bi rekli da sam udario na svog brata Bošnjaka, a oni moćni…

– U RAZGOVOR SE UBACUJE TREĆI KOLEGA: Ma, šta bona, ovdje nema države niti je ikad bilo!!! Samo mi mali nastradamo. Taj vozač, šta je mogao tada, bio bi ubijen?! Ja kažem ovako: Ako tebe i tvoju porodicu ne dira, ne dotiče, ćuti, bolje ti je! Ako tvoga nekog dirne, onda brate krvna osveta, sve je dozvoljeno, države nema i zakona i tačka!!! Nema je ni sada, a posebno je u ratu nije bilo. Šta, bona, ti pričaš?! Vidio bi tebe na mjestu tog vozača da li bi progovorila?!

– Prvo, ni jednu ni drugu tvoju tezu nikako ne odobravam. Gade mi se te teze, kolega! Ok., slažem se, nisam bila u takvoj situaciji, možda bih i ja ćutala. Vidiš, kad bolje razmislim možda je i mudrije ćut…

– Ma, bona…

– Ne, ne, možda bi i mudrije bilo ćutati u tom trenutku zbog toga što svakako od moga neprogovaranja ili progovaranja u tom momentu ništa ne bi bilo. Ljudi bi bili, Srebreničani, pobijeni kao što i jesu, a i moja glava mrtva.

– Ma, bona…

– Ali…, ali… Čim bi stao rat, bila ne bila protiv Mladića dignuta optužnica za genocid u tom momentu, ja bih, da sam taj vozač – vidjela što sam vidjela, odmah bi prijavila, ispričala sve što znam… Znaš li ti koliko je to kostiju za koje se još uvijek ne zna gdje su?!

– U RAZGOVOR SE PONOVO UBACUJE PRVI KOLEGA: Eeee, drugo je to. Ovdje kod mene nije bilo mrtvih ljudi, bilo je silovanih i nekih mučenja baba, starih. Ali, S., malo je takvih koji razmišljaju kao što razmišljamo mi. Bolje je šutiti.

– Čekaj samo njemu da odgovorim do kraja. Pošto si ti kolega hrišćanin kao i ja, ti jako dobro znaš da u hrišćanstvu nikakav vid nikakve osvete nije dozvoljen, čak i da ti ubiju najrođenijeg, dijete. A ti se, kolega, busaš da si veći pravoslavac, samim tim i hrišćanin, od mene. Znači, tvoje su teze – 1. ako se ne tiče tebe, ma koliko da je ljudi pobijeno, ćuti i izvuci živu glavu i, što je najgore, nemoj progovoriti nikad; 2. ako neko dirne u tvoje, odmah krvna osveta, ne čeka se država, ne čeka se pravda…

USLIJEDIO JE MUK. KOLEGE NISU BILE RASPOLOŽENE ZA NASTAVAK RAZGOVORA.

 

 

(Priča se dešava u povratku sa jednog terena. Kolega prvi je Bošnjak, musliman. Kolega drugi je Srbin, pravoslavac. Ja… Ja sam ona što se uvijek svađa i puno govori.

Razgovor se odvijao odmah nakon što smo prešli granični prelaz između Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Šćepan Polje. Ulaz u Bosnu i Hercegovinu izgleda ovako: Dočekuje nas tabla Dobrodošli u Republiku Srpsku. Iznad table postavljena je zastava RS-a. Nema nikakvih obilježja države Bosne i Hercegovine. Nema table Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu. Nema zastave Bosne i Hercegovine.)

 

 

I ĆUTNJA I ŠUTNJA SU PODRŽAVANJE. TAČKA.

MISLIMO LI DA BI BILO OVAKVO OBILJEŽJE NA GRANIČNOM PRELAZU NAŠE DRŽAVE DA TIH POŠASTI, ĆUTNJE I ŠUTNJE, NEMA?

GOVORIM O ĆUTNJI I ŠUTNJI MEĐU OBIČNIM NARODOM, KAKO IH KOLEGE NAZVAŠE "MALIMA".

SVE DOK BUDE ĆUTNJE I ŠUTNJE MI, "MALI", "OBIČNI" NAŠOM DRŽAVOM NE VLADAMO. A MOŽEMO DA VLADAMO, DA SE NE LAŽEMO.

NIJE TO VIŠE PITANJE NI NEDOSTATKA HRABROSTI. TO JE SISTEMATSKO STANJE NAŠEG DUHA, NAŠE KULTURE, MENTALITETA. OTAC SINU KAŽE POZNATU: Ne talasaj!!! I TU SE BAŠ SVE ZAVRŠAVA, ALI I IZNOVA POČINJE.

ZA ONE KOJI NAS  J  A  Š  U.

 

 

 

 

vasionka
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1278

8 0 komentara

  1. Još jednom o krivnji
    Mirko Kovač, 1996.

    Odmah nakon mojega teksta objavljenog u Feralu pod naslovom Pravda za Srbiju, neka su izanđala beogradska pera digla poviku na mene, dakako histeričnu, uza sva uobičajena izvrtanja i objede, od onih da sam to pisao za račun “novih gospodara” i po narudžbi “katoličke internacionale”, pa do onih kako sam eto zatražio da se cio srpski narod šalje u Haag. U principu ne polemiziram s vulgarnim i proizvoljnim tekstovima, pa se i ovaj put neću osvrtati na te i takve opadače, ali za ponovno pretresanje teme koju sam barem djelomično dodirnuo u narečenom tekstu, potaklo me jedno pismo iz Zagreba, što sam ga dobio koji tjedan nakon izlaska teksta u Feralu, premda bez adrese i potpisa, već samo s naznakom da se radi o “mojim vjernim čitateljicama”.
    One mi pišu da su Zagrepčanke srpske nacionalnosti, da se od početka gade Miloševića i njegove politike i da su se tek sada, nakon svih zala što ih je u ovom ratu počinila i hrvatska strana, izliječile tog osjećaja krivnje, “a onda nam vi dođete i optužite nas kolektivno”. Kako se na još nekim mjestima ponovilo ovakvo ili slično zapažanje, osjećam potrebu da komentiram ovaj stav iz pisma, ne ulazeći u njegovu vjerodostojnost, te da se možda preciznije očitujem kad je u pitanju ova složena tema, a za takvo što, posebice u ovom slučaju, jedina je mogućnost javni odgovor pod cijenu da zlorabim pismo mojih “vjernih čitateljica”.
    Iskreno rečeno, nisam odviše voljan upuštati se u te rasprave o krivnji, pogotovu što imam o čemu pisati u svojoj prozi i što svi dobro znamo da su to osjetljive teme, katkad i nerješive, premda ih nikako ne smijemo zataškavati. Pa i dandanas, kad je riječ o Njemačkoj i razdoblju fašizma, sučeljavaju se mišljenja i razvijaju polemike oko tih nimalo jednostavnih pitanja krivnje ili odgovornosti, iako je otada prošlo više decenija. Spoznaje o krivnji idu sporo, jer nakon svih užasa nastaju tzv. moralne blokade, tako da se krivnje odbacuju i poriču, da bi se tek kasnije, dolaskom onih koji su u svemu tome čisti, pokrenuo taj “mehanizam spoznaje” i ta pitanja postavila otvoreno. O tome je u više navrata govorio i njemački pisac H. M. Enzensberger i polemizirao s mladim Nijemcima koji, s pravom, odbacuju krivnju očeva kao svoju, a onda ih je pisac, također s pravom, podsjetio da su oni od očeva i djedova naslijedili kuće, puteve, željeznice, ali i njihove dugove. Možda i postoji način da ne prihvaćamo mnoge stvari od onoga što su naši sunarodnjaci činili, premda bi to bila čudnovata selekcija, ali mi moramo, kako reče Enzensberger, plaćati nešto od toga, a to je moguće samo ako smo spremni da se nosimo sami sa sobom, ako stalno “sve oko sebe i u sebi” dovodimo u pitanje.
    I napokon, želim reći svojim čitateljicama da sam u početku imao namjeru samo prikazati knjigu pisama Hermana Brocha, a u jednom trenutku i sam sam bio začuđen kada je veliki pisac bez pardona napisao “kako je svaki Nijemac bio suučesnik u ubojstvima”. On time još nije izrekao nikakvu presudu, jer stvari se mogu braniti, a zasigurno ima tu više sukrivaca, između ostalih i zapadna politika koja je svojedobno podržala Hitlera, ali H. Broch je učinio da se počnemo pitati jesmo li i kako smo to suučesnici. To je bila svrha njegova izazova, jer pisac ne presuđuje, samo potiče da se i sami preispitujemo ili pak zabrinemo. I taman bijah odlučio ostati samo recenzentom ove dragocjene knjižice, a onda sam naišao na inteligentni tekst Slavenke Drakulić Moja uloga u holokaustu, te i na jedan intervju mojega prijatelja Bogdana Bogdanovića u kojemu je rekao, doduše uz dobro odmjereni oprez, da se “već može govoriti o srpskoj kolektivnoj krivici” kad je riječ o ovom ratu, pa sam taj svoj tekst o pismima Hermana Brocha tematski proširio i pridružio se razmišljanjima tih meni dragih autora, suzdržavajući se bilo kakvih optužbi na račun ma kojeg naroda, pa i srpskog, ali sam neke dvojbe ostavio kako bih i druge potaknuo da se suoče s pitanjima odgovornosti i krivnje.
    Sada bih priupitao i moje “vjerne čitateljice” što imaju reći na to kada 1989. godine dva milijuna ljudi na Gazimestanu plješće Miloševiću čim izusti da će na ovim prostorima biti oružanih sukoba? Što reći kad milijun ljudi pred Narodnom skupštinom u Beogradu traži oružje da bi poubijali Albance, a taj milijun podržavaju milijuni pred TV-ekranima, a onda sutradan dođu novinski napisi kako je miting bio dostojanstven! Ako se jedan rat temelji na pripremljenom dokumentu o stvaranju “Velike Srbije”, čak i pod cijenu da za tu stvar umre, kako reče povjesničar i akademik Milorad Ekmečić, “milion i dvjesta hiljada Srba”, ako se taj dokument izrađuje u instituciji kakva je Srpska akademija nauka, ako na tom poslu sudjeluje srpska intelektualna elita, onda valjda u svemu tome ima neke znakovitosti! Ako Beograd masovno pozdravlja odlazak tenkova na Vukovar, ako srpski Generalštab unaprjeđuje ubojice u generale, ako demokratske stranke Srbije daju podršku Karadžiću, ako se tamo štite i skrivaju ratni zločinci, ako je u jednom narodu omiljen glavni strateg zla i još dobiva podršku većine, onda u svemu tome mora da postoji i elementi kolektivne krivnje, ili barem kolektivne odgovornosti, premda se to dvoje, u nekim razmatranjima, sve više povezuje.
    Mi vrlo dobro znamo da se ne može okriviti cijeli narod, nitko takvu presudu ne bi potpisao, a prvi bih ustao protivu te osude, kao što sam to činio i u Beogradu suprotstavljajući se maloumnim tezama psihijatra Raškovića i njegova zloduha Ćosića da je “hrvatski narod genocidan”, te da je to u nekakvoj psihološkoj skupini “narod kastracionog tipa”. Dakle, moje je stajalište da presude o kolektivnoj krivnji nisu moguće, jer bi to bio naš ljudski poraz, kraj naših ideja o dobru, naša nemoć da se suočimo s pojedinačnim zločinima, ali istodobno moram reći da u svakom društvu koje se nađe u vrtlogu masovnog ludila i sudjeluje na strani zla, postoje elementi i kolektivnih krivnji. Dakako, naša je obaveza da istjerujemo pojedinačne krivce, da se pozabavimo njihovim zlodjelima, ali i da mnogo smionije ulazimo u suštinu kolektivnih neuroza i da ponešto saznamo o “patologiji krivnje”. Moramo uvijek imenovati zločince, ali ne libiti se toga da ukažemo i ona one koji ih podržavaju. Karadžić je evidentiran kao ratni zločinac, ali i one mase koje su u predizbornoj kampanji nosile njegove velike slike i klicale mu oduševljeno, nisu nevine. Dakle, kad je riječ o kolektivnoj krivnji, mi skrivamo svoje mišljenje, izbjegavamo odgovor i opravdavamo se činjenicom da u svakom društvu postoje oni koji se opiru kolektivnim histerijama, a dok god postoje barem dvoje takvih, optužnice su doista neodržive. Kao što vidite moje dame: neposlušni i disidenti spasavaju stvari!
    I sada mi doista nije jasno kako su to moje čitateljice shvatile da sam i njih optužio, kad sam ja svojim tekstom želio sačuvati upravo takve osobe kao što su one. Činjenica da se u beogradskom tisku oglasilo protivu mene ono što je tamo najgore, već dovoljno govori da moj tekst pogađa samo one koji doista jesu krivci. I naposljetku, iz cijelog teksta mogla bi se označiti dva sporna pitanja koja se tiču Srba i Srbije. Prvo je: “Onda, što bismo taj narod oslobodili krivnje”, a drugo: “Tko može tražiti pravdu za takvu zemlju!” Oba pitanja i nadalje stoje, jer ja ovdje ne presuđujem, niti optužujem, samo pitam, jer mislim da se stvari ne smiju zataškavati, niti odgađati za neka druga vremena. I doista, što bismo nekoga oslobađali krivnje, ako taj obožava svoje mračnjake i podržava politiku nasilja. I što bismo tražili pravdu za zemlju koja ne želi da se suoči s vlastitom krivnjom i koja štiti svoje zločince. A tko zločince štiti sudionik je u zločinu.
    Unatoč svemu, moji kritičari, pa i oni dobronamjerni koji se ne slažu sa mnom, ne mogu reći da sam bez ikakva dvojenja zagovarao kolektivnu krivnju i bacio prokletstvo na cijeli narod; štoviše, kolebao sam se između termina odgovornost, ludilo, šutnja i suučesništvo većine, ali mi se učinilo da je sve to samo zaslon da se izbjegne tema kolektivne krivnje koja jest zastrašujuća iako je nedokaziva, premda se moramo baviti i onim što je nedokazivo i svime onim što nas tišti i potiče našu tjeskobu. Berđajev se jednom usudio kazati: “Da bi ratovali, cijeli narodi moraju periodično poludjeti.” Pa ipak, i masovno ludilo je nedokazivo, ali mi smo tu da postavljamo pitanja, da se sporimo, sumnjamo i potičemo na razboritost. Ako bi svaki čovjek osjećao krivnju u ime onoga koji nanosi zlo drugima, onda bi se i to zlo, ako ništa drugo, barem ublažilo.

  2. “Ako tebe i tvoju porodicu ne dira, ne dotiče, ćuti, bolje ti je! Ako tvoga nekog dirne, onda brate krvna osveta, sve je dozvoljeno, države nema i zakona i tačka!!! Nema je ni sada, a posebno je u ratu nije bilo.”

    Zalosno je i porazavajuce da govornik samo vidi ove dvije opcije.
    Jos je zalosnije to sto nije sam. Dosta ljudi ovako misli. Previse.

    S jedne strane kulturoloska pasivnost, koja je svima nama toliko zla nanijela, a iz koje, izgleda, nismo dovoljno (ako ista) naucili. S druge strane nesto sto je potencijalno jos strasnije–krajnje animalno i destruktivno u svojoj prirodi.

    I to sve u 21. stoljecu, na brdovitom Balkanu…

  3. Drago mi je što tako misliš Superdlakavi.
    I ja gajim neki nivo nade u vezi sa Čedom, ali i ovo tvoje “Hm” mi se često po glavi mota. Recimo, šta će koji k**** Jovanović prije nekog vremena kod Mila Đukanovića, značajno spornog i sa stanovišta odgovornosti za ratne zločine, a da ne pričam o mnoštvu spornih činjenica u vezi s organizovanim kriminalom u regiji. Pokušavam vjerovati da je u pitanju izbor manjeg od dva zla, ali samo pokušavam.
    A Srbija… RS… Šansa za organizovanu kolektivnu defašizaciju je propuštena, što znači da je propuštena i mogućnost za relativno, istorijskim rječnikom rečeno, brzu kolektivnu katarzu i lustraciju. Sada se čeka da biologija odradi što se odraditi da, te da se prošire rupe u čeličnoj ideološkoj matrici po školama i visokoškolskim ustanovama, a da ne pričam o onome što se kolokvijalno može nazvati porodičnim četničkim istorijama.

    I više nego što termin “previše” može obujmiti MSKS. I više! Nažalost.
    Mislim da je krucijalni problem u tom sistematskom ubijanju hrabrosti koja za temelj ima fundamentalni humanizam. Ne mislim na humanizam kao pokret, nego na ono njegovo bukvalmo značenje. Negdje su u našim kolektivitetima je*eno zamijenjene vrijednosne teze, s tim što tu tzv. srpski kolektivitet činjenično prednjači miljama dalje. Hrabrost u ratu (u primjerenom žargonu čitaj “imati muda” – oprosti na riječniku) valorizuje se vrijednosnom skalom zvjerstava tipa odsjeći uši, silovati trudnu ženu ili pobiti deset hiljada ljudi u tri dana. Hrabrost u miru valorizuje se virusnim oblikom patriotizma na zločinačkim osnovama.
    Recimo, ovako: http://www.youtube.com/watch?v=jCIZC7OylkE
    Ili ovako: http://www.youtube.com/watch?v=Cju4KmTXRvw
    A možda i ovako: http://www.youtube.com/watch?v=0i-UJwFvXCQ

  4. Strah od masovne srpske katarze

    Aleksandar Tišma:

    “Hoćemo li ikad gledati ‘naše Ravensbrike’ ili slike masovnih egzekucija i grobnica o kojima svet, već sada, sve glasnije govori?” Na ovo pitanje “Nezavisnog” novosadski pisac odgovara: “Nažalost, to vide samo oni koji su i pre bili protiv toga. Nemce su prisiljavali da, posle rata, gledaju logore smrti. Sam srpski čovek se s tim neće suočiti. Ja se čak bojim da nikada neće ni doći do nekakvog rasvetljavanja svih onih srpskih zločina, da će sve to pokriti veo zaborava i onda će, posle stotinu godina, neko napisati neku knjigu i ljudi će se čuditi: da li je moguće da je to uopšte bilo?! Ipak, ne može ništa da se učini, a da ne ostane traga. I sasvim obični ljudi osećaju da se desilo nešto ružno; niko nema osećaj pravog olakšanja. To postoji, samo se ja plašim da neće doći do masovne srpske katarze.”

    (“Monitor”, petak, 9. februar 1996.)

  5. Slažem se sa Tišmom Superdlakavi. Nažalost, slažem se. Jako bih voljela da smo i on i ja u krivu, no vrijeme za relativno uspješnu organizovanu defašizaciju i lustraciju, što bi u konačnici dovelo do kolektivne katarze unutar srpskog naroda, je jednostavno propušteno. No, Tišma je ovo znao još 1996., a ja sam se, u to vrijeme, još uvijek nadala da se nešto konkretno i učinkovito na tom planu moglo učiniti. Upravo je te ‘96-e bio optimalni rok da se krene, uvažavajući iskustva Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.

    Hvala na još jednom sjajno odabranom citatu.

Leave a Reply