To je ljubav koja jede pojmove, imena i značenja odvojenih dijelova. Ona više od svega želi držati na okupu, ali svemoćna, siječe svoje udove da bi upoznali svoju suštinu – slast odluke i učenja. Ona umnožava od galaksija do sebe u ničemu, jer i tu može stati.
Tako širi smisao.
Dramaturgija je tu u svakom listu koji biljka rađa, da li ću uspjeti, da li ću uspjeti. Dramaturgija je tu u svakom kolosalnom nebeskom sudaru, šta ću postati, šta ću postati. Dramaturgija je u našim olovkama i našim grobovima, u našim razgovorima na daljinu, u sebi.
Šta se to desi, pa se neko odrekne svoje ljubavi? Kako je promijeni, kako, bez nje, druge boje gleda, a kako je u se vrati? Kako odluči da neće biti novog lista, novog sudara, nove misli? Kako odluči preskočiti do nje koja, u jezgru, u prvom licu jede pojmove, imena i značenja odvojenih dijelova, a ne zna da želi baš to? Zašto neko želi preskočiti u odmah?
Ja, tkivo tvoje, što si mu dala smisao da i tebe naučiti mogu ovom umnoženju puta, u mome prvom licu, ove noći, spremna sam na sve gdje odemo. Daleko, u sve sobe, pred sve oči, pod sva rebra i u sva ništa.
Najljepše je postajanje iako znam: Ti jedeš pojmove.
Sustajačima
Ovo mi je pitanje baš bilo važno, i još uvijek je, i puno si mi pomogla, jer sam se sa njim mučila i prije no što sam vidjela da si ga ti verbalizirala i to doslovno tim riječima, a kad sam već vidjela, više se poslije toga nisam mogla praviti da ne vidim. Nutrina mi je poskočila na formulaciju „bi li STAJALA PORED MENE…“ jer, zanimljivo, znala sam tačno šta pod tim misliš, iako sintagma „stajati pored nekog“ čak ni frazeološki a ni u bilo kom prenesenom značenju nema tu i takvu semantičku definiciju. E, šta mene, zapravo, plaši? Dvije stvari. Prva, da ni ja ne bih mogla stajati pored nekoga ukoliko se ta specifična ljubav, ma kako jaka bila (ja je zovem ljubav zbog nas samih ili zbog onoga koga volimo) ne poklapa sa općom ljubavlju dok mi, obrnuto, recimo, ne bio (veliki) problem, mada… bi bio problem, ali bih se trudila da stojim. Znam, bilo bi tu prigovaranja, preispitivanja, pitanja šta mi je ovo trebalo u životu, odustajanja i svega. Druga, plaši me to što sam izgubila ideal o specifičnoj ljubavi onog trena kad sam pročitala da na Danu stajanja (hajde, eto, neka se sad to tako zove) niko neće htjeti da se zauzme za drugog, jer će svi gledati samo sebe, osim Poslanika, ali ni on radi specifične ljubavi nego zahvaljujući općoj. A, onda mi, opet, padne na pamet Ibrahim, a s. pa dođem do zaključka do kojeg i ti. Trudila bih se da stojim, zbog same Ljubavi, jer u tom slučaju nije bitno pored KOGA, već zbog čega. A, svi, znamo, da je takva ljubav osuđena na propast i odustajanje od stajanja. Dilema mi je sljedeća: je li specifična ljubav zaista ljubav, ili samo na nju liči po nekoj svojoj osobini, komponenti? Jer, ako joj sliči, onda jeste specifična, ali nije ljubav, a ako je specifična, onda isključuje općost, nebitno prema kome ili čemu. Jedino kod Onog Koji jeste Ljubav, a koji stvara i specifičnu ljubav, moguće je postojanje općosti i specifičnosti unutar Jednog Bića koja se ne isključuju. I jedino se zbog Njega može vječno stajati pored nekoga, a da se, vremenom, ne umorimo. Tako da evo pobijam samu sebe, jer sam i ja ograničena na specifičnu ljubav.
„Je li bolje sam stajati sam na svjetlu, ili gaziti sa prijateljem kroz tmine?“ Ne znam…
zaokruzujes veoma uspjesno ovu temu u zadnje vrijeme, sa nekoliko postova , iz razlicitih uglova, na veoma interesantne nacine. svidja mi se kako si vjesto protkala pojam svrhe, mozda precijenjen u slicnim razmatranjima, sa emotivnom, duhovnom i drugim dimenzijama pojave. dala si temi multidimenzionalnost koja joj inace fali
bravo !
Dvjestodvadesetsedmice, odgovaram ti na nešto čija je veza od prije 2 mjeseca 29 dana. No, prije toga, intrigiralo me je zašto bi neko izabrao ovakvo ime na blogu, ime koje ti nosiš. Ne volim brojeve u imenu, vjerovatno zato. I onda, a zapravo sada mi je to palo na pamet.. iza tih brojeva na nekim vratima moglo se kriti nešto jako važno.
Meni se znalo dešavati, ne znam, možda će i nastaviti da se dešava, da mi se izbrišu lijepa, veoma, veoma važna sjećanja. Ostane, bukvalno, samo jedan fragment jedne slike. Onda ja, u omaž toj važnosti, distorziram to sjećanje na osnovu osjećaja koje nosi i znam – nastavljam sa lažnim sjećanjima.
Da se vratim na vezu (akta, hahahaha).. Ovo je sada težak zadatak jer sam se dvoumila da li sa tobom trebam podijeliti moje saznanje u vezi s tim podatkom. Drago mi je što jesam, ako ništa, to zahtijeva pristojnost. Bottom line, podatak je nebitan, bitne su riječi i misli u njima.
Dakle, “vidimo” se u knjižnici četvrtkom ili nekim drugim danom kada ima manje gužve. To bi bilo to 🙂
(ponekad ne volim što znam čitati, ne znam da li ti se to desilo.)
Hvala ti za analizu. Pažljivo pratiš evoluciju. Tek otkrivam ljepotu nečvrstih oblika ili joj se vraćam. Ne znam, distorzirana su mi ta sjećanja.
Posebnosti..
“…a kad sam već vidjela, više se poslije toga nisam mogla praviti da ne vidim.” Evo, polako ulazim u tvoj komentar, razlažem ga, i, zašto da ne, istrgla bih ovaj dio rečenice iz konteksta i rekla bih ti: Posebnost se ne p r a v i, posebnost (i sa velikim i sa malim početnim slovom, dakle i imena i svojstva) se s t v a r a.
Nadam se da dobro čitam, nisam sigurna.. Ti bi imala problem da staneš uz nekoga (zarad specifične ljubavi), ako taj čin ne bi bio u saglasju sa opštom ljubavlju, ali ne bi imala toliko veliki problem da neko stane uz tebe (zarad specifične ljubavi), ako taj čin ne bi bio u suglasju sa opštom ljubavlju? Ako sam pogodila suštinu.., hmmm. Ideš dalje od mene, ovo jeste važna dilema. Potpuno sam propustila ovo, hvala ti što si mi skrenula pažnju. Dakle, pitaš se da li bi, prema sebi, primijenila blaže uzuse zbog toga što bi, praktično, dozvolila nekome da stane uz tebe iako taj zajednički čin nije u suglasju sa opštom ljubavlju? Da, Posebnosti, ni ovdje ne bi trebalo biti razlike, uzusi bi trebali biti jednaki za svaku situaciju i sve uloge, ma koja da ih lica nose, bili mi u tim situacijama u prvom ili u trećem licu. To bi trebalo izgledati ovako:
1. učinila sam nešto pogrešno ili zastupam pogrešno (nešto što nije u suglasju sa opštom ljubavlju) i toga sam svjesna
2. trebam stradati u većoj ili manjoj mjeri zbog toga
3. pojavljuje se neko ko, zbog specifične ljubavi prema meni, želi stati u stradanju kraj mene
4. dužna sam da mu gotovo imperativno kažem da ode sa toga mjesta pored mene, jer je ono što sam učinila ili zastupala pogrešno (nije u suglasju sa opštom ljubavlju)
Koliko bismo mi uopšte bili u stanju shvatiti da je naše stradanje pravedno, jer naš čin ili zastupanje nisu bili u suglasju sa opštom ljubavlju, to je pitanje. Ipak, ako bismo bili, trebamo učiniti sve što je u našoj moći da neko ne stane uz nas. Definitivno da!
Na Danu stajanja vrijede neki drugi zakoni, mi više nismo na Zemlji, ne pitamo se i ne treba da se pitamo, mi z n a m o da će se dijeliti i rezati univerzalno pravedno. Bog ima mnogo vjerodostojnije svjedoke nego što smo mi, a moja mi hrišćanska tradicija govori da ti svjedoci znaju i kako je to osjećati, dakle znaju kako je biti čovjek. Ne bih se opterećivala sa tim niti bih se, u misaonim i etičkim procesima, trudila da preslikavam božansko na zemaljsko. U etičkim principima da, ali u samom modelu donošenja odluke (stojimo li tu sami ili ne) ne.
“Dilema mi je sljedeća: je li specifična ljubav zaista ljubav, ili samo na nju liči po nekoj svojoj osobini, komponenti? Jer, ako joj sliči, onda jeste specifična, ali nije ljubav, a ako je specifična, onda isključuje općost, nebitno prema kome ili čemu. Jedino kod Onog Koji jeste Ljubav, a koji stvara i specifičnu ljubav, moguće je postojanje općosti i specifičnosti unutar Jednog Bića koja se ne isključuju. I jedino se zbog Njega može vječno stajati pored nekoga, a da se, vremenom, ne umorimo. Tako da evo pobijam samu sebe, jer sam i ja ograničena na specifičnu ljubav.” – kako.. uh, kako divan i težak, težak, težak, težak pasus.
Vidi Posebnosti, ja imam svoje odgovore na ova pitanja, sklona sam upuštanju u mistiku, pa mi razgovaramo ovdje u komentarima na tekst koji zapravo govori da ćemo se svi jednom sjediniti u opšte postanje, Boga, jer nas je odrezao od sebe i poslao da, učeći, širimo Njega. Zato, nemoj me ovo pitati niti ozbiljno razmatrati ovo što sam ti rekla, jer ja ne znam da li je to istina, ne znam da li je to pogrešno. Ja sam, za sebe, trenutno, odlučila da to nije pogrešno, imam mnogo labaviji odnos spram tebe prema mašti i ja sama trebam stradati ako je to pogrešno. Odgovore ćemo, i ti i ja, dobiti. Učimo!
Najbolje bi bilo stajati sa svima na svjetlu Posebnosti.
Hvala ti, puno.
Aha, nisam najjasnije formulirala: ne bih imala problem da neko pored mene ne stane niti zbog specificne, a niti zbog opce ljubavi, nego sam napisala da bih prije stala uz nekog zbog opce ljubavi no specificne, iako bi bilo idealno da se one poklope. A isto tako mislim da ne bih mogla da stojim ni pored onog ko bi pored mene stajao samo zbog specificne ljubavi, jer se to opire mom poimanju ljubavi uopce… e vidis ti kojih ja problema u zivotu imam 😀 i svaki te put, znam, citam na svoju odgovornost, jer, iz nekog razloga, nisam ravnodusna na tvoje pisanje, sve i da su razmisljanja samo fantazija. A – nisu, fantastican je samo n a c i n ba koji prenosis razmisljanje u pisanu formu. 6g
Nego, jedno sam sa sobom i ja rijesila: najgore je stajati sam u mraku 😉
Da, ljubav u ime Boga, razumijem. Ja bih, kako sam i rekla, stala i samo (? loš odabir riječi, trenutno nemam bolju) zbog opšte ljubavi i zbog specifične ljubavi, ako ova potonja nije u suprotnosti sa principima opšte ljubavi (osim u slučaju malene djece). Zbog (samo) opšte ljubavi stala bih i uz osobu sa društvene margine, pa i uz lošu osobu, ako je to, u konkretnoj situaciji, pravedno. Ono što mene ovdje interesuje i za što pretpostavljam da će biti različito kod nas dvije (a pretpostavljati ne treba) je da li bi ti mogla stati uz osobu sa kojom je ljubav u ime Boga, bar s tvoje tačke gledišta, u samom startu nemoguća zbog odnosa te osobe prema Bogu? Istovremeno, npr., bez sumnje ti je jasno da krivice te osobe u konkretnoj situaciji zaista nema.
Znaš, ovi problemi nisu za osmijeh, ono, u fazonu, vidi kako su mi mali, smiješni problemi. Za mene nisu, veoma sam svjesna njihove važnosti. Ipak, iako jesam svjesna toga, ne bih se usudila tvrditi da bih pored nekog stala prije (ili rađe) zbog opšte u odnosu na specifičnu ljubav. Možda, ali se ne bih usudila tvrditi. Zapravo, vjerovatno bih, u situacijama grozne nepravde kada jednostavno ničim ne bih mogla “oprati” svoju (i) time zaprljanu dušu da to ne učinim. Dakle, ponovo bi to bilo sitno i samoživo. To, što ovo pišem apsolutno ne znači da se postupku – prije radi opšte nego radi specifične ljubavi – ne divim. Doslovno se divim, ona je od božanskih principa. Samo, ne bih se usudila tvrditi da jesam materijal za taj stepen, sada, u ovome trenutku.
Čitaš me na vlastitu odgovornost, hehe. Znam to, još od prvih poruka u vezi sa muzikom. Odnosno, pretpostavljala sam. Možda zato što ja znam kako je stajati i sam i u društvu u mraku. Stajati u društvu u mraku je opasnije od stajati sam u mraku. Da bi se, kako-tako, bar milimetar, pomakao ka svjetlosti, moraš se prvo riješiti društva u mraku, pa onda čekati sam. To čekanje puno je radnje, mnogo dramatičnih zapleta tu ima, onakvih kakvi su slični doslovnom p r e ž i v j e t i nešto. Možda te ne ostavlja ravnodušnom baš to pitanje, kakav je t a j put do vjere i dokle se, na njemu, uopšte može doći. Ako je to to, čitaj, jer ti znaš čitati. Pronaćićeš dosta toga. Ali, a to ti ne moram govoriti, oprezno čitaj. Relativizacije su srednjem putu zabranjene u nekim stvarima, a ja sam im sklona jer je moj put, u jednom njegovom dijelu, bio put krajnosti.
Eto me, kao na tacni.
Pozdravljam te Posebnosti.
Pitanje sam odlicno razumjela, vidim da si i ti razumjela sta mene muci, jer je upravo to pitanje ono sto me muci, i puno je slozenije no sto se cini kad se tako pomalo grubo i apstrahirano postavi.Pravda je sirok pojam. Voljela bih da kao iz topa mogu da odgovorim na postavljeno pitanje ‘branila bih nevinu osobu svojim zivotom na oba svijeta’, ali, upravo, praksa mi je pokazala da nevinost, recimo, ne poimamo svi isto. Isusa su razapeli na krstu, niko ga nije branio,Abdulvehaba Ilhamiju su objesili, niko nije protestvovao… ne znam, ne zelim time uopce da budem iskusana, a akoli i budem, ne znam. Ali je pitanje doboko urezano u mozgu, srcu, dusi. Jedino sto mogu da te zamolim, kao nekog koga dozivljavam da mu je itekako stalno do etike i pravde (pa makar nam se razmisljanja o tome u nekim segmentima i ne poklapanja) da zamolis Boga za mene da, ako budem iskusana time, postupim onako kako je opcepravedno i opceeticno, makar to privremeno bilo i na moju stetu, jer ja, negdje duboko u sebi vjerujem da je nepravda privremena kako bi se moglo razluciti dobro od zla. A i ja cu uputiti dovu za tebe, jer ni sama ne znam sta mi bi da potegnem ovo, nimalo bezazleno, pitanje. Cak sam pokusala okrenuti i na salu jer sam shvatila da je jako nekulturno sto te opteretih vlastitom dubiozom, ni krivu ni duznu. Ali, onda se javi ona kafkanska strana mene da nema covjeka bez krivice. Ali, opet, kad se sjetim “Procesa”, ni onda, a ni sada, nisam mogla razabrati pitanje da li se nepravdom ostvaruje pravda i opravdava li cilj sredstva. Inshallah, da, ako budemo prinudjene da u takvoj situaciji biramo, da izaberemo ono cime je On zadovoljan, barem ja, jer Njegovo zadovoljstvo smatram nepogresivim, cak ako i u datom momentu cini pogresnim. Cak i po cijenu vlastitog zivota i misljenja kako je to i takvo razmisljanje ‘isuvise fundamentalisticko’. Dakako, to je samo moj stav i razmisljanje, a tvoj stav je prilicno otvoren za dijalog, pa je moj sebi uzeo za pravo da razmijeni misljenje sa tvojim bez knjizevnih pretenzija.
I, hvala tebi. Puno! Mislim da osnova po kojoj bih sa tobom mogla stajati jeste postovanje. I tolerancija.
2 30 dana,multiverzum
brojevi su simboli, u medjusobnim odnosima sadrže puno vise informacija nego imena, informacija npr o necijem putu i necijoj sudbini (dakle vanvremenskom predlosku dogadjanja, ostalo je slobodna vremenska volja).
i sam gradim izmisljene price na fragmentima, ruznim lijepim nebitno je , sve dok jesu.
zaintrigirala si me, sta li se krije iza tih vrata !? pomalo slutim ali
svoje intrigacije jedem polako, sa maksimalno uzivanja u procesu i bez preskakanja.
Uspjela si, Posebnosti, prenijeti to neobično važno stanje na mene. Pomažeš mi puno, sada jako želim da to osjetiš, pomažeš mi da vratim pojam odgovornosti u puno značenje tog pojma. Ovo mi je važan trenutak, puno ću se truditi da ga zapamtim, da ga razmišljam, promišljam, da ga osjećam. Ne vjerujem u slučajnosti. Hvala Bogu. I tebi.
Gdje je uplitanje naših izbora u Određenju? To pitanje ne samo da izviruje, nego vrišti iz tvojih riječi o dilemi “branila bih nevinu osobu svojim zivotom na oba svijeta”, a u ovome kontekstu i u svakoj specifičnoj situaciji ponaosob. Uh! Ako bih branila, učinivši to radi opšte ljubavi od Boga, čisto, najčistije, koja je moja uloga u priči “… negdje duboko u sebi vjerujem da je nepravda privremena kako bi se moglo razluciti dobro od zla.” (i ja u to vjerujem Posebnosti, baš, baš tako)? Ako ne bih branila, ako ne bih činila zbog odgovornosti spram Određenja, zbog straha od velike pogreške mog malecnog kotača, da li je moj Gospodar ipak želio da činim, da branim? Ehh, i onda.. Mogla bi to zaista biti najnevinija osoba, a ja joj, sa svojim izborom da je branim, bar malo otežam u konzumiranju prava da bude nepravdom iskušana u srazmjeri sa jačinom njene vjere, jer je to esencijalno važno za postizanje njenog intimnog stepena.
Okean neobično važnih pitanja, Posebnosti. E sad, sad tek čitaj na svoju odgovornost, odvadi, dopuni, poništi, možda samo razmisli, a možda nije dobro ni razmisliti. Određenje će se desiti baš onako kako će se desiti. Ono je u skupnom vremenu, Božijem intimnom vremenu, već dešeno. Mi mu ničim nećemo niti možemo pridonijeti niti oduzeti. Naš odnos prema nizu događaja u Određenju samo je važan zbog našega iskušenja, zbog postizanja našega stepena. Zato na Danu stajanja stojimo sami. Idealno bi bilo, i za to sam molila Boga radi tebe, da negdje u sebi osjetimo pravu odluku i da, nakon nje, kakva god da je, osjećamo mir, jer nekako osjećam da onda znamo da je naš Gospodar zadovoljan nama. A, i ako ne osjetimo pravu odluku, ako nakon odluke, kakva god da je, osjećamo nemir jer ne znamo da li je prava ili ne, neka ponovo naš Gospodar bude zadovoljan nama jer se prema odgovornosti, čista srca, odnosimo sa dužnom pažnjom i nekako, mali ispod neba, vjerujemo u Njegovu milost, a on će nagraditi kada činimo čisto i sa pažnjom.
Nisi me opteretila Posebnosti, ja ti zahvaljujem, hej ništa nije slučajno. Hvala ti puno za dovu, hvala Bogu. Vidiš, mi smo iz različitih religijskih provinijencija, a od iste vjere, ali i u mojoj religiji ima i bilo je tih “isuviše fundamentalističkih” pogleda. Da li su to zaista bili ili su ih samo o c j e nj i v a l i tako. To je to pitanje: “nisam mogla razabrati pitanje da li se nepravdom ostvaruje pravda i opravdava li cilj sredstva.”. Odgovori su, za svako Njegovo Određenje, kod Boga, ali ono u što ja vjerujem, u što sam zapravo potpuno uvjerena je sljedeće: Zaista isuviše fundamentalističko, pa taj svoj fundament poništava i prlja lošim, pa i zlim, je ulazak u stanje neke osobe da samu sebe uvjeri da je “ruka Božija”, Bože sačuvaj. Hrišćanska tradicija puna je, prepuna takvih primjera. Sve što nije ovo, ma kako ga, ko, i koliko o c j e nj i v a o da je isuviše fundamentalističko, kod mene je i voljeno i moje. Ljudsko.
Osjećanja su uzajamna Posebnosti, ne moram ti to naglašavati 🙂
Hvala ti.
Da, multiverzum na 2.29/2.30 🙂
Znam, znaaaam, brojeve ostavljam tebi, bolja sam sa deskripcijama i podtekstom. A, ko bi rekao, s obzirom da meni idu čvrsti oblici, a ti ih baš i ne preferiraš.
“Sve dok jesu”, ovo je zgodno.
Ti to znaš a ja slutim, deskriptivna Dvjestodvadesetsedmice, ne mijenjaj uloge. Ponovo, hahahaha.
E, u svemu vodiš za dobar broj bodova, ali u polaganom i temeljnom.. To ćemo vidjeti. Imaš i pomagača, konsultuj predložak :-)))
Nema mi drazih komentara nego li o Bogu kao savrsenom umjetniku(artisanu) i specificnoj Ljubavi kojoj pokusavati udahnuti nadprirodnu dimenziju ovdje 🙂
Ja mnogo volim kad ti uživaš Jarčice 🙂
Poslije ovako dobrih komentara tesko je usuditi se ostavljati konentar, i biti siguran da nije suvišan.
Jedenje pojmova, Značenja odvojenih dijelova, to je kao izvlačenje iz konteksta. U slučaju ljubavi to je svođenje specifične ljubavi na nivo Opšte.
Iako se par dana vracam ovom tekstu u postu, sada trenutno nisam ni siguran koliko ce se moj komentar drzati napisanog.
Možda pogriješim ako kažem da su sve pojedinačne ljubavi specifične. Posebno za one kojih se tiče. Međutim u razumjevanju istih, dolazi do uopštavanja. Samim tim, ako govorimo o tim ljubavima, pokušavajući ih opisati, čak i onima kojih se dotiče ta ljubav, dolazimo u iskušenje uopštavanja.
Možda i to odricanje je iz iskusenja i pokušaja uopštavanja da bi se razumjelo, jedući pojmove, a time i dricajući je nečega nemoguceg za razumjevanje bez pojmova koji ce specifičnost opisati.
S druge strane, dajući pojmovima mjesto u opisu ljubavi, izražavamo specifičnost po kojoj odlažemo “skok u odmah”, želeći uzeti tu ljubav, bez smijestanja tog osjećaja u opšte postojanje, izuzimajući iz opšteg postojanja opste razumjevanje.
Možda prethodni dio komentara objašnjava i Dramaturdiju ” u našim olovkama i našim grobovima, u našim razgovorima na daljinu, u sebi “, kao paniku iz nemogućnosti udovoljenju sebičnosti i potrebe za ljubavlju.
PS
Svasta napisah a nisam siguran da li sam u okviru teme i ideje napisanog.. 🙂
To smo ti mi Legal, Rara i ja, nastavile jedan razgovor od ranije pod ovim tekstom. Da, uživanje je pričati sa njom. I uživaš i puno naučiš.
Ja bih to samo obrnula Legal, ali metodologija koju uspostavljaš je odlična. Jedenje pojmova, značenja odvojenih dijelova je vraćanje u kontekst. Jedini. Vraćanje specifične ljubavi opštoj.
Mi voljeti možemo samo kroz opštu ljubav. Shvaćam ja da tvoja pjesnička duša zanemarivanje ukrasa (jedenje pojmova, značenja odvojenih dijelova) posmatra kao odricanje, jer želi naglasiti ljepotu specifične ljubavi, njenu unikatnost, ali mi zaista možemo voljeti samo kroz opštu ljubav. Ako zaista volimo, suštinski isto volimo, bez ukrasa, i dijete i majku i supruga/suprugu. Pa čak i neprijatelje, od ljudi, volimo tako.
“… dajući pojmovima mjesto u opisu ljubavi, izražavamo specifičnost po kojoj odlažemo “skok u odmah”…” – vrijedna misao Legal. Da, bez žurbe, polako “jedemo” specifičnu ljubav da bi se pripremili za opštu. Da bismo shvatili suštinu bez ukrasa. Pomaže nam to što smo već bili u opštoj ljubavi i što nam je od nje nezaboravljeno ostalo prepoznavanje znakova.
Itekako si u okvirima teme, jer je tema takva, a ti je umiješ razložiti i unaprijediti 🙂