Prijestolja rasipanja

kada bi se praznine mogle ušiti

tankom iglom jedrih švalja

u koloritu zelenog bujanja i mladih latica

kada bi se;

ostavljeni dijelovi za vezivno tkivo

dali odazivati na prizivanja

dok ćutiš,

tvrdoglavo i smjerno.

kada bi se, imenu,

što nesebično kradeš i sebično ne daješ

čuvajući riječ za knjigu koju ćeš potpisati,

kada bi se reklo što je još neušiveno:

sve one krhotine koje nazivaš odviše određenima,

a neodređeno hinjiš da ne shvataš u raskoši svoje određene imaginacije.

Kada bi se..

jer to nisu ni konji, ni njihovi batovi.

ni Puškinove zaprljane čaše

ili Pekićevi zaprepašteni, čisti učenici.

to nisu ni nekazane poente zen priča,

niti biljka što raste posred sobe moga gospodina M.

možda su magle podno prijestolja

naših romantiziranih smrti,

najsličnije etru na Degasovim slikama,

ponešto teže i, ujedno, znatno komičnije.

kada bi se, imenu, praznine mogle ušiti

onako da služe tvojim šuštanjima u zvukovima

koji zapravo ne govore ništa važno

osim što srce discipliniraju da plače

zbog neke stare, arhetipske boli,

tada ne bi bilo pomena vrijedno jedenje našeg broja phi

i plivanje u oblaku,

lebdenje možda,

tvoje recimo sistematične kriptologije.

tada, uznoseći eterne tvari svih prekriženih, zgužvanih, zapaljenih

dijelova nekazanih rečenica

skopčanim, dramatično mrtvim usnama,

tada;

tvari čine a ljubav grli,

obasipa,

dok se rasipa.