Post u komentaru: Dolazak

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1202

17 0 komentara

Leave a Reply

  1. Ugasi svjetlo i ostavi da samo ekran svijetli.
    Ugasi svjetlo, hajde.

    Sada, duboko udahni.
    Zatvori oči i duboko udahni.

    Ako ne otvoriš oči, vidjećeš neobično svjetlo ulicom kojom prolaziš do svoga stana. Vidjećeš sunčan dan, miran dan, dvije djevojčice što, sa ušima prevaziđenog Mikija i Minnie, trče ususret tebi. Smiju se i ispitivački te pogleduju, jer su bučne i dobro odgojene.
    Vidjećeš da je tvoja ulica zelenija i da je nebo plavlje. Da su oblaci pamučasti i bijeli, prozirni po rubovima, kao eter.
    Vidjećeš ptice; u grupici od tri, pa dvije malo iza, koje nisko lete. I vidjećeš i biće ti potpuno jasno u tom trenu da potisak koje su napravile svojim krilima i jačina povjetarca nisu dovoljni da ih održe u zraku taj djelić sekunde više. Taj višak vremena u zraku one nekako uspiju izvojevati svojim glavicama, na potpuno ispruženom vratu i u pomalo ponosnom stavu, kao da i sada, poslije toliko leta, igra nije gotova i uvijek je nova – “Vidi, vidi šta ja mogu!”.

    Vidjećeš svoja stopala što žure u ritmičnom hodu, brzom hodu, dok svijet ustvari prolazi, a ti stojiš. Dok je napolju blisko tjelesnoj temperaturi, a smjenjuju se godišnja doba. I bijeli snjegovi sa rumenim obrazima i sankama, i ljetnje noći što mirišu kao najželjenija žena. I jeseni što kontempliraju sa grafitnom olovkom među zubima uz češanje ideje koja se tako dugo rađa, a ti je čekaš noćima. I u trenu kada si imao najljepše rođenje na svijetu, da li je to bilo jednog proljeća; tvojoj majci su dali narukvicu njenog novorođenčeta, ali zapravo nije bilo potrebe da je ta mala ručica nosi – to je beba sa tako puno crne kose, divnim, ogromnim očima, crvenim obrazima i bijelom puti.

    Kažem da tvoje okruženje pored tebe prolazi i tvrdim da si baš ovoga časa u podnožju velike dine. Vjerovatno ste ti i grupica prisutnih jedini u cijeloj velikoj istoriji ove planete što stojite u podnožju dine čiji se rub visokog vrha nakrivio iznad vaših glava toliko da natkriljuje sunce. I ako se surva, pa šta, to je samo sitni, topli pjesak.
    Vjerovatno sada sjediš na rubu velike fontane unutar znamenitog muzeja i poželio si da, prvi put, opipaš latice lotosa. Da li su mesnate, kako su uvijek tako svježe i rosne i koja je to boja; diskretno razmućena roze u najbjeljoj ili najbjelja diskretno razmućena u rozoj.

    Kada lotosi uopšte umiru?

    Ili usne. Približavaju ti se neke usne i neke oči što se sinhrono zatvaraju, a ti u čudu, trnci su tu i sve se vrti, a ponovo, kao da je san; kao da ljubiš samog sebe.
    I nije dovoljno, i ako zatvoriš oči vidjećeš kako odskaču veliki baloni od sapunice u koje zaista stanu ljudi, ne zato što su baloni od nekakvog čvrstog stakla, nego što su ljudi laganiji od zraka.
    I čućeš muziku, i odmorićeš se i leći ćeš ispod starig drveta sa ogromnom i gustom krošnjom; ipak, ne toliko gustom da ne možeš prepoznavati oblike u oblacima, i ne toliko gustom da ispod tebe zemlja nije toplija od zraka, a travka u ustima, neka suha travka, slatka kako je žvaćeš i mirisna poput polja iz djetinjstva.

    Odmori se, spremaju se teška doba. Odmori se, to će nas naučiti da ne propuštamo više.
    Život.
    ❤️

  2. Meth, sinoć mi se pisalo i rekoh: Vijesti su teške (sinoć smo čuli da je umro sestrić od moga muža), ljudi su isprepadani (ne u onom naglom strahu, nego u onom tupom, dugotrajnom strahu), stvari su previše u znaku Covida, sve.. Rekoh, piše mi se nešto lijepo. Nešto da nas sve, na trenutak, odmori.
    Drago mi je što si pročitao 🙂

    Lovice, da, srećni smo❤️
    Hvala Bogu.
    Ljubim djevojčice, velike i male 🙂