Mislili ste da nije moguće

Prije par trenutaka još jedna konjukcija.
Preklapanje, poravnanje, spajanje.
Gotovo je tragično gledati koliko taj mladi čovjek ne može odstupiti od svoga hinjenog bića.
Da, da, svi mi imamo svoju prirodu, ali ne lažimo se – s nekoliko daski u glavi i nešto iskustva spoznajemo da je ta famozna priroda veoma relativna stvar i da se, zapravo, svodi na ulogu u kojoj smo najsigurniji da je dobro igramo.
Problem nastaje kada se susretnemo sa osobom koja zna, ne znamo kako (prokleto) zna, da je to samo uloga, ali ne i ja.

Igre moći svuda su oko nas. I koliko god ih nazivali novokomponovanim influenserskim izrazima (da, da, čitaj ovo pogrdno), moć je uvijek i zauvijek bila samo jedno – znanje.
Puno se u ljudskoj istoriji raspreda i raspredaće se o zloupotrebi znanja, no tvrdim: Znanja nema, a samim time ni kardinalnih posljedica toga znanja, bez dobronamjernosti. Možda je i tužno što ovdje moram naznačiti disclaimer. Ovaj post ne odnosi se na materijalni svijet, nego na ono što se putem njega pronosi i provodi.
Zato, jednostavno je – znanje je i etička kategorija. Znanja nema bez dobrog čovjeka.
Eventualna mogućnost zloupotrebe nastaje u tim vječitim borbama čovjeka sa samim sobom – da li pokleknuti i ponekad, na tren, možda, stvari postaviti na svoje mjesto.
Upetljati se u tkanje?

Svijet je veliko, bučno i usamljeno mjesto. Nije to svijet zbog svoje veličine i odrođenosti, nego zbog usuda koji dovede do okolnosti da je osoba preširoka, preobimna, prevelika za čitav svijet.
Svaki dobar čovjek zna nešto što ama baš niko drugi ne zna. Niti to drugom objasniti može – nemogućnost artikulisanja toga znanja nije pitanje mističnosti same spoznaje, nego nepostojanja adekvatne veze u iskustvu drugoga čovjeka. I obrnuto.

Taj je, dakle, mladi čovjek napravio čitavu scenu. Razradio plot, podijelio uloge, angažovao glumce i u par rečenica prenio sve svoje najveće strahove i slabosti. Baš o onome što je njegova najveća slabost i strah govorio je s gnušanjem, projicirajući to na drugu, usputnu, kolateralnu osobu.
Sada, ne ulazeći u neetičnost takvih postupaka, jer strast jeste (trenutno) sljepilo, da li to znači da tako jasna artikulacija zapravo znači da taj mladi čovjek postoji izvan onoga na koga se referira (?), a referira se na samog sebe.
Ok., uloga koju igra dobrano je razgrađena pukotinama iz koje izviruje stvarna osobnost i to je dobro. No, da li je stao i dokle će ići? Da li će biti spreman na istinsku usamljenost u ovome svijetu, onda kada pohvale drugih ne budu ništa drugo osim zlokobnih vijesti?

Daljinsko upravljanje nije svojstveno samo mašinama, nego i ljudima.
Dokle se mislimo pretvarati?
Da, ja sam ona koja hladnokrvno poštuje slobodu drugih do smrzavanja, ali to ne govori ništa o mome srcu, pa ni to da nemam jedno.
Vlasništvo? Ja nemam vlasništva.
Među idejama vlasništvo ne postoji, one se dijele.
Ljepota je ideja. Dobro je ideja. Ugodnost je ideja. Pristupačnost je ideja.
Strah nije ideja. Strah je umiranje ideje.
Primjeni, zato, kontre prenesene kao poruke putem kolateralne osobe i skoči na sljedeći nivo – nijedna osoba nije kolateral druge osobe.
Toga u vremenu nema.
Za sebe založiti možemo samo sebe.
Tu ultimativnu poruku tako sam i iščitala. Iako nisi bio rad ići baš do takve dubine.

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1198

22 0 komentara

Leave a Reply

  1. Ima raznih vrsta znanja i svašta se može znati, i ljudi koji nisu dobri mogu poznavati npr psihologiju i koristiti se tim znanjem da što bolje prodaju neki proizvod, pa i neku ideju. Takvi su dobri manipulatori. Ali onog pravog znanja, onog istinskog, ljudskog, pa i onog transcendentnog, nema bez dobrote. Tu se definitivno slažemo. A taj mladić, ja vjerujem da je svako popravljiv pa i on, i da, možda smo svi mi pomalo i ponekad taj mladić.

  2. Ja sam taj nemogući čovjek, iako ne vjerujem da je Vasionka, pišući, imala mene u vidu. Isuviše je arhetipski, iako jeste motiviran konkretnom osobom. Drago mi što Vrtlog i za ovakav mentalni sklop vidi nadu i vjeruje u popravljivost jer to znači postojanje dobrote ispod svih nakalemljenih slojeva i, shodno postu, vjerovati u tuđu popravljivost znači imati resurs vlastitog popravka. Jedino u ovom slučaju mi panteizam ima smisla.

      • Oduvijek mi je bila fascinantna tvoja šira, neantropocentrična perspektiva i razmišljanje izvan okvira kutije i to mi se potvrdilo nekoliko puta kroz način kako shvataš Vasionkine postove, zapravo postove općenito. Svaki me put iznenadi, ali onda se uhvatim da strahujem od opasnosti te širine koja leži u tome da se ne otme kontroli, a ima tendenciju, jer čovjek, ipak, treba da je ograniči jer nije ljudski ići izvan svojih čovječijih granica. No, svako u nečemu balansira pa nam želim svima da izbalansiramo krajnosti u neki srednji (ne osrednji) put.

    • Za Raru:

      Ovo i jeste arhetipski, svi smo mi, bar pomalo, tu.
      S druge strane, odnosno u odabiru diskursa – ne znam šta panteizam ima sa tim? Upravo je u najmasovnijim monoteističkim religijama Bog, zapravo, Princip Dobra i, ujedno, Onaj koji od tog dobra stvara.
      Paralelno sa određenjem, ruku pod ruku, zastupljeni su principi milosti nakon pokajanja, ne bi moglo ni biti drugačije od Principa Dobra. Treba tu biti razborit i ne davati prevagu jednome, a zaboravljati drugo.

      • Pa, ako je sve jedno i ako nema pojedinačnosti ni odvojenosti, na šta / koga ćemo projektovati? Upravo dijalektika i jeste divna što postoje, barem naizgledno i uslovno, suprotnosti da se čovjek može odijeliti kao entitet u odnosu na drugog. Eh, sad… čovjek kritikuje, osuđuje, prezire ono što ga se tiče: na ostalo je ravnodušan jer nije “njegova” stvar. Kad taj “nemogući” čovjek shvati uzrok svog negodovanja, prihvati – ne deklarativno – onog na kojeg projicira sebe, a da nije ni svjestan, tek tada započinje rad na sebi. Za rad nad drugim ionako nemamo ovlasti.

        Shvatila tvoju perspektivu, nego se moja po običaju otela van svake kontrole i konteksta. Kažem ti, rezultat je to vlastitih projekcija, ovo moje učitavanje.

        • Pročitaj komentare kod Vrtloga, tamo su mnogi odgovori koje mogu sada dati.
          Što se tiče ravnodušnosti i čovjeka koji ne reaguje na ono što “nije njegova stvar”. Pa, hmmm, kako koji čovjek. Puno sam puta izgarala na Bloggeru zbog stvari u kojoj nisam imala ličnog interesa, koja nije bila “moja stvar”. Samo zbog nepravde ili bezobrazluka prema drugom, i to nerijetko drugom prema kojem nisam imala pretjerano interesovanje u smislu osebujnosti te ličnosti kroz njeno pisanje. Mnogi su, nažalost očekivano, ćutali, a često nisu progovarali ni oni kojih se to primarno tiče. Tako da, budimo pošteni – kako koji čovjek Rara, kako ko.

          • “Ono što nas se ne tiče” i lični interes nisu istoznačnice osim kod interesdžija ker se njih tiče samo ono od čega imaju ličnu korist. Upravo to što nas se tiče puno govori o onome što jesmo ili želimo biti: pitanje šta nas dira zanimljivo je za analizu, a još više razlozi zbog kojih nas se tiče to što nas se tiče. Motive / namjere možemo samo naslućivati, pouzdano ne možemo znati kada su drugi u pitanju pa ću se ja zadovoljiti tvojim odgovorima i za ovog svijeta ih prijhvatiti kao tačne do onog momenta kada će se ili potvrditi ili provjeriti. Isto važi i za mene i ostatak planete. Pročitala.

  3. Ne posmatram interes u značenju nečega što je potencijal za ostvarenje lične koristi. Interes posmatram kao izvedenicu te riječi – “interesantno”; nešto što ćemo primijetiti, razmisliti o tome, nešto što će potaći reakciju, bilo samo unutrašnju ili onu koja će doživjeti svoju manifestaciju i spolja.

    Ok., sada bismo ovaj interes kao ličnu korist, u smislu davanja argumenta da je to to primarno značenje, mogli proširiti i na interes ličnog rasta (razvoja ličnosti – slika sebe). Onda dolazimo do paradoksa – neće svako upetljavanje u stvar koja nije moja dovesti do novog koraka na putu ličnog rasta; možda će sve to pratiti ljutnja i nagristi potencijal da se reakcija i odvije onako kako je započeta – nešto izvan nas što opažamo i čemu smo spremni stati u zašitu samo zato što jednostavno nije fer, pa to jednostavno ne možemo samo tako pustiti kada smo to već registrovali. To da će taj potencijal biti nagrižen ljutnjom, odnosno bilo kakvom emocionalnom reakcijom koja onda preuzima primat i kao da postaje sama sebi svrha ili svrha nečemu drugom što je izvan zaštite nečega jer jedostavno nije fer, moguće je jasno pretpostaviti da će se desiti i prije započinjanja bilo kakve reakcije. Stoga, to neće doprinijeti ličnom rastu, nego mu, jasno, može štetiti. Onaj koji nastavi samo zbog principa da nije u redu što nije fer i po cijenu loše slike o sebi za mene je ok., jer sebe zalaže. Onaj koji ne nastavi, nije mi ok., jer kod konstantne primjene takve matrice pitam se da li se na takvog čovjeka ikad moguće osloniti? Pretpostavljam da ovdje postoji razlika u zavisnosti od toga da li taj čovjek doživljava nekoga bliskim ili ne, ali, na nivou principa, to bi trebalo biti irelevantno.

    Nisam sklona sagledavati namjere ljudi iznutra, to nije moje diskrecino pravo i poštujem tu zabranu. Namjere sagledavam u spoljnoj manifestaciji istih.
    Bezobrazluk se vidi. Ismijavanje, zahtijevanje od drugih viših standarda od onoga što sami ispoljavamo, optužbe i opanjkavanje nekoga i sl., neizravno obraćanje nekome projiciranjem osobina na istog za koje, u njegovim spoljnim manifestacijama, nema dokaza – sve se to vidi. Sada, da li je baš normalno da nas to ne dira, jer mi sami nemamo ulogu u toj priči ? Pa, nije normalno, čak i kada se ogrnemo pričom da mi ne znamo, niti možemo znati prave, unutrašnje namjere, kao što i ne možemo. Znači da nismo spremni založiti sebe (svoju sliku) za drugoga koji nam čak ne predstavlja nešto mnogo u našoj gradaciji interesa za pojedinačne ljude. Odsustvo te spremnosti, koje se ponavlja, za mene je i važna i strašna indikacija, istovremeno.

    • Načelno sam saglasna. S druge strane, ima mjesta i ona (tvoja) druga perspektiva, ekskomuniciranje, kada ignorisanje daje prostor sagovorniku da sam sebe preispita i da se sam autokorektuje ne potcjenjujući mu inteligenciju da sam ne uviđa vlastitu grešku, nebitno priznao je naglas ili ne ker svako od nas negdje u dubini sebe zna je li nešto ispravno ili ne, makar mu svi dali za pravo. Zato i ne smatram reakciju uvijek nužnom, štaviše nastojim da se odviknem od nje.

      • E, to je već pitanje ličnog, stvari koja se mene/nas tiče. U tim pitanjima primjenjujem drugačija pravila, jer tu nije u pitanju neko drugi, nego ja/mi, koji znamo ili bismo trebali znati koliko možemo izdržati, kakvu percepciju o mogućnosti samopreispitivanja drugog imamo, na koncu, da li smo već oprostili ako je u pitanju “udarac ispod koljena”.
        Tu ću ćutati (nije to ignorisanje, nego poruka tišinom) statistički vjerovatnije nego što ću reagovati.

        • Fin balans. Ja oprostim, nekad mi treba više vremena da neutralno isprocesoram, no obično mi nakon toga ta osoba više nikad ne bude kao što je bila. Da li ću idalje nastaviti razgovarati s njom? – Hoću. Zašto? Eo, bogumi, ne znam i trebala bih se odvići od toga.

          • Pa, ne znam. Zašto bi se trebala odvići od nastavka komunikacije?
            Naravno, pitanje ne stoji ukoliko je riječ o odnosu koji prijeti da postane patogen ili štetan po bilo koju stranu.

            Što se tiče oprosta i slike osobe nakon što se pročišćenje oprostom desilo.. Ne znam, u svom životu pronalazim primjere kako se ama baš ništa značajno u slici te osobe nije promijenilo, ali i primjere kada se u meni stvorila neka ravnodušnost za nastavak dinamike u odnosima koja je prethodila situaciji. Zapravo, osoba mi je u mislima i kvalitet tih misli je identičan ili veoma sličan onome kako je to bilo prije oprosta (bliskost), ali nemam neki motiv za proaktivnost u unapređenju dinamike i učestalosti u odnosu. Zanimljivo je ovo sada, zašto je to tako? Nemam odgovor. Da li je to samo prepuštanje odvijanja nečemu drugom izvan mene ili je riječ o nekoj samoslici prerastanja tog odnosa ili su u dubokom sloju skrivene neke inhibicije povezane sa dostojanstvom i ponosom koje ne izazivaju adekvatne emocije na površini da bi ih lako identifikovala? Ne znam.
            Pustiću vremenu, vjerovatno će odgovor doći sam kada sazrije.

            • Isto sam se zapitala odmah nakon što sam kliknula na “Objavi komentar” i shvatila da ne to većinska reakcija ljudi na komunikaciju sa mnom pa sam odatle zaključila da i ja “tako trebam početi”, međutim, po ovome mi je pogrešan zaključak: ne trebam ja tako početi nego prestati biti patogena i štetna po drugu stranu. Guglat ću kako se prestaje…