Fenomen pretkatastrofičnosti

Ovo nije prva generacija, prvi vijek, prvi milenijum u kojem ljudi osjećaju i govore da se dešava nešto krupno, pretkatastrofično ili da je riječ o ugaonom kamenu preokreta.
Taj osjećaj, zapravo više spoj kognitivne analize i osjećaja – gotovo spoznaju, možemo identifikovati i pratiti u baš svim izvorima koji svjedoče o transformacijama ljudske civilizacije – u sistemima ideja, kultura, ideoloških pokreta, religija, škola alternativnih mišljenja i sl.
Nailazila sam na obrazložena mišljenja o tome da li je ovakav fenomen dobar ili loš, ali nisam naišla na obrazloženje zašto je ovakav fenomen sveprisutan u okviru opštepoznatog ljudskog trajanja.

Prema zagovaračima teze da je ta pretkatastrofičnost u baš ovome vremenu (koje god to vrijeme bilo) dobra, takvo saznanje mobiliše sve za to sposobne jedinke u društvu da više-manje svjesno sniju i aktivno djeluju u pravcu kolektivne zapitanosti gdje to idemo?, što je pretpostavka stvaranja svojevrsne koalicije za damage control, kontrolu moguće štete.

S druge strane, prema zagovaračima teze da je ta pretkatastrofičnost, kao saznanje, nešto loše, javljaju se mehanizmi pomirenosti i svojevrsne nihilističke nadraslosti nad takvim stanjem – tako je kako je, prihvati, jer šta je uopšte svrha?

No, zašto fenomen pretkatastrofičnosti uopšte postoji?
I, zašto se to pretkatastrofično stanje konstatno pomjera, zapravo produžava, ne doživjevši svoj predskazani vrhunac toliko puta?

Fenomen vremena poznaje samo jednu, emirijski (objektivno mjerljivu) potvrđenu činjenicu – sada. To bi mogao biti odgovor na pitanje zašto se fenomen pretkatastrofičnosti konstatno ponavlja kao važan pattern svakog spoja ljudske ideologije i kulture. To sada daje imaocu toga sada važnost i jedinstvenost, gotovo monolitsku neponovljivost.
Fenomen smrti, paradoksalno, prisutan je tek od trenutka u kojem zaživi fenomen života, odnosno katastrofa kao izvjestan kraj; prestanak svega što poznajemo ne bi bilo moguće bez početka (svjesnog) smrtnog čovjeka. To bi bilo objašnjenje zašto nam je katastrofa kao takva veoma bliska. Naprosto, prati nas u stopu.

Ako se, međutim, izvijemo iznad koncepta trajanja svijesti uzročno vezane uz trajanje tijela, da li tada u ljudskoj civilizaciji ili civilizacijama također možemo identifikovati i pratiti fenomen pretkatastrofičnosti?
Zanimljivo je da možemo, jer čovjek kreativnim mišljenjem (mašta) može nadići koncepte iskustvenog vremena – sada, te uobziriti nastavak svjesnosti i nakon tijela, ali ne može nadići dar zaborava, brisanja sjećanja, Velikog reseta jedinke.

Zaborav, taj dar bezbrižnosti – smrt ili rađanje (iz kojeg ugla ko kako gleda), to je ono što čovjek ne može pojmiti i nastavlja (besmisleni) lanac u trajanju svoje civilizacije onoga što se nije desilo onoliko puta koliko je predskazano. Katastrofe.

U svemu ovome svakako nedostaje nešto suptilno, nešto što se sije poput traga i drži stvari takvima da su uvijek generalno iste, ali i objektivno drugačije u zapisanom ljudskom trajanju, osim što su subjektivno, perciptivno baš uvijek neizostavno pojedinačno drugačije.
Trag interpretacije.

Stvarnost se sa toliko strana i iz toliko uglova umnožava, širi, odnosno različito interpretira, obrađena (provarena) unutar svjesnosti, pa se otvara pitanje da li je pitanje beskonačnosti pitanje fenomena vremena ili, zapravo, pitanje mnoštva koje je isti trenutak sposobno različito interpretirati i tako ga nabijati različitim događajima, toliko mnogovrsnim i mnogobrojnim da razvlačenje te malene tačke ogromne mase na zamišljenoj pravoj liniji vremena može dati samo vrijeme.

Podstaknuta novim uvidom sušenja neke linije budućnosti, što mi dođe nakon nastanka ovog teksta, činim ovaj dodatak: Možda.., možda taj čovjek u grupi, zajednici, civilizaciji na nekom nivou očitava te linije budućnosti što će se tek sutra sasušiti, pa tako fenomen pretkatastrofičnosti i nije ispucavan kao puki ćorak toliko puta?

Default image
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1196

16 0 komentara

Leave a Reply

  1. Jes.
    Iako mozda nisam skontala dobro poentu oko ove predkatastroficnosti i damage control. Fantazija, masta nazovi kako god nas drze zajedno u beskonscnosti(ovo nije moguce dalje pojmiti i apsurdno je kao bavit se beskonacnosti brojeva u matematici), izmisljanje ili kombinovanje nekih novih koncepata/ideja/ideologija(mladji brat religije) i bavljenje upravo interpretacijama samih njih. Na kraju svi smo mi filozofi upravo u vremenu SADA ali na kraju dana svi donosimo odluke ko simpanze(radjanje,umiranje,razmnozavanje,prikupøjanje resursa,sukobi,konstantno stvaranje koalicija/ zajednica na manjoj ili vecoj skali da bi prezivjeli kao tribalisticki instikt kojeg se nikad nismo rijesili.) itd.itd.

    “ali ne može nadići dar zaborava, brisanja sjećanja, Velikog reseta jedinke.” – nesto kao kolektivna amnezija

    Uvijek kazem da bi zanimljivo bilo da postoji vremeplov pa da se vratino na pocetak civilizacije/prvih ljudi kako je to bilo bez jezika , jer jezik/rijeci jeste magija(od rijeci imaginacija) za opisivanje stvarnosti. To je to ukratko, nasrah se, sto mi je palo na pamet na fAlusofskoj ravni sto se tice teme.

    • Na filozofskoj ili falusovskoj ravni (kako ti se više sviđa): Svemir uči i beskonačan je upravo zbog tog svojstva.
      Moguće da je zapravo tema to šta ostaje, ako ostaje, u jednom njegovom djeliću nakog brisanja. Ili smo samo resurs – surogat mama za novo učenje, pa je zato potrebno da smo prvotno, bar za potrebe tog učenja, izbrisani?

      • Mozemo metaforicki pricati o svemiru,konceptu vremena -sada- ili nekom brisanju(procitah umiranje,raspad drustava civilizacijski, nestanku,brisanju svjesti tipa ako je ovo pod sto si mislila) koliko god zelimo, beskonacnost i ucenje postoji dok postoji misaoni proces(jer beskonscnost nikako drugscije ne mozes pojmiti pa kao i vrijeme -sada- zbog kognitivog limita) dok kolektevno svi razmjenjujemo ideje,iskustva i concepte o stvarnosti pa i upravo nase projekcije na sam svemir ili ih izmisljamo, apliciramo te ideje,znanje u stvarnost i gradimo konstantno tj. bavimo se inzinjerstvom, konstruisanjem,gradnjom . Mozds neka ‘ti’ i neka ‘ja’ smo milion puta postavøjale ovakva pitanja i ostale na istim odgovorima. Sto nam na kraju ostaje, jedino prihvatiti tako je kako je kad bi primjenili taj intenzivni realizam bez puno kompliciranja. Kretat se moramo izgleda konstantno.

        • Saglasna uz dopunu.
          Ta svaka nova interpretacija neke ti i neke ja (jer nijedna neće uvijek biti ista upravo zbog konstante kretanja, promjene, dinamizma) je učenje svemira i kroz nas. Alat za samosaznanje (samoobuhvatanje) svemira i, ujedno, za novu evolutivnu vrijednost, koju, ako ti se sviđa, možemo imenovati kao novi prostorvremenski džep.

  2. nisam sve pročitala jer ima puno riječi, ali ja sve mislim kako li je tek bilo onim hudim ljudima u srednjem vijeku u Evropi dok ih je crkva maltretirala, i feudalni posjednik ih maltretirao i kuga ih sve pobila i umiralo se do 30te sasvim prirodno, i ako te boli zub nemaš andola… Mislim da je njima taj osjecan “pred sudnji dan” bio i blizi nego nama 😅

  3. Ja mislim da mi samo prolazimo kroz neki napad panike zbog osjećaja brzine prolaznosti vremena. Zašto se čini da vrijeme sada prolazi brže nego nekad prije? možda zbog toga što sada imamo više stvari koje nam zaokupljuju vrijeme, i imamo tako puno izbora da nemamo kad stići na sve što smo nekad zbog manje opcija, stizali. Iz toga se možda rađa taj osjećaj da vrijeme guta sve pa će tako i nas. Iz ugla religije, pred kraj svijeta, sudnji dan, vrijeme će teći sve brže i brže i kao da ćemo hitati ka tom nepobitnom kraju svega da ga što prije doživimo. Iz istog ovog ugla, religijskog, tumačenje prolaznosti vremena je samo zapravo kroz nedostatak bereketa, tj. osjećaja blagoslova, pa djeluje da iz vremena koje trošimo nemamo puno koristi i čini nam se da ga traćimo. Možda je tu ta panika o nestanku koja padne na ljude pred te neke ciklične trenutke koji se ponavljaju, kad dođe do nekog restarta – umnog ili fizičkog – kad bi trebali sve ispočetka.

    Mada ja ne vjerujem da postoji tako šta, taj restart. Mislim samo da dođe do neke promjene svijesti, neke kolektivne, koja djeluje kao apokalipsa koja se nad nas nadvila. Trenutno je to tehnologija i protok informacija. Mislim da smo zatrpani, i u isto vrijeme svi imaju pristup resursima da dijele svoja mišljenja bez obzira koliko ona apsurdna, neosnovana i – moram čak i reći – glupa i primitivna bila. Uzmi samo u obzir pojavi socijalnih mreža i pristupačnost istima i da neka osoba koja nema pročitane stranice neke ozbiljne literature uzme pričati o ozbiljnim temama kojima ne zna ni korijen ni značenje. Zašto lično odbijam biti prisutna na tiktoku i slušati podkaste? zato što to sad svako radi. Da li Maja, kona preko puta nas u Tuzli, može govoriti o recimo obrazovanju, podučavanju, mom radu sa djecom meni ili komšiluku, o tome kako moj čas treba da izgleda, podučavanje, ispitivanje, metode rada i sve vezano za moj rad, samo sa završenom srednjom školom iz ugostiteljstva? Moj odgovor je – ne može. Barem u mom slučaju – ne može, jer ja sam svoja znanja sticala da ih steknem i naučim da prenesem znanje i ona ne zna zašto sam jedan čas održala ovako a drugi onako iako je tema npr ista. Maji se dakle dao pristup nečemu za šta nije adekvatna da komentariše, ali masa – jer puno je i drugih Maja – će podržati nju jer ih je više neukih a ne mene i moje kolege koji znamo zašto i kako. Hoću reći, na soc mreže i na podkaste dolaze ljudi da dijele mišljenja, a dokle god se dijele mišljenja bez studija, observacija, izučavanja, istraživanja, hipoteza podržanih i pobijenih da se donese neki zaključak, ja zaista odbijam to da slušam. Odbijam da slušam neka lična mišljenja o npr mentalnom razvoju ili depresiji samo zato što se neko samodijagnosticirao jer je gugl tako rekao ili što su malo zarovili ispod površine i radi trenda i samoutješnog momenta da sami sebi sebe objasne donijeli zaključak da imaju neku boljku pa i iz toga daju sebi za pravo da drugima palamude o istome jer eto zaboga imaju prava, samoproklamovana. Isto kao jedne prilike gledala sam tetu na instagramu koja je govorila o benefitima pijenja esencijalnih ulja, ili utrljavanja istih u kožu i to je toliko rasprostranjeno među mamama i domaćicama Bosne da me izbezumljuje kojom se brzinom šire te dezinformacije koje su štetne, a tako malo se koristi pretraživač da se nešto nauči. S druge strane, opet religijske, izostanak znanja i sve manje znanja među ljudima je također pokazatelj približavanju kraja svijeta, tako da možda sve ovo ovako treba i da bude.

    I posljednje što bih mogla spomenuti a što sam primjetila u tvome tekstu je spomen mašte. Smatram da smo mi kao bića prilično ograničeni i da mi ne možemo pojmiti dubinu okeana, kamoli širenje svemira. Mnogi ljudi ne mogu razumjeti onaj momenat kad nam se u osnovnoj školi govorilo da se mozak razmota on je 1400 cm3, dosta ljudi ne zna koliko je to jedan kubni centimetar, kamoli njih 1400. Ili da smo mi u jednoj galaksiji i da ih ima još nebrojeno, toliko da niko živ ne zna koliko u nekom prostoru kojem ne znamo koliki je, ali eto širi se, ogroman je i mi živimo u njemu i tek smo tačka. Da bi ljudi razumjeli veličinu Svemira ograničavaju se na usporedbe velike lubenice i male tačke prašine npr, a i dalje ne znaju koliko je to. Dakle – ne možemo imati maštu jer sve što zamislimo ograničeno je. Sve što zamislimo i izmaštamo, uvijek postoji šarenije, veće i bolje objašnjeno kod nekog drugog, a i kod tog nekog drugog, staje u određenom trenutku jer ne može nijedan mozak pojmiti dalje od onoga što je iskusio. Dakle sve je podređeno iskustvu, tj doživljenom. A pošto niko od nas nije doživio kraj vremena, apokalipsu, rebirth, pa čak ni prolaznost vremena ovako ubrzanu kakvo nam se čini, jedino što možemo imati jeste osjećaj panike da se nešto dešava, a da smo potpuno nespremni i nesvjesni šta je to nešto. 🙂

    Nadam se da imam smisla u rečenom 🙂

    • Drago mi je zbog razmjene na ove teme😊

      Generalno, ne bih podcjenjivala važnost kreativnog mišljenja (stvaralačkog mišljenja, mašte, imaginacije, izmišljanja).

      Kvantna mehanika i monoteističke religije dvije su sestre iste ideje: “Budi!”, i ono bude😊
      Za kvantnu mehaniku pretpostavka je zadovoljoljenje dva uslova: 1. superpozicija (nelokalizovanost prisustva igdje u prostoru, pa je prisustvo možda i sami prostor) i 2. posmatrač (neko ko je u stanju prosto opaziti/biti svjestan odvojenosti od nečega drugog).

      Ograničavanje onoga što možemo pojmiti (ne djelatno spovesti, nego pojmiti) nije u skladu sa najvažnijim principom monoteističkih religija – učenjem, jer je učenje pretpostavka i za etiku. Puko ponavljanje nije učenje, to je dogmatika. Imaginacija (Platonov svijet ideja; vjerovatno vedro božanskih ideja koje se čivjeku spuštaju ili iz kojih zahvaća, samo kao medij ili ne) je gradivni dio svakog učenja.
      Uporno ponavljanje ili čak lamentiranje nad nečim što se proklamuje za činjenicu – nije nam dato da (sa)znamo to i to, a prateći psihološke procese, više je pitanje odricanja od odgovornosti bića koje je u stanju pojmiti, nego što je pitanje skromnosti i pokornosti. Jer, ko nije upućen, nije odgovoran, a ko nije odgovoran, ne može biti ni kriv (krivica kao uzrok nekog činjenja, ali i nečinjenja)😊