(relativno je dozreo odgovor na ovaj post. uz nešto začinskih detalja iz događaja odnedavno dostupnih svim blogerima, inspiracija sam sama sebi.)
Tehnika odvikavanja sebe od navike osjećanja jedan je od najvažnijih zadataka u saznavanju sebe.
Naravno, postoje životne faze i autonomne situacije u kojima takve navike osjećanja možemo priuštiti bez neke veće posljedice, ali s vremenom, kako životno iskustvo neumitno proširuje pregled igre, neusklađenost te navike i kvaliteta unutrašnjeg saznanja proizvodi neadekvatnost.
Neadekvatnost, samo to, izvor je unutrašnje krivice, griješenja prema samome sebi i, u zavisnosti od vremena u kojem je prisutna, može se ispoljavati akutno, kao nemir, ali i hronično, kao anksioznost, utapanje u potvrđivanju poriva koji nisu originalni dio našeg autentičnog bića.
Radnja navike osjećanja u nekim je slučajevima banalno ekstremna.
Na primjer, mlada djevojka dolazi pred izlog velike prodavnice i vidi haljinu na lutki. Poželi da je ima, ulazi u prodavnicu i otkriva da haljina iz izloga ima oštećenje ili neotklonjivu mrlju, te joj prodavačica saopštava da u radnju mogu pribaviti istu tu haljinu, u istoj boji, istoga broja, ali se na to treba čekati nekoliko dana.
Da, postoje osobe koje će zbog takvog razvoja stvari ući u stanje histerije; neće vidjeti druge, ljepše haljine u toj prodavnici, neće potražiti tu istu haljinu po drugim prodavnicama u istom ili drugom kvartu, neće sačekati to neko drugo veče u toj haljini, jer to je veče samo večeras. Neće intimno, istoga časa, odustati od tog trenutka sebe u haljini baš sada, jer se jednostavno nije poklopilo.
Banalno, da, ali to banalno nije pitanje opisa ove situacije, nego je pitanje navike osjećanja da se, iznova i iznova, potvrđuje vlastita neadekvatnost. Neka je bizarna slast u tom osjećaju, a ona, također, potiče od ustaljenog obrasca: Navika garantuje kontinuitet, a kontinuitet garantuje sigurnost.
Izvjesno, stabilnost.
Utapanje u toj navici osjećanja proizvodi osjećaj nepravde koju spoljni svijet čini (sa svim svojim pojavama, ljudima i događajima koji nisu senzibilirani da se prilagode putanji tog utapanja). Shodno tom mehanizmu, navika se pojačava jer je zamijenjena za autentičnost, a simptom krivice, koji jača, potvrđuje sudbinsku važnost fokusa što okoštava uslijed neodustajanja.
Svjesnost o destruktivnim porivima (a navika osjećanja je to) nije kraj priče, teško da je i valjan početak.
Prelomna tačka je ona u kojoj se shvati da novi dan, bez nekog velikog, tragičnog, ogoljujuće-otrežnjujućeg incidenta, a rjeđe prekrasnog poklapanja (poravnanje), neće donijeti prevladavanje sistema destruktivnih poriva sa svojim tricky mehanizmima, koje je navika godinama gradila.
Riječ je o procesu, korak po korak. Nekad je poriv povoljan za sasijecanje (u korijenu), nekada je potrebno zaobilaženje, nekada je potrebna preokupacija nečim izvan tog fokusa. Ponekad ove elemente na pravo mjesto posloži sami protok vremena.
Navika osjećanja proizvodi opijat, a djelovanje tog opijata je bizarno samozadovoljstvo o unikatnosti stanja koje niko ne razumije.
Nemojmo misliti da takvo stanje nema svoje izvanredne neobičnosti. Vrhunska pisana umjetnost počiva na tom obračunu sa krivicom.
Opažanje je slojevitije, zaplet je dramatičniji, a samo djelo je roman samoterapeutskog djelovanja koje izrazito teško dolazi do razrješenja. Ta slova izlivaju bol.
Svijet bi, dakle, bio osiromašen za te neobične i dragocjene senzusne podražaje koje donosi navika osjećanja u ljudima. Ne bismo imali monumentalne građevine, kitnjaste kripte za smiještanje mrtvaca strašne u svojoj ljepoti. Ne bismo imali van Gogha, Piccasa, Čajkovskog, Stendhala, piramide kao prijemnike do porijekla bjegunaca ili izbjeglih, svejedno je.
Unutrašnji mir je blagorodan, ali je i dosadan. On je, napose, zaista pitanje izbora od neke tačke. Nema ove haljine, postoji druga haljina; nema ove osobe, život se nastavlja uz druge.
Nema ove vizije samog sebe, u međuvremenu je nastala druga.
Pretpostavka svake mogućnosti izbora je priuštiti sebi da taj izbor uopšte možemo vidjeti. To je nemoguće gledajući samo u jednu tačku i u samo jednog ja, koji je nekad, tada i tada, zamišljen.
Ja, kojem je omogućeno uputiti se u više smjerova, a ponekad i pravaca, mnogo je više posmatrač, a posmatrača, uobičajeno, podvodimo pod nedjelatnog.
Nekarakternog.
Nekako je savitljiv, prihvata, ne gori, od gline je; pogodan za oblikovanje.
Učinilo mi se da je ovdje podesno navesti ko je bio taj koji je razrješavao zaplete u grčkim tragedijama. Čini mi se da je to, kao informacija, važno samo zbog jedne stvari – ko sve učestvuje u oblikovanju te gline?
Što je spektakularnija bila, to je grčka tragedija sadržavala više bogova u ulogama koje su im dodjeljivane. Atina, Afrodita, Apolon, Dionis, Hermes, Had .. Deus Ex Machina, međutim, nastupala bi tek kada bi, u takvim spektakularnim plotovima, na scenu bivao spušten Zeus.
I, šta je ovo? Odakle motiv da grčke tragedije sa lepezom likova što dosljedno ponavljaju svoje okoštale porive i navike osjećanja (i junaci i antijunaci i bogovi) razrješava Deus Ex Machina?
Da li je motiv strah od odgovornosti?
Strah od neizvjesnosti?
Strah od nepoznatog, sutrašnjeg nekog ja?
I, šta je uzrok te nepravde (sa navodnicima a i bez njih) koju osjećamo da nam je nanesena? “Strah od nepoznatog, sutrašnjeg nekog ja?- Jeste.
Jer, šta ako svijet nije nepravedan, već smo mi bili nepravedni prema sami sebi i pristajali na ono šzlto suštinski ne želimo? Da, u tome je udio vlastite odgovornosti. Hoćemo li tražiti krivca izvan nas da na njega upremo prstom i kažemo: “On je kriv”? – To zavisi od nas i šta želimo da rehabilitujemo: sebe ili druge. Ali sasvim je – po mom mišljenju, ne postavljam se kao univerzalno mjerilo pravde čak iako bi ova digresija trebala da se samopodrazumijeva – pravedno prema sebi osvijestiti vlastitu neostvarenu želju za haljinom, ako je ona metafora, i ne željeti niti jednu drugu osim te, tj. ne kompenzovati autentičnu želju prvobitnim izborom “haljine” nekom drugom samo zato što je ona dostupna po principu “daj šta daš”.
Naravno, haljina je metafora.
Nije daj šta daš; svako biće je svemir. Prekrasan za upoznavanje. To bi bio br. 1.
Broj 2. bi bio taj da u životu zaista radi Deus, jako često (hvala Mu) upravo sa onom ko zna zašto je nešto dobro.
I, ovo nije isprazno kontriranje, samo kontra argumentacija tvojoj argumentaciji, koja također stoji. Jer, da, snažan osjećaj prepoznavanja ponekad je zaista sudbinski i tu se malo šta može.
Znam da nije isprazno kontriranje i ne mislim da od “ničeg ispredaš ništa da zabaviš publiku”: i ja sam samo pustila svoju misao da se slobobodno razvije u pravcu koji želim jer ovdje neće ostaviti neke značajnije negativne posljedice, a da sam to uradila u stvarnom životu tj. ispoljila ovakav vid neuroze u pravim, životnim uslovima na konkretnom primjeru, vjerovatno bih (opet) završila u ludnici i – pogodi šta? – Tu bi mi, zaista, i bilo mjesto.
Što ne znači da mi i dalje nije tu mjesto, samo potvrđujem teoriju iz tvog posta: sublimiram neurozu kroz umjetnost i eto ga – možda nisam arhitekta niti književnik, ali nisam ni u ludnici.
Da, tako je Raro.
Mislim da sam sa tobom ili Lovicom (ili obe) upravo ovdje pisala o terapeutskoj vrijednosti riječi koje zapisujem(o). Kontekst je bio umjetnički, ali je, zapravo, svaki umjetnički kontekst terapeutski kontekst. Takav je i rad. Takvi su i razgovori. Takvo je i ćutanje. Takva je i molitva.
Zato, upravo zato sam redukcionistički nastrojena prema stacionarnom rješavanju određenjih stanja. Ispadi ok., ali za većinu hroničnih stanja osposobljavanje ljudi za samoterapeutiku je ključno. No, hmm, da, to podrazumijeva stručnjaka koji svakome čovjeku može prići njegovim jezikom. I da, preduslov – stručnjake koji tu istu samoterapeutiku svjesno primjenjuju sami na sebi.
Otprilike sam predvidjela ovakav tvoj odgovor (uz minimalna odstupanja).
To mi nije iznenađujuće😊
Joj sad bi da se pobijemo na faluzofskoj ravni nadugo🤓
Mene ovo asocira u fazonu, evo iz mog ugla da skopcam kratko:
Ljudi koji obitavaju u objektivnoj relnosti i koji poznaju cijelinu, nece imati problem sa Ja i osjecanjima i instiktima nego ovi zaglavljeni u subjektivnoj. Sto se tice Grcki Bogova i sisati bogorodica pa to je kao svaki mit o napisan o ogoljenoj ljudskoj prirodi ono sto jest, bez prdjenja sta je dobro i lose, svijwt nije nikad pravedan bio.
Mozda sm ovo fulila sta je poenta biøa, ali eto kratko nasrah.💩
“Ljudi koji obitavaju u objektivnoj relnosti i koji poznaju cijelinu…” de mi nađi vakog čojka samo da vidim kako izgleda i noge da mu poljubim 😁
Pa malo objektivnije osobe ne prde o depresiji i cringu i ne idu kod psihologa/psihijatra ko ti i oko mene osobe.
*pruzamMisicavePapke* 🤡
Aha, ti si ta, znači. Daj sliku i ljubim ti noge 💚
Bolje se fataj Niki i Vilsa s njim da skidas salo sa nogu i tela, time prodje i neuroza. :bacamSvicarskuCokoladu:🤡👹
Bih, al me Niki diskomuniciro, a ja ne mrem bit napast pa ga ćerat da nasilu priča s menom ako neće. Doduše, možda se samo pravi da neće, idem mu poslati poruke na sve društvene mreže. Jedino ako me blokira i zaprijeti da će me prijaviti policiji za uznemiravanje, možda ga onda shvatim ozbiljno.
(obraćam se Jarčici, ako se niz komentara poremeti)
Vidi, ako se dogovorimo da je ono što vidimo objektivna stvarnost, onda u objektivnoj stvarnosti ne obitavamo mi, nego naša tijela. Da bismo izbjegli abrakadabru, evo čiste empirije. Čovjeku možeš hemijski blokirati dio/dijelove (kako kod koga) mozga gdje je centar za bol tzv. blokatorima, a onda se njegovo tijelo (ekstremiteti, torzo, unutrašnji organi) mogu doslovno smrviti (u dužoj ili kraćoj agoniji) i on neće osjetiti bol. Natjeraš li ga da gleda to sve, nisam baš sigurna da psihosomatski neće biti zabilježena svojevrsna simulacija podražaja boli, ali daš li mu da, npr., gleda lijepe, smirujuće slike dok se događaj odvija, vjerovatno ćeš očitati i zadovoljstvo.
Ovako dugačak uvod samo da ti kažem da je naš instrument za saznavanje subjektivnog, a ne objektivnog tipa. Mi putem subjektivnog saznajemo i sada, jedino što se u cijeloj priči može različitim tehnikama (opisanim i neoisanim) preinačiti, je drugačije preslagivanje tog subjektivnog da bi ga približili zamišljenom objektivnom, zaobilazeći tako unutrašnji konflikt. Pitanje je da li su sve te tehnike derivati ili autentičan dio naše psihe, odnosno odbrambeni mehanizam, kojeg često i nismo svjesni?
Nisi promašila, na tragu si, ali je ovdje pravi kontekst to da li mi pravimo naviku od osjećanja tako i tako, odnosno da li nastojimo održati naviku osjećanja baš na takav način iako to autentično uopšte nije impuls našeg bića? Npr., osjetila si preplavljujuće uzbuđenje vidjevši nešto, poželjevši nešto i sada se gradi obrazac koji svaki put kada ponovo vidiš, poželiš to nešto garantuje isti osjećaj preplavljujućeg uzbuđenja. To, jasno je valjda svima iz vlastitog iskustva, ne funkcioniše tako.
Zapravo, ovdje je teza da mi možemo određenim unutrašnjim aktivnostima s vremenom razdijeliti šta su to naši autentični osjećaji, a šta je navika osjećanja. To bi bio, nazovimo ga tako, proces objektivizacije subjektivnog.
Pa jes, razumijem hipoteticki.
“Pitanje je da li su sve te tehnike derivati ili autentičan dio naše psihe, odnosno odbrambeni mehanizam, kojeg često i nismo svjesni?”
Mislim kako je psihologija uvela taj koncept coping mehanizama ili odbrambeni nije nusta drugo nego pa prije bih rekla da su ljudi prvo osjecajna bica, ustvari ta objektivizacija subjektivnog bi bila kao racionalizacija svega, pa znaci ljudska bica nisu logicka i racionalna toliko, vise su skloni mehanizmu racionalizacije , do toga je doslo kad je covjek poceo pripisivati atribute Bogu, bogovima milion neki shity bogica i bogorodica za svoja sranja , kao primjer dajem tipa to kroz historiju.
Ne znam da li sam skontala autenticni osjecaji i navika njih kontekst primjee mi treba vise.
Navika osjećanja bi bila uslovni, naučeni refleks, dok bi autentični osjećaj bio izvorni, neuslovni refleks.
Osim što smo sami sebi Pavlov u ovoj priči, poenta je gdje su granice zapetljavanja u uslovni refleks u situaciji u kojoj već odavno ne postoji hrana, samo zvonce?
Pa jes, mislim svi smo mi pavlov pas ili pavlov nekad.
Eto uzmi tipa reklame jebajiga, prodjes kraj mcdonalds ili nekog restorana ono fensi reklama sa hranom i neki slogan, to jest uslovno drazite ili povezujes tu reklamu i hranu sa neki osjecajem, svuda je to oko nas ili eto strah od prostora nekih, averzije, ili fobije , ili osjecaji zbog nekih traumi kroz odrsatanje primjer, tipa osoba nauci da povezuje neke osjecaje zbog roditelja sto nesto nije dobila pa mozda nadje te slicne osjecaje kod drugih osoba zbog necega u proslosti sto je stimulisalo kao znakove za taj osjecaj, i to dodje ko navika. Itd. Itd.
E sad ne znam nisam psihologa, ali mislim da se moze rijesiti toga ako je osoba postane svjesnija toga, pa razdijeli izmedju emocija/instikta koliko toliko logicki.
Sad mozda sam nesto rekla, ko da nisam, tako ti je to sa teorijama naprdjavanje.💩
lijepo poslozeno
castaneda bi znao kroz svoj lik progovoriti o “nasim svevazecim osjecajima”
u smislu da po defaultu, po svojoj inherentnoj uslovno predatorskoj, nametljivoj prirodi, uzimaju primat nad svim ostalim
ovo sto si ovdje napisala, dualizam (a negdje i naslut , trazim rijec – polizma) koji se provlaci kroz tekst je osnova vecine, kako drevnih tako i modernih skola rada na sebi.
naravno i oni koji nisu svjesni navedenog rade na sebi cak i nesvjesni da to rade, mozda iz proste teznje da im i onim oko njih bude bolje, makar negdje iza i vjerujuci da su gotova kompaktna cjelina bez unutrasnjih trvenja i da se tu nema sta raditi.
ideja bilo kakve promjene je prijeteca , interesantno i na prvu paradoksalno onoj aktivnijoj strani dualnosti. i onda postoji otpor, cak i prema samoj ideji.
svjesni rad na sebi pocinje upravo sa ovom svjesnoscu. njegov cilj nije da zatomi jednu ili drugu stranu, kako si to fino ukazala, nego da jednostavno usaglasi njihovo djelovanje . onaj promatrac koji je u vecini slucajeva potpuno ugusen i zanemaren(mozemo pricati i o hemisferama mozga) budi se i postaje aktivniji sudionik procesa.
onaj ranije dominantniji dio, ukorjenjen u okostalom robovanju naviknutim osjecajima, buni se, kao i svako kome uzimas prevlast.
to unutarnje putovanje , taj proces samospoznaje (saznanja sebe) , samorealizacije, iako su kroz njega mnogi prosli i prolaze, skoro da nema nikakvog nacina da se utvrdi vani. zato je vecini potpuno nedostizno. i zato se o njemu i ne prica direktno, oni koji su na njemu vec su ga svjesni, mada po svojoj prirodi odoljeva cvrstoj svjesnosti . nije to ista svjesnost kao kad opazamo neki objekt i to opazanje, po koncenzusu, potvrdjuju “nezavisno” svi sudionici posmatranja.
stoga je to putovanje , kao da nije dovoljno tesko samo po sebi, uglavnom samotno i puno dilema , ali je zato zadovoljstvo tim vece kad na njemu sretnes, u onim strmim predjelima sa kamenitim liticima i rijetkim zrakom, jos nekog “zalutalog” putnika.
Poliizam, da😊
Postoje te tačke, kao ova koju si opisao u strmim predjelima sa kamenim liticama i rijetkim zrakom, na kojima viđam ne uvijek vidljiva i ne uvijek za svakoga vidljiva odmorišta. Odmorišta uvijek zamišljam kao zamke (od zamak😊), pomalo oronule od rijetkog svraćanja, ali tople i vjetrovite istovremeno. Tu, više nego u prostoru u kojem se ustaljeno boravi, zaista vidiš da je neko bio i na način kako je nešto pomjerio, uredio ili ostavio intenzivnije doživiš njegovo postojanje.
A, šta je promjena?
Uz opasku da se slažem da je neko impulsno, prvobitno, praiskonski (izlazak iz materice, pa smo došli, kao civilizacija, i do pojma egzodus) uslovilo da je prijeteća ili bar neugodna, promjena može biti promjena bez ikakvog vidljivog spoljašnjeg manifestovanja, kako si to lijepo objasnio. Komad nekog scenariste se može nastaviti u istim ulogama, ali, s vremenom, zbog uticaja promjene na lik koji je u sebi nosi, a, zatim, uticaja tog lika da druge likove, katakterologija svih njih više nije iste i to, zapravo, više nisu te uloge.
Nad ovim postom lebdi jedno neodgovoreno pitanje. Dokle se prostire davanje šanse, uključujući i davanje šanse samoj navici osjećanja, o čemu je Rara, možda i nesvjesno, zapravo napisala par riječi. Gdje je tačka na kojoj je vidljivo da unutrašnja promjena prvog lika neće ili nužno ne mora blagotvorno djelovati na ostale likove, a kako se davanje šanse zaista ne bi pretvorilo u monumentalno okoštalu naviku osjećanja? Ovo je zaista teško odgovorljivo pitanje, jer naša interna (unutrašnja, saznajna) vremena nisu ista. Posebno je tricky kada se tek sazna nešto što je oduvijek bilo tu.
Sve je ovo teško objašnjivo da bude saznano kako je objašnjavano jer, za početak, mi zaista nemamo međusobno jasno dogovorena značenja pojmova mjesta (vremenski) i vremena (prostorno).
Volim ljude i shvatam njihovu/našu tihu opštu patnju – nama je, zaista, oduzeta moć govora ili mi tek učimo jezik našeg bića.
divno, oduzeta nam je moc govora tema vanvremenskog hita sound of silence.
tom davanju sanse bavim se vise na jednom drugom mjestu, nekad je to ocito, kad evolucija omasi i ostane bez ikakve sanse za realizaciju svog glavnog cilja nastupa povlacenje, i fizicko. nekad nije jasno, nekad vidim ljude, poput moje majke, koji u 70-80im jos uce. nekad vidim cak i gotov proces, ostao tu da bude svjedocanstvo nama ostalim, ili kao cista statisticka greska sto svemir isto dopusta u svom slobodnom izrazavanju. tesko je naci opste pravilo, svaka odluka nas vise vodi u jednom ili drugom pravcu, onda nekad lagano nekad naglo predjemo odredjene tacke poslije kojih nema povratka naprijed ili nazad. sve je to otvorena visedimenziona nelinearna matematika, kompleksna po svojim detaljima a jednostavna po svojoj sustini
Tamo si kod sebe rekao da nije loše da sam “čvrsta” u nekim stavovima. Tačno. Ali samo u nekim, rijetkim.
Jedan od njih je – to se ne može “izračunati”, to čime se više baviš na jednom drugom mjestu. Odstupa baš u svakom pojedinačnom slučaju koji je aktivan. Ne odstupa na pojedinačnim slučajevima, ali samo na onima i uvijek samo na onima koji su neaktivni ovdje, među nama.
Da, vjerovatno je veoma jednostavna, ali je mi jednostavno ne možemo “izračunati”. No, daleko od toga da nije super imati to kao strast, naprotiv😊
nisam se bas jasno izrazio. naravno da po prirodi ovog iskustva ovdje i protoka vremena nije moguce, bar s ove strane, dok si jos u igri, izracunati.
ovo bavim se odnosi se na cisto prepoznavanje toka , zakonitosti i veza, pa i kraja kad se vec desi, jer se i on razlikuje po nacinima, prijevremeni, “sudbinski” planirani-i opet imaju razliciti nivoi sudbine, iznenadni…
unaprijed to nije moguce jer postoji bar jedan bezvremeni faktor koji nadilazi zakone uzroka i posljedice na kojima mi baziramo nase izracune.
jednostavno u sustini uopste nije jednostavno objasniti. jer kao sto kazes mi nemamo definisan taj jezik. ali uslovno recimo ili dodje kraj igre i ona vise nema smisla ili ne dodje ,opet uvazavajuci sve kompleksnosti individualnih evolucionih pretpostavki igre u koje su ukljucena pitanja tipa zasto smo uopste tu, neki su mozda na odmoru, neki se samo zabavljaju, a neki su ipak dosli da igraju i nesto nauce. a komplikovan po detaljima u svim nacinama na koje se do toga dolazi, kako se priblizavamo i udaljavaom od tih evolucionih pretpostavki, koliko udaljenja izaziva prekid, koliko realizacije je dovoljno i da li to isto tako dovodi nuzno do prekida, da li je moguce mijenjati pretpostavke u toku igre, preci na sasvim nove postavke…
Da, da; ako bi bila tačna teza da iznenadno prepoznavanje, za koje u tom trenutku nema svjesnog uzroka (nego je samo prasak) nastavlja da vozi neku kauzalnost, onda bi u nekoj izmaknutijoj slici ti “čvorovi” mogli davati pregled puta, tačke A, B, C, .. Objedinjene lične istorije putovanja svijesti (interno vrijeme).
Mislim da je polje ovih praskanja već nešto što je imanentno svima, bez obzira na to na koji način tim “izračunima” prilaze; voljno, zainteresovano, nezainteresovano, nevoljno, možda i iz zabave itd.
U svakom slučaju, nešto u v i j e k ostane upisano u kamenu, no, ne mislim da išta može biti zaista prijevremeno u perspektivi te izmaknute slike. Niti mislim da išta može biti odrađeno do potpunog gubitka energije u toj vezi, tom sistemu – entropija, čak i ako jedan činilac u tom sistemu mora ravnodušnije čekati drugog ili više činilaca da odradi/e svoju lekciju internog vremena.
Ako je išta tu zeznuto, pa i nepravedno u nekoj ličnoj priči, onda je to ravnodušnost jednog činioca u sistemu koji, zbog drugog/ih, još uvijek nije, taj sistem, u stanju entropije. Sada, da li je upravo postizanje ukupnog stanja entropije kod svih činilaca pretpostavka za onaj prvi početak, za ono pravo upoznavanje, gdje su svi na mjestu i gdje su u stanju krenuti, združeno, čak i u mogućnosti da se stope, u neku jedinstvenu misiju čija svrha prerasta značenja učenja u internom vremenu, to je pitanje?