upetljavam nekakve uzdahe
u pauze između riječi na papiru –
danas sam te gledala kroz zatvorene oči
i namjestio si mi pramen uz smiješak
nekoga veoma bliskog.
umro mi je čovjek,
sastala se tuga i šapuće kako neće da ode
ma koliko je se ne sjećala.
proljeće u pozno vrijeme ulazi
i vazduh je pun zasićenja i statike;
valjda sam nagomilala iskustva
što kroz boje vidi ogoljeno sjetno.
ali, dovoljno je nebo,
par taktova, ruski jezik,
njegov duboki odmjereni glas
što promišlja da nas ne rani:
Ustajte spavači u ime ljubavi
da djecu vodimo na čiste izvore!
Na našu zemlju, kraj naših grobova
ispod bijelog kamena,
tvrdoglavije od starca, visoravnskog vjetra!
pjesma je stala u par obrisa na staklu
zvučeći poput rominanja što raste u rušiteljsku silu,
a ja sam, u smiješku tvog smiješka,
prekrižila prste na skrivenom krilu
svog nekadašnjeg bijesa.
I dišem…
