Svojevremeno je jedan novinar Slobodne Dalmacije u svom članku zapisao zanimljivu anegdotu.
Bila je zima, snijeg je neprekidno padao, pa je novinar dobio zadatak da ode u planinske krajeve, prati situaciju i izvještava o tamošnjim prilikama.
Kako se snijeg nije igrao, raštrkano selo u kojem se novinar obreo ostalo je zameteno. On i njegov vozač pozvani su u kuću seljaka da večeraju i tu prespavaju.
Pod težinom snijega elektrovodovi su popucali, tako da je društvance, pod svjetlošću svijeća i uz časicu žestokog pića, bistrilo svjetsku politiku, dok je supruga od njihovog domaćina pekla šnicle za večeru.
Nekako je priča skrenula u priču o novcu; naš glavni junak novinar i njegov kolega vozač analizirali su svjetsku ekonomsku krizu iz 2008. godine.
Seljak je jedno vrijeme samo slušao, da bi se, naposljetku, uključio u razgovor.
“Novac nema vrijednost”, ustvrdio je, opisujući kako je u mlađim danima, živjeći na imanju svoga oca koje je, potom, naslijedio, sve što bi samostalno zaradio ostavljao u slamaricu, dok se jednoga dana sav taj naslagani novac nije pretvorio u obične nakupine papira, jer nije imao pravovremenu informaciju do kada ga mora zamijeniti u drugu valutu. Kada je tu informaciju dobio, dok se organizovao, već je bilo kasno.
Od tada, nastavio je seljak, svaki prihod, višak novca, odmah ulaže u stoku, rasade, mašine i sve ono što je potrebno za razvoj njegovog imanja, ostavivši veoma malo raspoloživog keša u slamarici.
Naš se novinar usprotivio tvrdnji da novac nema vrijednost, obrazloživši da su incidentne situacije u kojima se prelaz sa jedne valute na drugu dešava tako brzo da jedan seljak iz planinskih predjela ne stigne sići u grad da bi staru zamijenio za novu valutu. Ratovi, temeljna promjena političkih i ideoloških sistema – nije to toliko učestala stvar, pojašnjavao je novinar.
“Dooooobro”, otegnu seljak, očigledno ozaren onim čega se dosjetio dok je njegova supruga pred njih servirala gotove šnicle. “Kada je to tako momci, koliko vrijedi ova jedna šnicla?”, upitao je.
Vozač i novinar uzvratili su odgovorom da bi to bilo otprilike pet ili šest eura, vjerovatno i znatno više u ekskluzivnim restoranima.
“Ne”, reče seljak, “ova šnicla vrijedi baš onoliko koliko ja kažem da vrijedi dok se do sela ne probije grtalica!”
(tekst je prošireno izdanje anegdote koju je ispričao gost u emisiji Na rubu znanosti, posvećenoj tajni novca)
Po meni je ovo vrlo tužna priča.
Kako je različit i zanimljiv ugao gledanja na stvar svakog od vas.
Način na koji čovječanstvo barata sa novcem uglavnom je veoma tužna stvar. Posebno je to na meta nivou izraženo od trenutka kada se prestalo sa praksom kovanja novca od plemenitih metala. Bila je to prilika da na poštenim, dogovornim osnovama imamo nešto što samo po sebi nema vrijednost, što je samo sredstvo kojim plaćamo dogovorno jednako neke vrijednosti u radu, robama, uslugama.
Međutim, iz ove priče vidimo da prva prilika u kojoj je neko u poziciji moći, čak i toliko kratko za koliko pretpostavljamo da će se grtalica probiti do snijegom zametenog sela, može biti iskorištena za neosnovano vrednovanje proizvoda svoga rada na uštrb vrijednosti rada nekoga drugog.
Moraću uložit keš iz slamarice u neke Nine, recimo nekretnine i pokretnine…
Da, da, tebi je baš potrebna neka Nina, slažem se😊
Haha, pametan deda.
Deda je pokušao dokazati poentu da je novac samo sredstvo čija vrijednost može zavisiti i od onoga od čeha ne bi trebala zavisiti ukoliko nemamo nestašicu robe – dakle, od (privremenih) okolnosti i volje onoga koji prodaje onome koji je u potražnji (potrebi), no to dobar domaćin nikada ne bi trebao uraditi svojim gostima, posebno ne za stolom, pred obrok.
Meni sad samo ta šnicla na pameti 🙂
Pa da, naturalni čovjek zna šta je prava vrijednost😊
Kada bih pravio neku listu odvratnih i stvari koje nikako ne podnosim, pri vrhu te liste bi bila seoska politika, pogotovo seoska politika vezana za trgovinu.
Sjetim se rata i tona krompira koji je propao jer je seljak čekao da još vise skoči cijena, a jaja prodavao kao da ih fenix snio. I u današnje vrijeme mnogi seljak pusti hranu niz vodu samo da ne bi cijena pala, a možda se neki i sjećaju kako su javno, kamere snimale, uništavali maline i prosipali mlijeko, kao nesto protestuju, kao niske cijene. Nije se seljak sjetio tu hranu pokloniti nekome ko nema, ne, on to uništi iz svog pasjaluka i vječite gladi. Gladan se rodio i gladan će umrijeti bez obzira šta i koliko ostvario. Seljakova poslovna politika se ne zasniva na tome da stvari unaprijedi, poboljša, usavrši, modernizuje, proširi. Njegov trud se ne zasniva na tome da pokusa stvoriti sto povoljniju cijenu za svoj proizvod. Seljak nastoji da nekoga nadmudri, prevari, on misli da je najpametniji i da sve najbolje zna. I uspijeva u tome, uspijeva nesto sto je po realnoj cijeni 1 KM često da proda za 2 KM. On je taj maher koji uspijeva kilogram zelja prodati po duplo većoj cijeni. Ali zato gubi na velikim cijenama pa nesto sto realno vrijedi 200 000 KM proda za 10 000 KM. Jer, on se ne razumije u to, on je naučio na cijene od 1 do 10 KM, zato i jest seljak. Tako se cijeli život bori i vara, kilogram krompira, kilogram mladog luka, a onda dodju vremena pa sve ono što je sticao godinama izgubi za jedan dan. I tako sve krug za krugom.
Seljak koji svojim ljudima, u teškim vremenima, kaže da snicla košta onoliko koliko on odredi, isto tako može očekivati da će u teškim vremenima neko drugi doći i njemu reci da snicla vrijedi više od njegovog života. Sve je to samo trgovina, a seljaci su trgovali i ljudskim životima. Ko moze bez potrebe gaziti maline, gaziti po mlijeku, hljebu, taj moze gaziti i po ljudima.
Uh, iz ovoga komentara baš progovara iskustvo.
Da, mnogo je elemenata koji su tačni i neoborivi, ali, kako je novac nesumnjivo i etičko pitanje, postoji tu ugao koji nisi obradio u svome osvrtu.
Osim etike prodavca, da bi stvar funkcionisala na poštenim osnovama, potrebna je i etika kupca.
Primosi kultura dešavaju se u isto vrijeme, što za posljedicu na u tim dijelovima neuređenom tržištu, kakvo je stanje u našoj državi, izaziva pojeftinjenje proizvoda do granice ulaska u nerentabilnost uslijed viška robe u tom konkretnom periodu. Kada se staviš u kožu tog seljaka, koji dodatno, za razliku od, npr., obavljanja posla u kancelariji, ima i jasnu emocionalnu vezanost za proizvod koji gleda kako nastaje i razvija se, svakodnevno i neposredno, shvatiš kako nije pošteno ni to da taj rad nema unaprijed definisan minimum u cijeni ispod kojeg niko ne smije ići (prodavati/kupovati).
U svakom slučaju, slažem se – prosipati, izlivati mlijeko u desetinama i stotinama litara ili bacati trulo povrće i voće samo zato što se nije postigla željena cijena (koja je možda i realnija od one što se na tržištu u tom trenutku nudi) krajnje je destruktivno. Zapravo zlokobno, ukoliko si istovremeno svjestan da je neko negdje tamo u nužnoj potrebi za tim proizvodima koje zbog bijesa, sada već obijesti, bacaš.
Pomalo cringe, al skontala sam poentu.
Dok seljak ili farmer u primjer jednoj njemackoj,svicarskoj i skandinavskim zemljama je nesto sto je jako dobro placeno i imaju svoje politicke partije i te se farme non stop unapredjuju sa modernim masinama i kombajima na njivama, , ako nije tako ima da te drzava lupi po djepu i da ti to sve pozatvara, dok kod nas je to onako preko kurca, osusi mesinu i narezi sira i snicle i prodaji i zaposli nelo nek cuva ovcice i krave 💩 ne znam sad, pretpostavljam
Neosporno je da svaka država treba težiti razvoju vlastite proizvodnje hrane u što većem obimu.
Tlo u Bosni i Hercegovini stoji neiskorišteno, dok se kvalitet tla u Holandiji približava tačci u kojoj postaje toksično za uzgoj zbog višedecenijske primjene različitih preparata što odvraćaju štetočine ili pospješuju rast.
Primjetna je ta strašna neravnoteźa u svijetu, ukoliko posmatramo globalno i ukoliko zamislimo da je cijela planeta naše zajedničko dobro. No, da bi se postigao potreban nivo koordinacije na globalnom nivou, bojim se da je tako nešto u stanju efikasno osigurati samo centar moći sa karakteristikama diktature.
Ima mnogo surplusa kad pogledas razne profesije, hrana tipa koliko se baci hrane dok su seljaci se mucili,odjece a da ne govorim tipa elektronike , mi bacamo svaki mjesec elwktroniku novu sto se ne proda pa cak i po snizenoj cijeni, novi macbookvi,mobitelki,bledneri,masine,nesto sebi uzmemo, prosli modeli. Neravnoteze ce uvijek biti,tako je jebajiga.
U ovoj istoj emisiji iz koje je anegdota prepričana u postu između ostalog je rečeno da je jedini način na koji se odlaže trenutak u kojem će biti bolno, zapravo tragično jasno da se globalni dug ne može vratiti to da se vrćenje novca konstatno ubrzava. To bi, u mojoj interpretaciji, zapravo bilo ono što ekonomisti i političari podrazumijevaju pod famoznim rastom. Proizvodi više, češće mijenjaj, više bacaj upotrebljivo – pa ako se baca i tek proizvedeno, dakle novo, nema veze. Bitno je da se vrti.
Kako nisko ponašanje.
Ne kaže se džaba da je najgora seljačka politika, a ovo je upravo primjer toga.
Sami čin i ophođenje je katastrofa. No, nikada ne bih tako generalizirala.
Svi smo mi potomci seljaka, s više ili manje generacija razlike😉
U principu, ni ja nisam pobornik generalizacije ma o čemu da se radi. Ovo sam u stvari rekla u smislu da kada naiđemo na neki loš postupak ili djelo, ono nikad ne može biti niže napravljeno od onog kako bi ga napravio seljak, dakle ne svi seljaci nego jedan originalni primjerak koji je predstavnik seljačke politike sa svim negativnim konotacijama koje nosi ta sintagma.
Tačno je da smo svi potomci seljaka, ali neki kažu da smo svi i potomci majmuna, a opet nismo majmuni. (ne svi) Ima tu malo i do evolucije ☺️
Nisam “neki koji kažu” da smo potomci majmuna, ali svi jesmo potomci seljaka, s više ili manje generacija razlike😉 [2]
Preostalo iz komentara sam shvatila.
Ne sporim ja to, ali, recimo, ista majka i isti otac imaju dva djeteta, a opet ta djeca nisu nikad ista, pa analogno tome tako je i sa našim precima seljacima, tj. nama, njihovim potomcima.
Dakle, čak i kad potičemo od istih roditelja, svako dijete ima svoje jedinstvene osobine, iskustva i putovanje kroz život koje ga oblikuje na individualan način. Analogno tome, iako smo svi potomci seljaka, svako od nas nosi svoj vlastiti skup genetskih karakteristika, ali i kulturoloških, emocionalnih i društvenih utjecaja koji nas čine jedinstvenima, što opet ne znači da se bar u nekom od nas ne može povampiriti trag seljačke politike.
😊
Ok., ok., sada sam shvatila – pojasnila si.
nažalost materijlizam je postao nezamjenjivi dio DNA savremenog čovjeka, samo po sebi nije loš ni opasan ali čovjek je od svega napravio opasnost po sebe i okruženje
Da, dobro si primijetio.
Čovječanstvo zna od stvari koje same po sebi nisu loše, uključujući koncepte, napraviti (krajnju) destrukciju.
Deda i tzv. slobodno tržište.