Vrijeme je za velike riječi kojima bi mali zarezi, male tačke, dvotačke i prosuta slova i glasovi trebali naslagati prijestolje. Kako velike riječi trebaju putovati zonama svoga uticaja, malene su prinuđene strpljivo nositi svoga mandarina.

Usput, opisano malim riječima, čovjek će nagaziti puža i žaliti za kožnim đonom svojih novih cipela što će još koje vrijeme ostati ljepljiv. 

Mladi ljudi, opisaće male riječi, koji uče iz najmudrijih knjiga i ponose se time, citirajući ih nemilice, slaće starije pred kotao, određujući im mjesto, oduzimajući im društvenu ulogu, ikakvu, otimajući im pravo da kažu i postoje.

Male riječi kažu da u tom putovanju velike riječi, skrivene iza mandarinskih zastora na mandarinskom prijestolju, ne vide kako koheziju skupa održava strah od slike, prikaze što ne reć’, a ne od istine. Jer, kad ti prijatelju treba da mu kažeš što se treba reći, reci istinu, a zna se da se istina teško prima. Opisuju, dakle, male riječi to da prijatelj ne bi ni počeo pričati o onome što ga tišti da ne traži drugo viđenje – da li je to teško to zaista teško to ili još uvijek ima i prostora i vremena za zajebanciju?

Velike riječi ne gledaju, one još uvijek bivaju nošene do svoje vječnosti u vrijeme kada mali zarez pita svoje malene drugare slova da li bi možda trebalo zastati pored onoga tamo čovjeka čija slika, prikaza, nije u suglasju sa kohezijiom skupa. Jer, skup se drži čistim, kao što je i mandarin sam na prijestolju, dok se u anamo onu baru odlažu sve toksične izlučevine našeg skupa da se tačno zna po kojim se glavama prosipaju mokraća i govna.

Ali, ponovo su srećne male riječi i ostaće srećne dovijeka. Toliko je vremena potrebno da velike riječi doputuju do odredišta koje je daleko baš koliko je velika ambicija velikih riječi, pa je to taman dovoljno vremena da se skup svaki put, neizostavno, ustalasa oko za skup dosadnih i prevaziđenih moralnih dilema. Upravo to talasanje govori, kažu tako male riječi, da niti su te dileme dosadne, niti su prevaziđene, što je dobro i, samo po sebi, izaziva osjećaj ispunjenja i sreće.

Posebna su misterija prazni prostori između malih riječi i njihovih pripadajućih interpunkcijskih znakova. Šta li se tu dešava? 
Nema slova da sklope iskaz, nema zareza da zastane, nema dvotačke da nabraja, niti tačke da završi. Nema uskličnika da uzvikne, pa ni upitnika da pita. 
Ničega nema sem nejasnog praznog prostora koji ponekad ne da mira, tražeći da se ispuni nečim, nečim istinitim, nečim što ostaje intimno, u tišini. Nečim što smo trebali reći našem pitajućem prijatelju, ali mu je to rekao neko drugi, neko ko je na to imao manje pravo, pa je zato njegova glava ona za koju su svi ostali rekli da je pogodna za zasipanje govnima. 
I jeste, prođe nekad i po nekoliko godina dok se ti prazni prostori nekako, sami od sebe, ne ispune.

Rast!, uzvikuju srećno male riječi slaveći nebo pod kojim se ova živahna storija održava, dok gordi mandarin, velike riječi, još uvijek odzvanja sam u svojim ušima, pripremajući se za suočenje sa istinom.
Sreća njegova, jer su male riječi dotad izrasle, WC naučile koristiti u namijenjene svrhe i konačno shvatile zašto je skup sebe sve vrijeme držao krnjim – glave, namijenjene za govna, ponajviše su uticale na dinamiku kohezije skupa ujedno značajnije uticavši i na pojedinačni rast jedinki u skupu.

Bilo je lakše i to sebi jednostavno treba oprostiti.

vasionka
vasionka

...loyal...liar, big time...brutal...again brutal...love all kids, especially those with autistic disorder...love music, that mathematics of all the worlds...again loooooooove music...read, read and read even more...love to write...loooove to write poems&songs...tales...more tales...manicure nails, no, no, never...love to seek, seek big time...explore...love God...again love God, that greatest freak of all the times... odd fellow...love major guy in the underworld...love equinox...indeed love equinox...mmmmmmm, love blood, that knowledge thing...don't know how to love...love myself mostly and ouuuuuuuuuuuuuuu...love freaks...again love freaks...all freaks...hate to share bed with anyone but one...love one grandmother and her son...her son...her dead son...love men...mmmmmmmm, love men with attitude...love men with attitude again...love gracefully women...mmmmmm, muses...adore troubadour...love night...again love night...love light...hate order...hate paper money...love symbols...adore symbols...love frustration...love hard lesson...tatoo...mmmmmmmm, haaaaaard lesson...

Articles: 1230

7 0 komentara

  1. Neznanko

    -Ja ljublju vas navsegada – rekoh davno jednoj voljenoj ljepoti.

    I poslije sam to mnogo puta izgovorio.

    Vrlo često i kad nisam bio u vezi, koje damare ludi, a um uzima predah.

    Svakoj ženi koja zna osjetiti i ispisati najsuptilnije i najtananije nijanse razlike između biserja i hajvana, i uprkos tome ne štedi nizati niske , ja se usuđujem poklanjati one prelijepe, lako razumljive ruske riječi .

    Te uzvišene grlice , anđelama nalik , sve tajne (života) znaju. A samo takvim ženama mogu darivati povjerenje i ono najbolje od sebe , iskazujiući dužno poštovanje i ponos poznanstva. I tako čitav svoj život.

    Zbog tih ljepota moje srce pleše – život je prelijep.

    Blagodarim. Navsegda.

    • Jeste prelijep, razumijem svaku tvoju riječ.
      Dobro su me naučili šta je poštovanje i ponos poznanstva, a šta to, pak, nije.
      Hvala im, poteška je to lekcija, luta se puno.

      Biće to sve dobro, no znaš ti to već.
      Dopustimo rast, kako je – tako je. S rastom, biće mnogo bolje.
      Vrijeme je najbolji saveznik.

      Navsegda, nasvegda sa raširenim rukama.

  2. U vezi malih riječi sa početka teksta, a koje govore o odnosu mladih ljudi prema starim, pade mi na pamet najokrutnji običaj za koji sam čula, a koji je bio prisutan u regionu, tačnije Srbiji, a i kod naroda Severne Evrope, ali i kod američkih Indijanaca i Japanaca. Običaj se zvao lapot, a podrazumijevao je okrutno ubijanje roditelja i starijih članova porodice kada bi postali teret porodici. Ubijanje su najčešće vršili njihovi sinovi i rođaci uz prisustvo cijeloga sela. Seoski telal bi išao od kuće do kuće i vikao: “Lapot je u toj i toj kući, dođite na podušje.”S obzirom da su vjerovali da ih poslije smrti čeka bolji život, starci su se pokoravali ovom drevnom običaju, pa sinove čak i blagosiljali: “Sine moj, da si živ i zdrav mnogo godina i da dočekaš starost, pa i tebe sin ovako da isprati na onaj svet.” Strašno. (neki antropolozi tvrde da je predanje o ovom običaju kombinacija stvarnosti i mita)

    • Nisu kombinacije stvarnosti i mita, riječ je o tradicijskim praksama koje su zaista bile prisutne u prošlosti. Tvome popisu pridružujem Crnu Goru, s obzirom na to da zasigurno i provjereno znam za prisustvo te prakse tamo.

      Očeubistvo je u govornoj istoriji ljudi prisutno od najstarijih dana. Starogrčko stvaranje svijeta počinje očeubistvom.
      Ima tu nešto, nešto arhetipsko, snažno.
      Vrlo su zeznuti ti arhetipski porivi, previše fantastični da bi se, kao motiv, osvijestili i da bi se na njima radilo.

Leave a Reply