Male riječi

Vrijeme je za velike riječi kojima bi mali zarezi, male tačke, dvotačke i prosuta slova i glasovi trebali naslagati prijestolje. Kako velike riječi trebaju putovati zonama svoga uticaja, malene su prinuđene strpljivo nositi svoga mandarina.

Usput, opisano malim riječima, čovjek će nagaziti puža i žaliti za kožnim đonom svojih novih cipela što će još koje vrijeme ostati ljepljiv. 

Mladi ljudi, opisaće male riječi, koji uče iz najmudrijih knjiga i ponose se time, citirajući ih nemilice, slaće starije pred kotao, određujući im mjesto, oduzimajući im društvenu ulogu, ikakvu, otimajući im pravo da kažu i postoje.

Male riječi kažu da u tom putovanju velike riječi, skrivene iza mandarinskih zastora na mandarinskom prijestolju, ne vide kako koheziju skupa održava strah od slike, prikaze što ne reć’, a ne od istine. Jer, kad ti prijatelju treba da mu kažeš što se treba reći, reci istinu, a zna se da se istina teško prima. Opisuju, dakle, male riječi to da prijatelj ne bi ni počeo pričati o onome što ga tišti da ne traži drugo viđenje – da li je to teško to zaista teško to ili još uvijek ima i prostora i vremena za zajebanciju?

Velike riječi ne gledaju, one još uvijek bivaju nošene do svoje vječnosti u vrijeme kada mali zarez pita svoje malene drugare slova da li bi možda trebalo zastati pored onoga tamo čovjeka čija slika, prikaza, nije u suglasju sa kohezijiom skupa. Jer, skup se drži čistim, kao što je i mandarin sam na prijestolju, dok se u anamo onu baru odlažu sve toksične izlučevine našeg skupa da se tačno zna po kojim se glavama prosipaju mokraća i govna.

Ali, ponovo su srećne male riječi i ostaće srećne dovijeka. Toliko je vremena potrebno da velike riječi doputuju do odredišta koje je daleko baš koliko je velika ambicija velikih riječi, pa je to taman dovoljno vremena da se skup svaki put, neizostavno, ustalasa oko za skup dosadnih i prevaziđenih moralnih dilema. Upravo to talasanje govori, kažu tako male riječi, da niti su te dileme dosadne, niti su prevaziđene, što je dobro i, samo po sebi, izaziva osjećaj ispunjenja i sreće.

Posebna su misterija prazni prostori između malih riječi i njihovih pripadajućih interpunkcijskih znakova. Šta li se tu dešava? 
Nema slova da sklope iskaz, nema zareza da zastane, nema dvotačke da nabraja, niti tačke da završi. Nema uskličnika da uzvikne, pa ni upitnika da pita. 
Ničega nema sem nejasnog praznog prostora koji ponekad ne da mira, tražeći da se ispuni nečim, nečim istinitim, nečim što ostaje intimno, u tišini. Nečim što smo trebali reći našem pitajućem prijatelju, ali mu je to rekao neko drugi, neko ko je na to imao manje pravo, pa je zato njegova glava ona za koju su svi ostali rekli da je pogodna za zasipanje govnima. 
I jeste, prođe nekad i po nekoliko godina dok se ti prazni prostori nekako, sami od sebe, ne ispune.

Rast!, uzvikuju srećno male riječi slaveći nebo pod kojim se ova živahna storija održava, dok gordi mandarin, velike riječi, još uvijek odzvanja sam u svojim ušima, pripremajući se za suočenje sa istinom.
Sreća njegova, jer su male riječi dotad izrasle, WC naučile koristiti u namijenjene svrhe i konačno shvatile zašto je skup sebe sve vrijeme držao krnjim – glave, namijenjene za govna, ponajviše su uticale na dinamiku kohezije skupa ujedno značajnije uticavši i na pojedinačni rast jedinki u skupu.

Bilo je lakše i to sebi jednostavno treba oprostiti.