Tvrđa neba

Selina me je inspirisala da vam napišem o mojim veličanstvenim padovima.
Zaista su v e l i č a n s t v e n i !
Šta god nije dobro u životu, pa treba da se dio te energije rasporedi i na moju malenkost, čini mi se da to odlazi na padove i na odbijanje, ispadanje, katapultiranje i svakovrsno neslušanje neživih stvari u dodiru sa mnom. Drugima stvari uglavnom slušaju na komande, meni uglavnom ne, posebno ukoliko žurim, te stoga ne žurim i uvijek svuda kasnim i uvijek me svuda svi čekaju… i to je tako.

Uglavnom, padovi. Imam i imena, sada sam ih smislila.
Djevojački, znakoviti, baletski, materinski.
Tim ćemo redom.

Bila je neka godina pred rat, pa sam mogla, znači, imati dvanaest ili trinaest godina starosti.
Djedova sestra, najmlađa od njih devetero i ujedno samo jednu godinu starija od moga oca, gradila je tog ljeta kuću na moru. Slano. Otac je pristao da joj bude podrška oko majstora (razvedena žena), a mene je vjerovatno poveo zato što smo isplivavali nevjerovatno duge rute u paru godinama, pa da ne ostane bez pratnje u slučaju grčeva i tako toga.
Long story short, ispod te kuće odnosno onoga što će tek biti kuća, bila je nizbrdica fine kosine, a na njoj crvena zemlja (slojevi zemlje su očigledno skidani s vrha) i ukopano bijelo kamenje i kamenice fantastične oštrine. Neko me je negdje, po nešto poslao. Veoma povučena i slabo pričljiva, uvijek poslušna, požurila sam po to nešto u prevelikim nečijim papučama.
Jaoooooooooooooooooooooooo!!!!
Lijevi kuk i desno koljeno. Zaista, bukvalno, doslovno mesa nije bilo! Kost se zabijelila na mjestima udara, posebno na kuku. Mislite li da smo otišli do najbliže ambulante ili whatever čega? Naravno da nismo, kuća se gradi. Otac mi je to dezinfikovao nečim, baka-tetka je našla nekakve gaza tufere i flaster preko… Mora da sam imala temperaturu te noći, a kompletno tijelo, tako mi se činilo, je bilo upaljeno, bolno i slomljeno narednog jutra. Otac me je samo slao u more, u vodu, brže će zarasti. I jeste, zaraslo je. Proizvodeći, tokom tog procesa zarastanja, nevjerovatne količine blijedožućkaste plazme.
Djevojački pad, moj ulazak u svijet odraslih; poput testa u onim domorodačkim plemenima da se provjeri od kakvog je mladunče materijala.

Furamo nekih 34 godine unaprijed i dolazimo do prošle, 2024. godine. Znakoviti pad, ne jedan, više njih. Isto, desno koljeno. Isto mjesto na koljenu. Dva puta zjanjene svilene čarape. Prvi put crne, drugi put tamnosmeđe. Prvi put baš visoka štikla, drugi put ravne cipele. Ova dva pada su znakovita zbog mojih misli. Ticale su se istog, nijevažnočega. Čim je povreda od prvog pada zacijelila, desio se još žešći.

Druga dva znakovita pada uključuju dva random urokljivca.
Prvi od njih, u trudnoći, baš po odlasku na posao sa kontrole bebca i ostalog. Pušila sam cigarete i u trudnoći. Sedam doktor dozvolio u toku dana. Uglavnom, sa stomakom do zuba i cigaretom u ruci pičim ti ja da požurim iz kruga te zdravstvene ustanove. I naiđe neki čovjek. Pogleda me mrsko jao jao. Zbog cigarete garant, nema šta drugo biti. Korak, dva od mjesta tog mrskog pogleda tri stepenika vode do nižeg nivoa tog platoa. Bebcu ništa nije bilo, ali sam se žestoko stresla i (pro)krvarila. Nabijem te urokljivac!
Slijedećem i ujedno posljednjem znakovitom padu koji ćemo opisati za potrebe ovog posta kumovao je jedan osrednje visine, puniji, nekako taman čovjek u licu. Napredna verzija urokljivca. Pošto je na kraju pokušao privući pažnju naše kćerkice, skontala sam da mu ja vjerovatno i nisam bila meta. Ili jesam, ko će ga znati.
Uglavnom, ljeto je, kćerkica lijepo obučena, muž je nosi ispred. Ja u crvenoj haljini, kraćoj naravno. Štikla na sandali, ali ne previše visoka. Došli smo u dom zdravlja na neku njenu kontrolu ili vakcinu, tako nešto. Spuštamo se tako niz stepenice, odjednom je nekako puno ljudi i ispred i iza nas. U podnožju stoji urokljivac i gleda, oči ne skida.
Znači, nisam zapela, nisam se okliznula, nisam izvrnula zglob čemu sam sklona zbog baleta, nisam ništa. Samo sam završila na guzici i hop hop hop izdriblala s oba guza po onim stepenicama. Zapravo su me zaustavile muževe noge. On u čudu, kao šta se uopšte desilo, pomaže mi da ustanem, meni sve ok., nigdje ne boli.
Kako je on to meni pomagao, kćerkica naravno njemu iz naručja, pa sama do kraja stepenica, samo da ne miruje! Znači, ne znam kojom sam se brzinom sjurila i stvorila ispred nje kad je onaj urokljivac krenuo prema njoj, k'o prema cuki. Sagelo se ono nešto i ispružilo ruku, tepa, ‘vako-‘nako. Ma, majku li ti jebem! Dobio je jedno umilno odjebite gospodine i odjebao je kao da zna o čemu je riječ. Naravno da zna.

Baletski pad. Igrali smo Carminu Buranu, postavljao je neki naš loš baletan, ali dobar koreograf. Cijenili ga negdje u Austriji, tamo je radio i s trupama klasičnog baleta i sa ostalim. Jeste da smo tu koreografiju porađali mjesecima, jer je na licu mjesta isprobavao hoće li ovako ili će onako, ali je zaista moćno ispalo.
Uglavnom, uzme ti on Anu (1.72) i mene (1.68), kao najviše u našoj klasi, da igramo muške uloge. I, kao, hoćemo li, nećemo li da uvedemo podrške, premišlja se on. Podrške su kada baletan diže balerinu, hvata je, okreće, bla bla. Uglavnom, odlučiće on. Naše profesorice protiv, gdje ćemo to, dečki imaju poseban predmet podrški (i mi sa njima) dvije godine, ne može to tako na ho-ruk.
Elem, dođe ta naredna proba, a Ana i ja se napravismo mangupi, da pokažemo da mi to možemo i vježbaćemo sa Ljiljom (1.55) pola sata pred početak probe. Nagovorismo mi Ljilju. I sve mi te elemente iz podrški, kojih smo se sjetili, isprobamo i sve fercera. Nije kao sa muškarcem, ali fercera. I sada, ima jedan elemenat kada balerina ode u demi-plije (polučučanj otvorenih koljena u otvorenoj poziciji), a baletan, držeći je za struk, sinhronizovano sa njom također ode u taj demi-plije i onda iz tog polučučnja izvuče je sebi na rame, da mu sjedne na rame, dok ona rukama i nogama zauzima posebnu pozu.
Uglavnom, to ću ja prvo isprobati sa Ljiljom.
Jaooooooooooooooooooooooooo!!!!!!
Njoj nije ništa bilo, ali mojoj trtici jeste. Znači, ostala mi je na ramenu, onako u onoj plastičnoj pozi, i kada sam pukla guzicom od pod. Ana umire od smijeha, ne može sebi da dođe djevojka; Ljilja nekako zbunjena, k'o da u prvom momentu nije ni skužila šta se desilo, a mene boli trticaaaaaaaaaaaaaaaaa. Sada me boli na promjene vremena, samo da se zna!

I tako, dođosmo do moga najveličanstvenijeg pada ikada – materinskog.
Muž čeka ispred, žurimo negdje. T. je malešna, dvije ili tri godine. Zaključavam stan, uzimam je u naručje i niz stepenice. Brzo silaziti sa djetetom u naručju niz stepenice ustaljena je praksa do tada. No, ovaj naopaki zakon nema notifikacija. Čistačicaaaaaaa!!!
Znači, stepenice su suhe u haustoru. Ko će znati da nije suho još onih pet, šest bijelih mermernih stepenika ispred haustora??!
Ovo vam moram pokušati opisati… Znači, znam da padam, ovaj put veoma fokusirano i lucidno znam da padam i da se to upravo događa. Sve je usporeno na optimalnu mjeru, tačno znam kojim ću dijelom tijela bubnuti o koji stepenik. Obmotala sam se oko T. sa svih strana, poput ogromne lopte. Nadlaktica desne ruke, glava s desne strane, kičma odnosno duž kičmenog stuba na dva mjesta, ručni zglobovi iznad obje šake, lakat lijeve ruke, oba guza, koljeno desno, stopalo (rist) desni, potkoljenica desna, bedro lijevo sa unutrašnje strane… Završim(o) u podnožju stepenica, muž gleda skamenjen. Komšinica prekoputa već dove uči žena i kad vidje da mi je pogled bistar i da mužu pružam T. govoreći mu je li dobro? potvrdi mi da je dobro?!!, žena samo ponavlja hvala Allahu dragom, Allahu dragom hvala. T. mi se okrenula, stoji na nogicama, osmjehuje se i mako, mako, mako mi paje puno se maka udajija babi.

Uh, kako me je drhtavica spucala kada mi je bilo jasno da je ona dobro. Trese se Vasionka k'o Jermenija! Prvo sam se, tako dršćući, fino očistila od prašine, ništa poderano od garderobe. Onda lijepo sjednem na onaj jedan stepenik, pošaljem muža i malu niz ulicu, ignorišući sva njegova traženja da mi to u hitnoj ili domu zdravlja sve provjere. Uzmem antibakterijske vlažne maramice iz torbe, očistim svako pomalo zguljeno, a više natučeno mjesto, zapalim cigaretu – nikad me više u životu nije smirila! Te polako niz ulicu sa tim, već vidljivim, modricama na nogama i na rukama. Ponovo kraća haljina, dabome.
Ne presvlačila se ja, a nisam ni mogla, hahahaha.