Izvještaj iz naselja za dan 07.03.2025. godine
Jučer smo skraćeno radili, pa smo se kćerka, muž i ja našli u gradu s planom da odemo do Baščaršije, jedemo i svratimo do Slatkog ćošeta na kafu i kolače.
Prvo smo otišli do Sidranovog mezara i malo stajali, ljudi već izlaze sa džume u Ferhadija džamiji.
Dan neobično topao, sunce isijava, posebno kada smo sjeli kod Ramisa da pojedemo kolače i popijemo kafu.
Vraćajući se do našeg dijela grada, kćerka je otišla brže u stan, umorna od naporne radne sedmice, ja za njom, sporije, uživajući u prekrasnom sunčanom vremenu, a muž je otišao svojim putem u nabavku i da se vidi sa drugarom na kafi.
Ulazeći u našu ulicu, vidim dosta okupljenih ljudi kod lokalnog granapa, tu je i policija. Ne znam zašto sam odjednom odlučila da me ta stvar interesuje, uglavnom izbjegavam da saznam šta se u sličnim situacijama dešava.
Prodavačica u naručju drži dijete od svega do godinu i po starosti. Govori da su mu uspjele smiriti plač. Srednjoškolka, skromna djevojka nježnih očiju, koja je dijete pronašla, daje policajcu svoj broj telefona i on joj govori da sada slobodno ide kući, da jede i da se odmori, roditeljima ispriča šta se desilo, a oni će je pozvati naknadno da, u prisustvu roditelja, da izjavu.
Iza niza naših zgrada s jedne strane ulice je veliki park, a iz parka do te pozicije kod granapa vodi prolaz. Srednjoškolka je dijete pronašla samo, u kolicima, okrenuto prema zidu prolaza. Plakalo je, pružajući ruke ka naprijed.
Dječak, u to nema sumnje. Kosica, zlatno-smeđa, nikad mu nije šišana. Pogled svjestan, motorika lijepo razvijena, čist je. Zamolila sam mlađeg policajca, od dvojice koji su u prvom trenutku došli, da pogleda – bebac još nosi pelenu. Prodavačica koja ga drži u naručju kaže da je svaka odjevna stvar na njemu čista, kao tek obučena nakon pranja; na svakoj se osjeti miris omekšivača. Oko dječakovog vrata samo smeđa ogrlica čija je namjena da umanjuje bol i nervozu pri rastu zubića.
Pričamo; veoma je zanimljivo što je navikao biti u društvu puno nepoznatih ljudi, svima daje povjerenje, a traži da ga stariji policajac, valjda osjećajući njegov autoritet nad okupljenom grupom, uzme u naručje.
Okupljeni ljudi do policijskog vozila donose slatkiše, sokiće, voćne kaše. Jedna majka iz stana spušta papirnu vrećicu u koju je stavila nekoliko igračaka od svoga djeteta sličnog uzrasta. Nailazi dječak na biciklu i dopušta da prodavačice bebca posade na preveliki bicikl i polako ga voze. Kao da bebac prepoznaje da bi iz kružnog doboša pored ručki trebao da se začuje zvuk kada se pritisne na dugme. Pomažem mu, ali doboš ne radi.
Niko se ne pojavljuje, bilo ko ko bi mogao znati ko je bebac i čiji bi mogao biti. Prošlo je već oko dva sata od trenutka kada je pronađen. Na licu mjesta su već izvjesno vrijeme i policajci u civilu, krim inspektori. Mlađi pokušava naći koji trag u prolazu, pregleda džepiće na bebčevoj jakni i konstatuje da su prazni. Kaže da je u kolicima još i ženski duks zelene boje, L veličina, i to je to. Kažem mu za smeđu ogrlicu za lakši rast zubića na djetetovom vratu, zapisuje.
Stariji inspektor kontaktira sa Centrom za socijalni rad i ostalim službama, pita se gdje su. Govorim da nije loše što smo svi još uvijek na licu mjesta; možda će se onaj ko je dijete ostavio pokajati pa doći ili, ko zna, život piše romane – ko zna da li je taj neko dijete tako morao ostaviti na privremen vremenski period. I inspektor kaže, naravno, da bi najpovoljnija varijanta bila da bar nešto saznamo o djetetu, da sve to nije potpuni blanc.
Pojavljuje se i moj muž, javila sam mu šta se desilo. Kako poznaje svakoga u naselju, kaže mi za tog čovjeka, pokazuje ko je, da se priča da je kriminalac, nedavno mu je skinuta nanogica. Taj, na svome stanu u prizemlju, ima postavljene kamere i sa jedne i sa druge strane – sa pozicijom i prema ulici i prema parku. Gledamo da li će to reći policiji i zaista, nakon izvjesnog vremena, sam prilazi i govori, policajac mu kaže da pregleda snimke i da mu javi, ako išta odgovarajuće uoči. Kriminalac poslušno odlazi do svog stana da izvrši zadatak.
Na lice mjesta, u pratnji druge dvojice uniformisanih policajaca, konačno dolazi socijalna radnica. Žena mlađa od mene, veoma komunikativna i odlučna. Na tren pogleda dijete, pa odlazi do kolica u kojima je dijete bilo s namjerom da potraži nešto što bi moglo više reći o identitetu dječaka. Dvojica inspektora već na telefonima čitaju članove zakona pod koje bi mogli zavesti čitav slučaj; valja pisati službene zabilješke i izvještaje. Dogovaraju se sa socijalnom radnicom o hodogramu koraka – ko obavještava zdravstvenu ustanovu radi pregleda djeteta, ko je u pratnji, šta onda, šta sve treba od papirologije da bi dijete preuzeo na privremeno staranje Centar za socijalni rad. Dolazi vozilo Hitne pomoći, socijalna radnica i zdravstveni radnici dijete uvode u vozilo. Bebac plače, ali ne dugo i ne jako. U tom je trenutku okupljenih ljudi najviše i svi se pitaju kakav čovjek moraš biti da tako ostaviš svoje dijete. Jedna od prodavačica kaže da bi ovo mogao biti bebčev srećan dan. Kažem joj da se djelimično mogu složiti sa njom – i dugotrajno povlačenje po ustanovama i traženje adekvatnih usvojitelja može biti lakše od neprihvaćenosti djeteta od strane roditelja.
Na licu mjesta je odjednom žena starijeg srednjeg doba, veoma zapuštenog izgleda. Pogled joj je kao da je pod nekom hemijom, sedativima i sl. Obraća se socijalnoj radnici sa “ponudom” da preuzme dijete i brine o njemu. Okupljeni su mirmi, uglavnom ignorišu ono što žena govori. Socijalna radnica je mirno sasluša i pita je: “A gdje je Tanja, kako je?”. Žena, iznenađeno onoliko koliko je pod sedativima takvu reakciju moguće pokazati, konačno prepoznaje socijalnu radnicu, lupivši se blago po glavi, i odgovara da je Tanja tu i da je dobro koliko to može biti. Socijalna radnica joj kaže da oko toga još nisu završili i da će je pozivati. Žena se povlači.
Ljudi odjednom komentarišu da se bebčeva majka pojavila i da radi kao vaspitačica u vrtiću. Drugi kažu da je rekla da je dijete povjerila vaspitačici u vrtiću na čuvanje. Mlada, lijepa, nervozna žena je u vozilu sa policajcima, kontaktira nekoga telefonom. Sva vrata na vozilu su zatvorena. Okupljeni ljudi osuđuju tu majku.
Uskoro, nakon gotovo tri sata stajanja i čekanja na licu mjesta, priča se razvezuje. Ta mlada žena je vaspitačica, živi na drugom dijelu trga na kojem se nalazimo. Sasvim slučajno je naišla i u policijskom vozilu prepoznala malog Alija još dok ga je mladi uniformisani policajac držao u krilu na mjestu vozača dopuštajući mu da pritišće na mjesto u sredini volana i trubi.
Dovodili su ga svega nekoliko puta u vrtić u kojem radi. Dijete je već jednom, ranije, također bilo ostavljeno samo uz obližnju rijeku. Sa roditeljima nema kontakt, izgleda da je riječ o posebno teškim slučajevima – oboje su bili na liječenju u Jagomiru. Kaže da se o djetetu lijepo brinula nana, što se i vidi iz opšteg psihofizičkog bebčevog stanja, te je nju sada i kontaktirala telefonski.
Stariji inspektor i ja komentarišemo kako bi se cijeli slučaj grozno zakomplikovao i rješavanje oteglo da se toliko dugo nije ostalo na licu mjesta i da mlada vaspitačica nije, sasvim slučajno, naišla.
Jutros sam se probudila samo razmišljajući o malom Aliju. Plakala sam.
Ništa više nije važno. Ni stanje u državi, ni Dan žena, ni svakodnevna rutina.
Sada, nakon što sam ovo stavila na papir, preradila u prvom talasu, odoh praviti doručak i buditi kćer da je zagrlim.
Maleni Ali, divni bebac.
Da ste samo vidjeli koliko je to divan dječak.
Ma ovo je realno stanje u našoj državi ili bar gradu! Ljudi, komsiluci, tete u granapu, policajci… koliko aktera u jednoj priči i svi s namjerom da nekako pomognu, olakšaju, ublaže… hvala ti za post! I Bogu da je dijete dobro! A ti, vjerujem, nećeš nikad ni prestati misliti na malog Alija…
Ehh…
Bog (će da) čuva malog Alija ❤️
Hoće, uvijek vjerujem u to.
Uvijek♥️✨
dajte ga meni 😭😭😭
Daće ga nani. Biće zabranjeno da ostaje sam sa roditeljima. Nadam se da će se to iskontrolisati. Koliko god to nevjerovatno zvučalo, jučer sam vidjela da naše službe rade i dobro i ljudski. Ozbiljno koliko treba, ali i fleksibilno koliko treba, jer život ne trpi šeme u bobu.
Rekli su mi danas, raspitivala sam se, nana je došla odmah na trg, malo nakon što smo muž i ja otišli. Kažu prodavačice da je fina žena skroz.
(napisala sam tonu riječi da izbjegnem to što si napisala. ABd, Alaska, aBd. Obraćaj se Njemu♥️ Ovo ti preporučujem. Pauziraj samo kada se preporučuje pauza. Poskupo je, ali jako dobro. I… smiruj se. Aktivno razmišljaj i zamišljaj da se generalno smiruješ unutra u svako doba dana, u svakoj situaciji, i kada je lijepo i kada nije i kada je onako. mi žene smo mjesto za velika čuda.
Ja vjerujem.)
Joj ja potajno čitam onaj blog o hraniteljstvu, ko neki đavo da mi prst spusti na postove… ko, ono, imam uslova i prostora, da sama ne znam šta s tim… a đe ću to?
A što gdje ćeš? Pa valjda se svakodnevno možeš brinuti za još nekoga u životu osim za sebe.
Ne znam jedino ima li uslova da hranitelj mora biti u partnerskoj zajednici ili može osoba koja živi sama.
Doduše, ne poznajem razliku između hranitelja i usvojitelja, nisam se o tome informisala…
Ma znam ja razlike, jer je jedan buraz usvajao, a to, zapravo, cijela familija usvaja, jer drugačije je glupo… no, iz objektivnih razloga, neću u detalje… osim nekih teoretskih. Nekad je neko spominjao na blogu negdje u Arabiji zašto nije moglo, a svi lupali, a ja eto, nisam iako sam znala odgovor hahaha… a to hraniteljstvo je nešto skroz drugo… može biti privremeno, na par mjeseci, par godina, uvijek imaš kontakt s roditeljima, rodbinom (ako naravno nisi kreten), ta su djeca obično teško traumatizirana, valja s time deverati… i onda dođeš donekle, vratiš ih možda malo na normalu, vezes se… a onda, ako su sretna, vratiš ih njihovim roditeljima, rodbini… sa psima sam teško, a dvoje sam fosterovala malo duže… ono duuuuša mi kipila od bola sto odoše, ali sam znala da idu u bolje… pa sad, isto to, a mali čovjek.
Ključna je, neka zakonska, administrativna, razlika u onom izvatku iz knjige rođenih… jer kad usvojiš dijete, ono dobija novo, sve nove dokumente, na kojima je prezime novog roditelja. Ime usvojitelja gdje je majka, ime usvojitelja gdje je otac… sve što je bilo prije, više ne postoji. Zato se, ono, neki zabezeknu kad saznaju u poznim godinama, a sve pisalo kako je pisalo. Hranitelj je hranitelj. Neko ne može da se brine, jer je u zatvoru, na liječenju, nema uslove, na odvikavanju… onda preuzmeš dijete da ga čuvaš dok se ne ustabili situacija… sve u nadi, valjda obostranoj, ali emotivno teškoj, da će ipak jednog dana i to što skorije opet svojoj mami… ili jebes ga, potegnut do 18te
Pa dobro, ja sam ‘vako pravo jednostavna, pa kontam da je svako i da kod svakog od faze hoću do faze realizacije više preispitivanja nema.
Čim nešto razmatram, znači da mi se hoće, zato rekoh. Ali nismo svi isti, pa ni budalasti koliko ja.
Je li par/partnerski odnos obligatoran uslov za usvajanje i hraniteljstvo ili nije?
ima jod u sastavu, a ne smijem jod zbog hašimota
Joj tih autoimunih bolesti što su zavladale i sve se više šire u modernom dobu majko moja. Epidemije čovječe, kad ovako pogledaš.
Ti si te struke, vjerovatno postoje slični sastavi bez joda. U svakom slučaju, pretpostavljam da si to sve već istražila i našla sumplente koji odgovaraju.
Alaska🙏♥️
Vrlo lijepo od tebe Alaska da bi prihvatila usvajanje djeteta. To je stvarno veoma plemenit cin. Ja poznajem jednog efendiju koji je usvojio djete. Stvarno je to jako lijepo i vjerski i onako ljudski da insan tako odgoji djete koje je usvojio.
Nazalost u nasoj drzavi i od toga su napravili mafiju. Znam dva para koji su usvojili, i treci koji je odustao. Vidi cega su se sjetili: dadnu ti dijete na godinu dana. Svi se naviknu, ti zavolis, dusu bi dao. Nakon godinu dana pocinje procedura i tad te uhvate: te daj doniraj pare, doniraj laptop licno meni, doniraj ovo ono, kupi, izvedi me, plati mi da niko ne zna i tako te soc.radnik muze godinama a ti dajes jer zelis to dijete koje si zavolio ko svoje.
Sve je od slučaja do slučaja. Ima nepotpuno usvojenje, jer se po nekoj logici traži rješenje među rodbinom. To mogu biti bake i dede i tetke i strine i maćeha i očuh… kakav im je bračni status, sad, kakav je kome. Majka umre, ocuh samac preuzme. Samohrani otac umre, tetka preuzme… mislim, šta sad znači partner u tome. Sad kad baš nikog nema ili je baš nesposobnost u pitanju… može u potpuno usvojenje. Tu treba partnerski, idealno brak, jer se nakon sve papirologije i perioda adaptacije ide matičaru kao kad se dijete rodi. Novi izvod iz matične knjige rođenih. Novo prezime: prezime udomitelja. Ime majke: ime udomitelja. Ime oca: ime udomitelja. Stari ide u arhivu, oznaka tajno, dijete će imati uvid u njega ako želi kad napuni 18 godina (ako mu se kaze). Udomitelj više nije udomitelj, nego roditelj… u matičnoj knjizi je roditelj.
Hraniteljstvo nema veze s tim. To je više čuvanje, da dijete ne bi bilo u domu. Majka na liječenju, od recimo, ovisnosti, a nema nikog drugog. Ili je u zatvoru, ili je, ne znam, umrla, a neko od ona gore dva procesa traju… pa do usvojenja. Moras imati određene godine, uslove, finansije, proći edukacije, potpisati ugovore, možeš biti i samac i u vanbračnoj i bračnoj zajednici… no, to je kod nas tek počelo, a u inostranstvu traje desetljećima. Malo, ono, moralno, ne znam – uzmu dijete iz porodice koja nema finansije, pa daju pare hranitelju da ga čuva… ili, oduzmu od majke koja je, recimo, u zatvoru, ali (naravno) dijete ima pravo posjete, pa sad normalno da ćeš ga odvesti, ali jebes ga, u šta se upetlja, kad ti tu nemaš neke autonomije oko odgoja, niti si mu majka, niti tetka koja je uletjela… ne znam ni koliko je pranje para u svemu tome, ni koliko je nekom s teškim traumama bolje kod mene koja radi u smjenama i guli po 12 sati smjene od neke tete u SOS selu koja bi s njim bila 24 sata… ono… da se odmaknem sama od sebe, jer se ljudi toga prihvate ih finansijskih razloga, a moj ne bi bio taj.
Super si ovo lijepo, razložno objasnila.
Vidiš kako sve utiče; volju i uslove imaš, sve pet, posao je ok., možda i “prođeš kroz papire”, ali čovjek sam za sebe zna – kako to izvesti kako valja u smjenskom radu, a čovjek, npr., u tom trenutku sam?
Ok. je meni i davanje novca od strane države za hraniteljstvo. Nemaš (uglavnom negativne iz ovog ugla gledanja) vještine za snalaženje u poslovnom svijetu (i onome što taj svijet postaje), ali imaš osobine i vještine za finu pažnju, brigu, podršku, ljubav prema djetetu. Zaista ima ljudi koji su u stanju svu djecu gledati na jednak način ili približno jednak način, nevezano od toga da li je ili nije riječ o njihovoj (biološkoj) djeci. Uvjerila sam se u nekoliko navrata.
S druge strane, ne vjerujem da to ide baš po principu – ide ti dijete u program hraniteljstva samo zato što primarna porodica nema odakle da dijete izdržava. Tu su onda drugi programi socijalne pomoći koji to “krpe”. Hoću reći da vjerujem da tu mora biti još povezanih uzroka, pored naimaštine, da bi se odlučilo da dijete ide u taj program.
Ma, može biti prilično bolno, na kraju krajeva, to sve. I za dijete i za sve koji se vežu. Najgore je to kada si 100% odgovoran za dobrobit djeteta u tom nekom periodu, a ograničen dokle smiješ uticati. To, u samom početku, odnos osuđuje na status odnosa sa distancom, a kako to postići? Uz veliko iskustvo, pretpostavljam, ali da bi se iskustvo steklo moraju postojati ranije faze kada je bilo neiskustvo.
U svakom slučaju, ko se odluči, a i ja bih se mogla odlučiti pred penziju za hraniteljstvo (ako životna dob uopšte odgovara, jer bih onda bila uvijek tu, a sa suprugom nisam o ovome razgovarala), svjestan svih prepreka i teškoća čovjek jednostavno treba odlučiti i krenuti.
U suorotnom, to je koloplet nekih NE zbog ovoga i zbog onoga, a onda imamo prilično tužnu situaciju, iz mog ugla gledanja, da su nam stanovi i porodice u urbanim sredinama puni pasa i mačaka (kućnih ljubimaca), a za ljubavlju vape i djeca po nekim ustanovama i ti ljudi/parovi.
Ma problem kod tog davanja novca je što ljudi naprave biznis. Nije to plata, nego su to djetetove pare, nisu tvoje.
A to gledanje biološko/ne biološko rješava taj papir, koliko god grozno zvučalo. Jer sad… ne znam ni kako da objasnim, kod tog nepotpunog usvojenja i kod hraniteljstva (i ono može biti od bebe do 18, samo nikad drugacije ne regulisano) to dijete nikad neće imati status tvoga djeteta, za razliku od potpunog kad dođeš do matičara. Sad najidiotskije objašnjeno – imaš, neprimjer, dvoje svoje, jedno usvojiš – nakon tvoje smrti kod potpunog svo troje će imati pravo na nasljedstvo imovine, jer nigdje ne piše da je to jedno usvojeno. Sad nepotpuno, mogu te cijeli život isto gledati, jer tetka te, recimo, voli ko i svoju djecu ili si život proveo kod hranitelja da si zaboravio da “nisi njihov”, ali nemaš pravo ni na šta (mislim, i ovo se da za života regulisati, nije toliko crno, ali ne ide po automatizmu).
Joj a ja znam slučaj, nije iz Bosne, al su komšije i dragi su. Žena je bila specijalista pedijatar, radila u bolnici, tako došlo neko malo dijete, godinu-dvije, pothranjeno, zapostavljeno i nigdje nikog. I onda što ti kažeš, nije sve zakonski crno-bijelo, jer je život. Mjesecima nikako da napiše otpusno pismo, nema ko da preuzme dijete, sad tu su i soc radnici i policija i psiholozi, cijela potraga za roditeljima, starateljima, treba u dom, ona ga ne da u dom, ne sto je dom, nego dijete slabog imuniteta, pa gdje ce medju ostalu djecu takvo. Na kraju se uključi taj bolnički pravnik, koji kao to ni ne smije, al u malom prstu pravo, pa zonglira između zakona… nemam pojma, nije ga nikad potpuno usvojila, jer je tad bila sama, kasnije se udala i razvela, no nevermind… posvetila mu sve, novac, pažnju, ljubav, uložila u neke privatne škole, baš ono sve top! Imali vikendicu tu do naše, igrali se ko djeca, on sav nekakav kržljav ostao, al drag, pa smo se družili. Neka ga djeca zajebavala: ti si usvojen, nanana. On im rekao: mene je moja mama birala, vas je vaša morala da uzme 🤣
Ne znam, mislim da je godinu-dvije stariji od mene. Matematika, informatika, IT, ako ima nešto što se zove software inženjerstvo, to… back end kodiranje (ako se tako to nešto zove, ja sam previše glupa za to). Mama umrla, ostavila mu svu imovinu i novac, a i on baš fino zarađuje. Hoću reći, bolje od svih nas ispao na kraju
Boze, kako bih ja voljela imati carobni stapic samo na pet minuta!
Mnogi bismo✨
Život je nepredvidiv i ti putevi raspleta totalno neshvatljivi, zato se nadam da će neka ruka malog Adija voditi i štititi dok ne ojača i nađe svoje sigurno mjesto, prije svega sam u sebi.