Moj susret sa Torabijem: Crtice iz putopisa

Ako bih pod fenomen „Torabija i magične vode“ – već kultni sarajevski, ali ne samo sarajevski način da se u par riječi ismije propagandističko-okultna naiva – uopšte  mogla smjestiti ovo što slijedi?! A, ne bih!

U glavi čačka da za to možda nije vrijeme u toku velikog vaskršnjeg posta – k'o da postim – i na samom kraju svetog mjeseca ramazana – k'o da sam musliman – ali zapravo ne mogu da odolim porivu, pa da u scene ne pretočim ono što je jutros, pri vožnji busom, izašlo iz bijele, guste magle pod obroncima Trebevića, tačno tamo iz onih kitnjastih njenih krajeva što su paperjasti poput oblaka.
 
Sjetih se neobično laganih i vazdušastih bijelih draperija u jednom međuprostoru između kapelne crkve i prostora koji izgleda pripada ženskom dijelu manastira (ako uopšte postoji muški dio?). Mjesto Kairo, godina 2009. mjesec maj, koptska četvrt, kompleks Manastira Sv. Đorđa iz IV vijeka nakon Hrista, u kojem se čuvaju relikvije koje svjedoče o mučenju čovjeka što će kasnije biti proglašen za sveca.
 
Draperije, njišući se na blagoj promaji između drevnih zidova koji se rekonstruišu – kako se to uopšte može konzervirati? – više su eter što se nekim čudom materijalizirao, nego nešto što čovjek ikad uživo sretne mimo scena u starim, crno-bijelim filmovima, recimo u Frankeštajnu, Nosferatuu ili Drakuli; iz doba kada su majstori fotografije bili čarobnjaci, toliko vješti da iz filma koji se razvijao u vodi i pod posebnim osvjetljenjem estrahiraju duše i poseban odsjaj aure što isijava iz svega živog.
 
-¨-
U grupi me uvijek slijede.
Ćutljiva sam inače, uvijek kada sam primorana da slušam i da učestvujem u pričama koje nisu predmet moga interesovanja, a to je prečesto. Na putovanjima, kao da me nešto vuče, kao da sam sve to već vidjela, baš bila tu; možda, gledajući u vrhove svojih stopala mogu vidjeti i neke sandalete ili navlake od skoro sirove, tanke kože.
 
Vodeći ih uličicom, spazih desno ove draperije i povukoše me k'o da me uže povlači. Pustila sam toj prašnjavoj tkanini da me po licu i svuda po tijelu isprlja; nosila sam crno, sada brašnjavo crno. A onda, baš kada otvorih oči da mi ta prašina vječno ne zaglavi u suznim kanalima, negdje između tri preostala reda draperija, pod promajom što ljepše pronalazi ugao snimanja od mitskog Bertolučija, ugledah jednostavnu ali glomaznu drvenu stolicu, poput prijestolja, tamo dalje od redova draperija, dalje od još jedne prostorije između, ma dalje i od mjesta gdje taj prijesto zaista jeste. Na njemu je starica, sva u crnom, nagnuta naprijed dok glava lijepo prati nagib kičme čineći od nje dostojanstvenu vladarku što upravo nekom vitezu dodjeljuje zvanje.
 
-Ljudi, ovamo, dođite!!!, zvonko i kratko pustih i već se izgubih, čuvši u pozadini negodovanje nesigurne i zato stroge zanovijetalice, službenice Gradske uprave Grada Sarajeva, „svakom loncu poklopčiću“. Nervirala ih je sve osim mene – bezrazložno, bili su ispunjeni svi uslovi da me nervira – a poslije susreta koji opisujem postala je neodvojivi trenutak moga sjećanja.
Bezimena žena danas, kojoj i izgled jedva pamtim.
 
Kada se sada sjetim kako me je uspjela zaustaviti da do mjesta scene odem prva, zaboraviviši na grupu: bilo je to moguće zbog snage njene volje što otprilike burgija i ostvaruje ono što hoće poput nabujale Miljacke koju sam posmatrala šetajući na pauzi. Njena nesigurna, ali izrazito snažna volja u tim momentima – kada zna šta hoće, da bi narednog trenutka već svirali potpuno druge note – izgleda kao kolaps vode niz one niske serpentine da bi je, onda, dočekao otpor kolabirane prethodnice, poskačući od udara.
 
-¨-
-Dugačak je red tamo, ljudi čekaju da ih ta žena u crnom dotakne, rekoh grupi na insistiranje zanovijetalice i, evo sada, dok uobličavam dijaloge, pokušavam se sjetiti da li je u redu bila ijedna osoba muškog pola. Možda djeca, da – bolesni dječaci i skoro mladići u pratnji svojih majki.
 
Jedan čovjek iz grupe, ponovo bezimen iako smo zajedno proveli divne trenutke – pisao je za neki časopis poput druge dimenzije, šestog čula ili već tako toga – ekspresno je donio informacije da je ovo stara monahinja iz grčkog manastira. Danas znam da bi se to u vrijeme izgradnje zvala antiohijska crkva i manastir.
Reče da on odmah staje u red; reče da starica daje blagoslove i da smo imali sreće – ovo je prvi put da blagosilja nakon dužeg vremena, zbog njene bolesti.
 
Instinktivno sam krenula za njim, ali me ponovo zaustavi zanovijetalica. Od mene je očekivala, valjda zbog pretpostavljene religijske pripadnosti, da joj odgovorim na pitanje da li bi to i ona mogla, da li bi kao muslimanka trebala, a značilo bi joj, osjeća da mora. Očekivala je valjda potvrdu da je u pitanju regularna pravoslavna crkva i regularni pravoslavni monaški red. Nije pomoglo kada sam odgovorila da se nalazimo blizu same kolijevke hrišćanstva, te da ako ovdje nije pravoslavno regularno, ne znam gdje jeste.
 
Long story short; skraćujem jer je zanovijetalica gotovo dobila nesvjesticu kada je trebala da klekne na jedno koljeno i spuštanjem glave zatraži blagoslov dostojanstvene starice. Pustila sam je pred sebe, tako joj je više odgovaralo i zaista joj je bilo mučno. Na koljeno se nije spustila, blagoslov nije zatražila i do kraja putovanja nije prestala pričati o tome, kajući se.
 
Sva ta pažnja fokusirana na nju i zvukovi njenog glasa potpuno su me zarobili. Pred dostojanstvenu staru ženu, vjerovatno i djelimično slijepu; pred običnu mudru ženu u crnom, poput rođene bake koja vodi poslove upravljanja državom, izašla sam odjednom. Spustila se na jedno koljeno, spustila glavu i…
Čekala sam, dugo a ustvari kratko, a ustvari dugo do jednog običnog dodira neobično toplog dlana po vrhu tjemena. Običnog dodira, obične radnje i uz neke promrmljane riječi strogim, teškim glasom.
 
Ustavši, prema njoj sam pogledala još jednom i nikada, nikada nisam igdje drugo vidjela to. Sigurna sam da je utisak pravi i da upravo objašnjava fenomen kojem sam svjedočila.
Starica me nije pogledala, nije me lično pogledala. Nikoga lično nije gledala, a sve nas je vidjela i prema svima je bila blago naklonjena kao majka. Kao mudra matica u košnici kojoj se ne prinose darovi nego ona daje i svakoga vidi. Vidi, jer nas ne gleda.
 
Bio je to kraj aprila ili početak maja 2009. godine. Odmah po povratku, sredinom mjeseca maja, saznaću da sam trudna.
Osim toga, negdje u tom kompleksu sam na poklon dobila brojanicu od tisinog drveta, koju je moja pokojna baka s tatine strane držala na posebnom mjestu – na gornjim stranicama rama od sveca zaštitnika naše loze iz reda arhanđela, tako da drveni krst u srcu brojanice dodiruje sredinu ikone. Ispoštovana je moja želja da joj ta brojanica bude obmotana oko ruku prije sahrane.
 
-¨-
(za Graciju i Gosta 227, jer mi se drugi obećani dio zapisa o Rimu još uvijek nije ugnijezdio u sjećanje onako da se pomalo iskrivljuje izazivajući i uobrazilju – svoj miris, boje i svoje okidače da ima.)