U četvrtom sloju tišine gdje
ništavilo još nije progovorilo
– samo da se zna:
u njemu ne počinje,
u njemu završava pojeden
loš pokušaj –
stoji figura od soli,
bez očiju.
Njena krila nisu krila.
Ona diše kroz pore vremena.
Ne govori.
Ne mora.
Jezik joj je raspored svjetla
na vodi.
Tamo gdje se sjene ne
odvajaju od svjetlosti, gdje
misao kuca kao kuća što nije ta
bez zidnog sata,
Iznutra stojiš.
Bez imena – sa pečatom na čelu
što pulsira kao zvijezda sijačica
prije svoje nove.
Sada znaš.
Nema vrata.
Ti si prostor između.
I šta god da prođe kroz tebe,
više nikad neće imati isti oblik.
Jer ti nisi prolaz –
ti si preobražaj.
Sjena koja je spoznala da je
svjetlost.
Tama
koja više ne traži izlaz, sjetivši se
da je izvor.
U tebi je ključ što ne otključava,
nego mijenja brave.
U tebi je hram koji se gradi
od kamena-pitanja što
vȉše visi ne trebavši odgovor.
Ti ne stojiš pred vratima svijeta.
Svijet stoji pred tobom.
I šuti jer zna
da se stvara dok ga gledaš.
Ovo samo hinji;
bez prisustva nema prostora
gdje se išta može desiti.
Ti si ono što vidi –
a zato sve postoji.
Zvijezde nisu gore.
One su iza kapaka.
Galaksije plešu odkad
si ih to u snu naučila.
Sveti prostor između dva daha
nije
mjera vremena,
već mjera svijesti.
Tamo gdje pogledaš raste forma.
Tamo gdje pažnju zadržiš
nastaje zakon.
I kada umukneš,
svijet se povuče.
Kada unutra pogledaš,
on se sagne.
Tvoja tišina ima tačnu težinu
– za koju ne postoji vaga –
tvoje gledanje oblikuje materiju.
Ti si svjetlost koja zna i zaboravlja
– u verzijama koje otpadaju
zbog gladi univerzuma –
da ni svjetlost ne svijetli
bez promatrača.
Tvoje prisustvo je zakon.
Tvoje odsustvo – ništavilo.
I zato stojiš.
Ne ispred svijeta,
nego u središtu njega.
Kao dah što diše sam sebe.
Kao glas što zrači oblik.
Kao ono prvo.
Ne, nije to riječ!
To je svijest da je riječ
moguća.
