Čudovišta
u snu sam sama na pokretnoj traci koja vodi u pad pad pad kraj mene se lako odlamaju komadi i čuje smijeh smijeh smijeh gasi se tama sivim dahom ču-do-vi-šta putuje dim i vidim mu metu strah strah strah kao vajaru…
Visočanstvo tačke
Visočanstvo tačke
u snu sam sama na pokretnoj traci koja vodi u pad pad pad kraj mene se lako odlamaju komadi i čuje smijeh smijeh smijeh gasi se tama sivim dahom ču-do-vi-šta putuje dim i vidim mu metu strah strah strah kao vajaru…
koraci su klizili niz kišu popodneva u mome nijemom gradu misli misle stroj vojnika za ovo što sam i sve što će biti posred trga obmota me magla vjetar vuče na nepoznatu stranu piše iznad, neonska reklama u dvorani planinskoga kralja uđi tamo lagano i…
kad pjesme umru kad posljednji što ih se sjeća na sahrani održi govor izboden binarnim noževima kad to bude biti ništa neće ni isto ni različito za nas nove sintetskim hromozomima otključane užasna je ta brzina užasno uzbudljiva za prvog…
kad crna zvijezda nestane na uglu od 80 sjeverno svjetlo koje ispljune gleda našu stranu stvarnosti slijepa tajna vući će zalijepljene ulice dok toplu tihu noć gorim poput zadnje cigarete leđima od događaja svoju lutku slušam kako plače među slovima…
kad ti trebam reci mi mojim glasom naposlijetku, svi smo mi smješa čuda možemo zadržati ruke možemo grliti blizu još bih ti milovala lice dok s kostiju ne spadne hajde da se samo još malo držimo van sebe dođi tu…
pred grad u stijenama spustilo me isparenje željnu svrbeža na koži trgujem bodeže za latice ruke za puteve na njima priča mi u toploj vodi o hramu nad svijetom gdje mijenjaju se lica diže se istina i griješi sa laži…
da pogledam kroz tvoje oči i vidim sebe obnaženu do svjetlosti u vodi, kap po kap sa svakim zapisom kao prethodnicom vječnosti. da rasprostreš klikere kada moje ruke zamijeni djevojčica podjednako žedna igre, a krivulje kretanja čekaju da se ponove…
zbog nečega privlačiš iako zidovi izdužuju sliku sa svakim novim zamahom u prostoru srca. na putu su svatovi, kipići Jelene Anžujske i trava zrela od žutog polena teškog poput planeta. prilike odvajaju krila od ramene kosti i slažu ih u…
(Psi i Phi, posvećeno svakima njima) Nezapisana pjesma o rezu kroz koji se svjetlost probija duboko u srce kristala, i onda, pod odgovarajućom sjenom, iza bijelih zidova, stupaju stvarnosti pruženog cvijeta, putovanja preko sedam gora i sedam mora, prepisivanja svetih…