O mitologiji biblijskog kontinuiteta

Piše: Philippe Broquère alias Phil Broq, francuski publicista i samouki istraživač (bez akademskih srodnih zvanja); isječak iz IZVORA

Ko su moderni Semiti?

Također je nužno već sada jasno navesti kako ovaj članak ni na koji način nije antisemitski ili protivžidovski napad. Naprotiv, riječ je o vraćanju istini koja je često bila sakrivana, imajući u vidu da su stvarni moderni Semiti, u većini jezično, kulturno i povijesno, prije svega Palestinci i arapski narodi te regije.

Prvi taoci i žrtve tih namjernih zloupotreba također su i obični „Židovi“ koji ne podržavaju cionistički projekt i koji samo žele mirno živjeti svoj život i svoju vjeru gdje god jesu. Cilj stoga nije stigmatizacija ni religije ni naroda, nego raskrinkavanje političkog mita pažljivo građenog kroz stoljeća, mita o modernom židovskom identitetu navodno neprekinuto ukorijenjenom na tlu Palestine. Taj mit, vješto izgrađen tokom stoljeća i ojačan sredstvima savremene cionističke propagande, služi danas za opravdanje krvavog kolonijalnog projekta koji vodi prema genocidu stanovnika pojasa Gaze i brisanje tragova daleko složenije, raznovrsnije i dublje ukorijenjene povijesti, i mora biti razmontiran kako bi se svijet oslobodio intelektualne opresije koja je potrajala predugo.
Cilj ove serije članaka jest prije svega donijeti činjenično i kritičko rasvjetljavanje povijesnih, arheoloških i simboličkih manipulacija kojima je izgrađena lažna legitimnost, politička fikcija i neopravdana kolonizacija, a koje će biti analizirane i razotkrivene tačku po tačku, uz dokaze i činjenične argumente. Jer samo istina može osloboditi od zla!

Rat protiv vremena

Izrael voli predstavljati sebe, na svim međunarodnim pozornicama, kao oazu demokratije i modernosti u srcu „divljeg“ Bliskog istoka. Taj diskurs, hiljadu puta prenošen od naklonjenih ili interesno vezanih medija, prikriva daleko brutalniju stvarnost rasističkog režima koji se temelji na isključivanju, okupaciji i povijesnom krivotvorenju teritorija. No, iza te fasade visokih tehnologija, start-up nacije i pluralizma, provodi se politika ne samo teritorijalnog, nego i memorijalnog lišavanja. Riječ nije samo o oduzimanju zemlje, nego i o uništavanju Povijesti onih koji su tu živjeli mnogo prije rađanja cionističke ideologije. Na okupiranim područjima i unutar međunarodno priznatih izraelskih granica, palestinska, kanaanska, grčka, rimska, bizantska ili islamska arheološka nalazišta bivaju zanemarena, zatajena, pa i uništena, ne slučajno, već namjerno. Tu nisu samo uništeni kameni, već stoljeća Povijesti, kulture i civilizacija, kako bi pobijedila iluzija, mitologija oblikovana generacijama propagande i povijesnog krivotvorenja.

Agresivna kolonizacija vođena više od 80 godina pod izgovorom „sigurnosti“, više se ne zadovoljava postavljanjem betonskih blokova na ukradena brda. Ona se upisuje u širi projekat simboličkog i stvarnog iskorjenjivanja, brisanja kamen po kamen tragova ranijih kultura, kako bi nametnula jednu jedinu krajnje prepravljenu i lažnu verziju povijesti, radi učvršćivanja modernog mita o Židovima usklađenog s navodnom neprekinutom biblijskom kontinuitetom, koja bi potom opravdala osvajanje i pripajanje. Muzeji, školski programi, takozvana „službena“ iskapanja služe tom isključivom narativu, a rijetki protivnici tog monopola bivaju utišani, kritički istraživači marginalizirani, arapske manjine svedene na folklor ili optužene za „negacionizam“. Ovdje nije riječ o očuvanju ili ponovnom preuzimanju prošlosti, već o njezinu prepisivanju.
Izrael se u tom smislu ne zadovoljava biti osporavani politički projekat, koliko god bio rasistički i suprematistički. On želi biti i preusmjeravanje regionalne pa i svjetske memorije, metodskim brisanjem svega što podsjeća da su prije hebrejskog monoteizma na tim zemljama i u svijesti ljudi živjele i ostavile tragove čitave civilizacije. Dakle, ne radi se samo o vojnoj okupaciji brutalnoj i neopravdanoj, već prije svega o ratu protiv vremena, protiv naroda i protiv arheološke istine. Prevara ove kolonizacije, započete i prije 1948., potpuna je, budući da je zapisana od prve rečenice Biblije, sada svrgnute Talmudom, koji teži političkoj, povijesnoj, kulturnoj i duhovnoj nadmoći. I nastavlja se svaki dan pred očima svijeta koji je ušao u neljudsko nijekanje.

Kumran se ponovo ne uklapa

Takozvani „zid legitimne odbrane“, iza kojeg se Izraelci sklanjaju, na kraju je samo fasada koja prikriva daleko mračniju stvarnost režima koji se hrani sistemskim brisanjem tragova civilizacija koje su postojale prije kolonijalne okupacije. To je rat sjećanja, rat protiv svjedoka previše uznemirujuće prošlosti, protiv same istine. Svaka uništena povijesna lokacija, svako selo sravnjeno izraelskim buldožerima, nije tek arheološki ili estetski gubitak, već pokušaj da se zauvijek izbriše naslijeđe koje neki žele ukloniti kako bi prikrili vlastitu vjekovnu prevaru. Možemo samo bespomoćno konstatirati odvratne metode koje koristi kolonijalni stroj u potrazi za legitimnošću koju nikada nije imao.
Od stvaranja države Izrael 1948. godine, brojna povijesna i arheološka nalazišta, osobito ona povezana s arapskim i kršćanskim palestinskim stanovništvom, uništena su ili teško oštećena u sukobima, bombardiranjima i politikama preuređenja teritorija. Ta uništavanja ne ograničavaju se na moderne ili suvremene građevine, već uključuju i antička mjesta od iznimne povijesne i kulturne važnosti. A suučesnička šutnja medija i „čuvara“ svjetske baštine govori mnogo o razmjerima licemjerja. Kao što su „napredne“ kampanje zatrle palestinske tragove u starom gradu Jeruzalemu ili Gazi, i ta uništavanja su dva akta čiste kulturne dominacije. Ovo nije rat protiv naroda, nego rat protiv njihove Povijesti. To je rat simboličnog uništenja, čistog i potpunog brisanja svjedoka jednog prošlog, ali ne i zaboravljenog doba. I taj rat se nastavlja u sjeni, nevidljiv onima koji vide samo ono što žele vidjeti.

Ovaj proces uništenja ne ograničava se na granice Palestine, već se širi u spiralu kulturnog brisanja čije grane pogađaju svaku lokaciju, svaki kamen, svaki artefakt na okupiranom području. Stari grad Jeruzalem, njegovo arapsko naselje Al-Maghariba, sravnjeno je sa zemljom još 1948. Ruševine tisućljetne civilizacije žrtvovane su na oltaru ekspanzionističke ideologije. U Jaffi je džamija Al-Nour, biser osmanske arhitekture, nestala u ruševinama, izbrisana kao da arapska prisutnost u tom milenijskom gradu nikada nije postojala. Isto tako su sela poput Deir Yassina i Lifte, tragični simboli Nakbe, izbrisana s karte istom dozom hladnoće kao i uredski akt.

No, u slučaju Tel es-Safija, nekadašnjeg Gata Filistejaca, ili u Qumranu, tom mjestu pamćenja gdje je ispisivana pluralna povijest svitaka s Mrtvog mora, brisanje napreduje prikriveno, skrivajući se iza stalnih opravdanja „razvoja“ ili „sigurnosti“.
Nemojmo se zavaravati, ne radi se o zaštiti nalazišta niti o vrednovanju bogatstva, već o iskorjenjivanju svega što svjedoči o ljudskoj, duhovnoj ili kulturnoj prisutnosti prije cionističke invazije. Metoda je usavršena: prisvajanje, ponovno tumačenje, pa zatim nestanak svega što nije u skladu s nacionalnim narativom. To je jednostavno namjera da se iz krajolika, doslovno i preneseno, izbriše povijest korijena modernog svijeta. Jer, da bi se u budućnosti nametnula mitologija biblijskog kontinuiteta, prošlost najprije mora biti očišćena, preoblikovana, rekonfigurirana prema slici dogme. U Qumranu kao i drugdje, arheologija postaje oružje, a pamćenje meta.

Izmišljotina o obećanoj zemlji

Lažno obećanje o „obećanoj zemlji“ samo je izgovor koji se zloupotrebljava pred svim lucidnim protivnicima. Niti jedan ozbiljan povijesni dokaz ne podupire mit o ujedinjenom kraljevstvu Davida i Salomona, bilo kroz arheologiju ili kroz nezavisne povijesne izvore, što će biti prikazano u sljedećem članku. Kao ni naracije oko poznatih „Jerusalemskih hramova“. Taj „povratak u obećanu zemlju“ o kojem se toliko raspravlja, daleko od toga da se temelji na povijesnoj istini, također je potpuna izmišljotina, poluga za opravdanje simboličnog uništenja cijelih kultura pod krinkom navodne povijesne reparacije, iza koje se skriva teritorijalna ekspanzija, što ćemo dokazati. Taj kolonijalni projekat, suprotstavljen povijesnim i arheološkim činjenicama, pokazuje se kao drzak pokušaj opravdanja krađe zemlje, uništenja naroda i uništenja pamćenja. To je očita pljačka, prikrivena sjajem modernosti i demokratije.
Nadalje, ta kolonizacija nije samo uvreda za Palestince i Arape iz regije, nego i kolektivno poricanje povijesti čitavog Levanta. Od Baalbeka do Al-Araqiba, preko Brda Nebo, Izrael vodi rat protiv svjetske baštine.

Uništavanje tih drevnih nalazišta, bila ona grčka, fenička ili rimska, očigledno nikoga ne zabrinjava u „međunarodnoj zajednici“, osim kada je riječ o mitu o drevnoj prisutnosti Židova na tim prostorima. To nije ni tragedija za arheologe, ni razlog za zgražanje među povjesničarima. Uništenje tih sjećanja jednostavno se ignorira, jer previše remeti dominantnu ideologiju i službenu povijest države izgrađene na lažnom narativu.

Dok pokvareni Zapad zatvara oči, zaslijepljen svojom krivnjom nakon Holokausta i svojim geopolitičkim interesima, krajnje je vrijeme da shvatimo kako se u ovoj regiji ne vodi puki rat za teritorij, nego rat protiv Povijesti čovječanstva. Rat protiv svega što je prethodilo i što se opire nametanju ukočenog, iskvarenog narativa osmišljenog da prikrije duboke korijene arapske, palestinske i mediteranske civilizacije. Ono što Izrael nastoji izbrisati nisu samo zemlja, nego i kultura, jezik, sjećanje i cijeli narod. I to sve u ime lažne verzije Povijesti, znatno nasilnije i destruktivnije nego što mnogi žele priznati.

Stoga je ključno još jednom naglasiti da ovaj rad nije usmjeren na osporavanje postojanja židovskog naroda niti na poricanje njihove povijesti, nego na demistificiranje izgradnje suvremenog identiteta utemeljenog na manipuliranim pričama, povijesnim krivotvorinama i zlonamjernim reinterpretacijama. Ovim člankom tek smo započeli istraživanje te goleme manipulacije. Sljedeći nastavak ove analize detaljnije će se posvetiti izgradnji mita o modernom židovskom identitetu, kroz tri ključne etape: iskorištavanje biblijskih tekstova za oblikovanje izvornog narativa, od Tore do Talmuda; lažne naracije stvorene ponekad tokom stoljeća; te arheološke izmišljotine koje su služile kao legitimiranje toga identiteta danas.

Ovaj pristup, nadam se, omogućit će nam da detaljno pokažemo kako je ta mitologija mukotrpno konstruirana u svrhu opravdanja političkog i teritorijalnog projekta koji ima malo veze sa stvarnom poviješću naroda te regije. I tako vratiti legitimitet pravim „Židovima“ svakodnevice, zaustaviti ucjenu koju cionisti provode nad cijelim svijetom, a ponajviše zaustaviti genocid nad stanovnicima Gaze.