Ovo je bilo neminovno.
Znamo svi, samo je bilo pitanje vremena. Decenija prije ili kasnije.
Vidjećemo kako će se sada ponašati američko društvo. Ako bude puno ili ponešto pričalo, a zapravo ništa ne učini iznutra, predviđam im građanski rat. Ili – totalni nadzor stanovništva; totalitarizam kakav nije viđen, i to uz pomoć tehnologije koja je u Izraelu već pokusno ispitana.
I to je neminovno. Pitanje je vremena. Decenija prije ili kasnije.
A, Iran…
Stanovništvo ove zemlje sada je u kolektivnom mučeništvu. U tome se pridružilo narodu Palestine. Kada išta učiniš kao čin protivljenja zlu, ikakav pokret, jasan stav a ne prazne tlapnje i trgovinu ispod stola (prepoznajte se vi, o velike sile islamskog svijeta, uključujući i njegov evropski dio) – u mučeničkoj ulozi završiš.
A, to nešto vrijedi!
Meni vrijedi!
Odbijam biti čovjek programiran na matricu da je jedina svrha ideja da guzici obezbijede udobnost.
Odbijam biti čovjek kojeg se utjeruje u misao da je, bar na energetskom nivou, na nivou duše, pravda besmislena jer se sili tako hoće.
I zato vi; vi – galimatijasu zloduha što se Isus sa vama samo privremeno obračunao, vi strahujte! Dok zadnje ljudsko biće među tačkama osjeća strah – strahujte!
Od početka ove ravni ovo je jedna te ista bitka.
Ne ulazeći u ocjenu, odbijajući diskusiju, kao neko izvana, posmatrač, primjećujem da je iranski narod ostao na putu jednog kvaliteta – bespogovorne odanosti Ehli-Bejtu, kako je to vrhovni autoritet muslimana i tražio.
Spasa, bez ikakvih posljedica, sada nema, ali spas onome što se unutar Irana spasiti može ponovo je odanost.
Jer, ne lažimo se, odustanimo od licemjerja – moćnici će trgovati, a mali ljudi (kako sebi volimo tepati odričući se ikakve odgovornosti), ta većina, uputiće na pravo mjesto misao ili dvije tokom dana. Ovako, napisaće post. Ili će prošetati na demonstracijama koje će, sada, biti mnogo teže organizovati zbog aparata u odnosu na one organizovane uime palestinske patnje. Jer, ok. je dizati glas protiv svakodnevnog izlaska fabričkih traka smrti među ljude životinje (kovanica Yoava Gallanta), tu dostojanstva ionako više nema, ali ovo… ovo je nešto drugo, jer je mnogo jače odjeknulo ono teroristička država iz usta jednog Trampa nego Bibija Netanjahua.
Iran je bio sam i sam sebi jedino i može pomoći.
Iz svijeta polako iščezava sve drugačije.
Sve, što ima ili se trudi zadržati pravo biti takvim u odnosu na narativ koji se, poput kule, diže u sukob s Nebom.
Zapitajmo se – gdje je novi papa? Pisali smo kakav će biti prije izvjesnog vremena, ne tako davno.
Čovjek je nestao. I neće ga ni biti.
Jer, nije riječ o čovjeku, sa izabranim imenom Lav, na tom mjestu. Riječ je o Stolici, Svetoj Stolici koja je u prošlosti nešto uređivala, za nešto se pitala, nešto govorila.
Bar je simulirala pluralizam, a nakon što je izgubila primat na građenje kule u sukobu s Nebom.
Kao svjedoka i zagovarača pozivam sve sile i ličnosti Velike Perzije, sve ideje i vrijednosti civilizacije razvijene na tom tlu, svo ljudsko sjeme posijano po Zemlji sa toga tla da sada u potomcima svijetli, sve domete misli, nepresušna polja suptilne poezije, muzike koja boli koliko je lijepa i kulture koja tiho spava u svojoj veličanstvenosti:
Bogom se Velikim kunem, vi što ste u množini, Galimatijasu u kojem se skrivate, odijelićemo vas od ljudi!
U svoju ćete provaliju koju dobro zatrpanu čuva svaki jecaj djeteta, vrisak nejači, svaka suza majke i nevjeste, svi nastradali od vaših poteza lutkom, a da i nisu znali odakle ih je satralo.
Ovo je jedna te ista bitka.
I, nije završena!
