Homage, pretenciozno nazvano

Pa, i logično je negdje da odmori služe za razmišljanje o sitnicama koje uzimamo olako, podrazumijevajuće.

O cigaretama, ustvari o industrijskom duhanu sam ovisna, to nikakva novost nije. Što jači to bolje, i dotle to ide da se potajno svaki put nadam da će ono što ostane pri dnu kesice biti već toliko presušeno da će baš da štipa.

Ali kafa, k a f a✨
O njoj nisam ovisna, iako mi je nezamisliv dan bez nje.
Ujutru, da probudi.
Uz rad (pisanje), da koncentriše.
Na prazan stomak, da presiječe glad.
Poslije dobrog obroka, da pojača užitak, dajući još petnaestak minuta duže kao opravdanje da se ćutanje u guštanju produži.

Evo, sada vrtim u glavi i ne mogu da se prisjetim nijednog literarnog djela u kojem je kafa bila centralni motiv, a pročitala sam toga omanje brdo?
Ne ono da je kafa usputna crtica, nego baš da je ta neka radnja vezana uz kafu, poput tihog pokroviteljstva.
Kao da sam i čitala ono nešto iz viktorijanske Engleske, pa sad ti rituali s čajem, prevoz čaja imperijalnim brodovima i hiljadu nekih čuda, ali se o kafi baš ničega ne mogu sjetiti.

Zna li ko od vas nešto što može da preporuči?

Upravo ispih ovu moju to go verziju; osrednji kapućino, zadovoljavajući, s nešto mlijeka, i stvarno kontam kako je tužno da u spomen tog napitka nikad ne napisah niti slova.

A bilo bi vrijedno zapisati štogod o mojoj pokojnoj baki, očevoj majci, koja je do zadnjeg momenta insistirala na nabavci onog brazilskog zrna, bež-sivkaste boje; što svjetlije to bolje.
Pa, prvo bi to zrno, onako kroz prozirnu vrećicu, razabirala pod prstima, tražeći mu mane.
Često je znala reći da ukućani jednostavno ne znaju kupiti to, to nije ta. Džaba bi jadna žrtva objašnjavala da je u pitanju isti trgovac kod kojeg je i ona kupovala, da je mjesto isto, da je vrećica ista.
Džaba, nije to ta.
Ali, ponekad, kada bi taj kilogram sirove kafe nabavio njen ljubljeni najstariji sin, moj otac, e to je bila baš ta.

Prvo bi je isula u veliku, najpliću moguću tepsiju, a onda bi svečanim tonom dala pravo meni, svojoj nastarijoj unuci, da svako zrno dobro pregledam, obrnem, okrenem, pa ako i na jednom nađem kakvu brazdicu, tačkicu, tamniju površinu ili bilo kakvo drugo oštećenje, da to lijepo odvojim na stranu.
Ako bi ona ocijenila da je odvojeno previše takvih faličnih zrna, onda bi ih ona još jednom prebrala, dok su joj po nosu, polagano ali sigurno, klizile naočare identične onima koje je, glavom i bradom, nosio Josip Broz Tito, sve sa onom pozlaćenom metalnom linijom iznad baze od precrne kuhane plastike.

Tačno se znalo na koju se temperaturu rerna morala ugrijati. Tepsija s kafom ne bi se gurala unutra dok se ne desi ono fantastično škljoc, koje bi označilo da je to baš ta postignuta temperatura, oko 200 i nešto stepeni Celzijevih, uvijek nešto da nije zaokružen broj.

Škljocanje sam, naravno, pratila ja, a ponekada bih i varala, jer sam bila nepažljiva, a to baka… paaa, i nije baš trpila nepažnju.
Učinilo bi mi se da sam zvuk čula, pa bih pogledala, a ono još gori ona lampica, što je značilo da rerna još nije postigla željenu temperaturu. Pa onda nešto, nešto, nešto, igraju mi misli, luta pažnja; ni pravi trenutak prošao nije da ga ono zaista nazoveš trenutkom, okrenem se ja, kad ona lampica ne svijetli više.
Pogledam ja još jednom, da se baš uvijerim, pa baku za rukav.

Tada sam znala da tek dolazi ono najvažnije.
To više nije bio zadatak koji mi je baka ikada dodijelila. Bilo je to nešto od životne važnosti, veoma ozbiljno.

Kafa je morala biti prepečena, ali sasvim malo. No, svako je zrno moralo biti ujednačeno tamno kako, ne daj Bože, djelimično nepečeno zrno ne bi zapinjalo tokom mljevenja u ručnom mlinu.

Zato je baka, čini mi se satima, sjedila na stolici pored rerne, pažnje potpuno usmjerene na kafu. Znači, kada bi kafa otpustila svoj miris, nije se smjelo mrdati s te stolice. Činilo mi se da nije ni zatvorila rernu nakon što je kafu promiješala drvenom kutlačom, a već bi ju otvarala da ponovi radnju.

Bila sam premlada da tu kafu probam, posebno zato što sam je počela aktivno piti tek iza 27., a tada je već i baka odustala od svoga rituala, jer su joj svi, već deceniju unatrag, donosili onu mrsku mljevenu, pa da se ne baca bez veze.
Ali miris, kao da bih ga ikad mogla zaboraviti?!

Taj miris je miris moje pokojne bake i ovo ispade cijela jedna patetična crtica, a eto, stvarno nisam htjela.