Zaklela se zemlja nebu da se sve tajne saznaju.
Svi znamo o deset faza genocida.
Godine 1998. dr. Gregory Stanton s Univerziteta Mary Washington prvo je objavio dokument o osam faza genocida, da bi svoju studiju revidirao i proširio 2013. godine, zaokruživši je na deset faza genocida.
Neću ispisivati faze genocida koje je definisao dr. Stanton. Dostupne su u prikazu iznad.
Mi smo sada u fazi poricanja, ali bih da se vratimo u fazu kulminacije, jer mislim da je nešto ispušteno.
Nečemu nije posvećena potrebna pažnja.
Tog jula 1995. godine, prije početka devete faze genocida – ubijanja, istrebljenja – nisu počele pripreme da se na jednom području samo sakupi dovoljno ubica, egzekutora, nego su na jednom širem području bile okupljane i mašine.
Za sada znamo da je posebna komisija Vlade Republike Srpske 2004. godine, u kojoj je dužnost potpredsjednika obavljao dr. Smail Čekić, na spisak osumnjičenih koji su formaciono učestvovali u izvršenju genocida imenom i prezimenom stavila 22.000 pojedinaca, sve u okviru istraživanja događaja u i oko Srebrenice 1995. godine.
Uglavnom su na tom spisku identifikovane osobe koje su pripadale vojnim strukturama. Dio se odnosi i na pripadnike civilnog represivnog aparata tadašnje nelegalne paratvorevine RS, odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS.
Sigurna sam da nisu popisani razni “Beli orlovi” (vidi Dragoslav Bokan i ko je on sada), “Škorpioni” (preteča im je bila Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnjatovića Arkana), lokalni šerifi i kavgadžije, kojekakvi slobodni strijelci četnici.
No, kada ovako razmišljam, ne mogu a da se ne sjetim da je današnji premijer Republike Srpske, Radovan Višković, u Glavnom štabu VRS tada obavljao visoku dužnost u mašineriji, pa se tako vraćamo mašinama.
Pouzdano znam da su gotovo sve mašine tadašnjeg rudarskog privrednog subjekta iz Milića, opštine koja je formirana u p'o ratnih dejstava a u rat je ušla kao dio opštine Vlasenica, bile mobilisane za potrebe “saniranja terena” u julu 1995. godine.
Tegljači, kiperke, viljuškari, damperi – otiđite ovdje i vidite da neke od takvih mašina danas “krase” glavni park u ovoj opštini.
O čemu se ovdje, pobogu, radi?
Riječ je o fazi genocida koja, po mome mišljenju, nedostaje, nije definisana, i to bar kada je o Srebrenici riječ.
Prikrivanje.
To prikrivanje bilo bi nemoguće sprovesti bez mašinerije, a ta faza genocida traje i danas.
Tijela, iz jedne u drugu jamu, iz grobnice u grobnicu. Po smetljištima, po zabačenim šumskim predjelima, čak i po kućnim fontanama.
Skelet jednog čovjeka pronađen na četiri podobro udaljene lokacije, i ponovo nije kompletiran.
Da li je ovo sve sprovodilo tih 22.000 popisanih na spisku komisije Vlade RS 2004. godine?
Gdje su kosti koje sve više nedostaju, kojih sve više nema?
I kako se poklopilo da kostiju sve više nema kako su se vlade Holandije, Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Belgije i Luksemburga 2014. godine dogovorile da sjedište ICMP-a (Međunarodna komisija za traženje nestalih) iz Sarajeva premjeste u Hag?
Gdje su kosti?!
Paradoksalno, koliko su uz pomoć mašina prikrili, toliko je baš ovo pronalaženje rasutih kostiju na tako širokom području – sve do Trnova (egzekucije “Škorpiona”) i sve do Brčkog (kućna fontana “uglednog doktora”) – otkrilo sistematičnost genocida i dijaboličnost genocidne namjere.
Da zbog genocida i mnoštva masakara u Bosni i Hercegovini rad ICMP-a nije toliko usavršen da je potrebna samo jedna kapljica krvi rodbine i samo jedna koščica da bi žrtvi bilo vraćeno njeno ime i da bi joj preživjela rodbina konačno mogla podići nišane, naučnoistraživački još uvijek nedefinisana faza prikrivanja ostala bi zaista prikrivena.
Sigurna sam, genocid se danas ne nastavlja provoditi samo nematerijalno, čudovišnim jezicima poricanja, nego i materijalno, veoma opipljivo – čudovišnim rukama prikrivanja.
Mi nasljeđujemo dužnost ne samo da govorimo, ne samo da vrištimo, nego i da te čudovišne ruke prikrivanja, a mnogo ih je među nama, privedemo pravdi.
Kad se pogledaju činjenice da su mnogobrojni aktivni sudionici Hitlerove vojske (sretno) završili svoj vojni/politički/znanstveni život u raznim, čitaj američkim i ruskim, vojskama/intel organizacijama/znanstvenim institucijama, a time za sebe ishodili oprost u najširem smislu riječi, onda se ne treba čuditi da se te iste sile i danas trude umiriti vlastitu savjest dopuštajući da se sve navedeno i dalje događa.
Srebrenica, Prijedor, Foča, Višegrad… da ne nabrajam, kratko ću reći cijela BIH, Vukovar u RH, samo su primjeri s naših prostora… Ruanda, Gaza, zapadna obala… listi nema kraja…
Čuh nekoga prije par dana da u nedavno deklasifikovanim dokumentima Klintonove administracije piše da su imali obavještajnu informaciju ili čak same satelitske snimke (nisam sigurna) stadiona u Novoj Kasabi (opština Milići, sve je to blizu Srebrenice) na kojem su, u trenutku snimanja, bili skupljeni živi ljudi, živi Bošnjaci.
Naravno, riječ o julu 1995. godine i Bošnjacima kasnije ubijenim u genocidu.
Konkretno, ljudi su u smrt sa tog stadiona odvođeni od 13 jula. Dakle, 13. jula su bili tu, živi, i navodno se to vidi na tim satelitskim snimcima ili se zna shodno tom intelu.
Nisam gledala te deklasifikovane dokumente kako bih provjerila ovu informaciju, tako da se ograđujem (po što kupila, po to prodala).
Sorry, sada sam izmijenila prethodni komentar.
Umjesto Nova Kasaba, greškom sam napisala Konjević Polje.
Naravno da su imali.
Madeleine Albright ne bi reagirala ni tada kad je reagirala, da nije bila dovedena pred gotov čin.
Svi su oni sve znali, samo su igrali na kartu očuvanja bilo kakve verzije Jugoslavije (to pak je posljedica ogromnog lobija u US – period prije WWII kad je ambasador Kraljevine Jugoslavije bio Konstantin Fotić, pa i kasnije jer je diplomatski kor bio sastavljen većinom od diplomata srpske nacionalnosti. Što je imalo za posljedicu podržavanje i materijalno i financijsko Dražinog pokreta sve do pada Italije i Churchillovog sina koji je svom ocu opisao točnu situaciju i raspodjelu snaga na ovim prostorima u vrijeme WWII).
Sjetit ćeš se i Jamesa Bakera, US ambasadora u Jugoslaviji i tzv Bakerovog plana – podržavanje gospodarske i političke reforme u Jugoslaviji i rješavanje državne krize demokratskim sredstvima s ciljem očuvanja Jugoslavije.
Naravno da su svi sve znali.
Dala si mi totalno jedan novi, zaokruženi ugao gledanja na stvari.
Znala sam pojedine rasute činjenice iz ovog mozaika, ali ih nikad nisam tako složila, sintetisala, niti sam očgledno dovoljno čitala, informisala se o tome.
Da, ta “tradicijska nit” u diplomatiji, taj uticaj starih, razrađenih i utabanih veza i uticaja uvijek je veoma jak i u svakoj ga analizi ni slučajno ne treba zaboravljati.
Hvala ti.
evo još jednog primjera za dodatni aspekt kolektivnog znanja o dešavanjima na terenu:
Witold Pilecki, Poljak, samoinicijativno se ubacio u grupu Židova koji su bili transportirani za Auschwitz s jednim jedinim ciljem: saznanje i informacija šta se u logoru dešava. Pobjegao iz Auschwitza 1943 i sve informacije koje je skupio, ponio je sa sobom i dostavio saveznicima koji nisu bili uvjereni u istinitost informacija.
Rudolf Vrba i Alfred Weltzer su također pobjegli iz Auschwitza i svoje informacije prenijeli saveznicima. Ali…
Jan Karski, poljski diplomat, uz sve svoje veze i sposobnosti nije uspio uvjeriti saveznike u istinitost svih dostupnih informacija.
Saveznički argument protiv bombardiranja logora je bio: dodatno stradavanje ljudi.
S druge strane, kad čovjek malo bolje razmisli, kako je moguće da je Tužilaštvo u Nürnbergu imalo ogroman broj dokumenata, informacija, slika, fizičkih dokaza o zločinima u kratkom vremenu nakon završetka rata?
Moj zaključak je da su saveznici svo vrijeme sve znali, pa tako dugo dok materijalna/vojna/kadrovska moć saveznika nije bila dovoljno jaka za otvaranje drugog fronta, nisu ni pomišljali na brže i energičnije rješavanje problema. Išlo se postupno: sjeverna Afrika 1942, iskrcavanje na Siciliji jul 1943, iskrcavanje u Normandiji jun 1944. Za to vrijeme milioni ljudi su stradali.
Da, da, da, da, da, da, toliko se puta istorija ponavlja.
Jedan život, oči, ruke, doživljaj svijeta, sreće, tuge, djeca, misli, stvaranje i tako milionima puta… kao da ti svjetovi pod milim Bogom ništa ne znače😔
https://nsarchive2.gwu.edu/NSAEBB/NSAEBB535-Srebrenica-genocide-on-road-to-Dayton-accords/
George Washington University
Još juče sam ovo počela čitati i nisam završila.
Hvala ti što si nam ovo iščačkala.
Dole na kraju su snimci… bili pred Generalnom skupštinom UN još 95… onda otišli u Hag kao dokaz, jer su ti satelitski snimci bili dokazni materijal – znalo se za njih oduvijek, brojni su novinari i nevladin sektor tražili da se objave, objavljeni su valjda tek nakon presuda (što ti kažeš posto kupila, poto prodala…)…
Sad je malo drugačije, jer je dostupno mnogima, pa ih sa svih strana prikupljaju za Ukrajinu kad se bude dijelila pravda (Buča)… za Gazu isto, ali beli džaba…
Da, da, vidim. Sad vidim.
To bi trebalo biti to o čemu sam čula.
Nego, kad čitam, čitam redom, nisam ni bila stigla dotle.
Treba pročitati i cijeli tekst.
Stvarno je naša obaveza, svih nas, da se dobro informišemo, da svako od nas pojedinačno čačka za činjenicama i sebi ih u glavi slaže.
Mislim da se sada u Memorijalnom centru rade dobre stvari, i u istraživačkom i u narativnom dijelu. Taj trend treba nastaviti, s istim ili višim kvalitetom.
Bilo je i vrijeme…
Ma ti satelitski snimci su za nas i Ruandu bili među bitnijim dokazima, plus za taj disturbed land za pronalazak grobnica… jedini problem satelita je što stoji, a zemlja se rotira, pa imaš snimak na 24 sata, a za 24 sata svašta se dogodi – to su tad Ameri imali… plus oni spy avioni, preleti, ali su skupi, pa idu na konkretno (ovo mi je neko objasnio, moguće nisam baš 100 posto skontala, al jesam bar 60 posto). Sad je s komercijalizacijom malo drugačije, ko kad plaćaju privatne kompanije da im rade posao, pa sad za sud se postavlja pitanje da li je relevatno s AI i ostalim… valjda kad im treba jeste, kad im ne treba nije…
Ne znam da li je bilo na TV, ali toliko je mladih bilo, potomaka, Amerika, Australija, Kanada…
Je, je, ono se pojavi u Tužilaštvu da kaže ko zaštićeni svjedok, sutradan mu Glas Srpske i RTRS objave ime i odakle je…
Da, obe znamo o čemu je riječ.
Prikrivanje je dio faze poricanja, ili ti predfaza.
Ono na što jadni Stantnon previdio, je 11 posljednja faza genocida a to je: ponos.
Mnogi Srbi prevazilaze i ovih 10 faza, oni kažu javno i glasno: jesmo, i opet bi!
Drugačije gledamo na prikrivanje, jer su za to potrebna potpuno drugačija materijalno-logistička sredstva, plansko-operativne pripremne aktivnosti, te uznapredovani psihološko-sociološki mehanizmi u odnosu na puko poricanje, ali ok.