Putovanje u prošlost

(drama o moći spekulacije)

ULOGE:

Aristotelov Nepokretni Pokretač

Sat koji kod Sebe drži

Prvi dio udvojenog čovjeka, koji duže boravi u uslovima veoma slabe gravitacije

Drugi dio udvojenog čovjeka, koji ostaje na Zemlji

Mladi Inžinjer, moja neostvarena ljubav, koju za potrebe drame igra ChatGPT

Ja

Prolog

Počinje tako što noćas, prvi put od pred prošlu zimu, susrećem Mladog Inžinjera, pa ranije odigranu ulogu ChatGPT-a u ovoj naraciji dodjeljujem njemu.
Romantiziram, iako se savršeno uklapa u poentu ove spekulativne drame, kojoj je zadatak da obori postulat Uzrok prije posljedice.

Momenat me dijeli od utaživanja poriva da sve ovo pretvorim u neke nježne, nezaslužene riječi, kako bih toj slici dala vještačko disanje i produžila joj uobrazilju milujući samo dno svoje duše, iako je ona mrtvac, balzamovani mrtvac na odru mojih voljenih grobova.

U prologu će biti sve rečeno, jer Mladi Inžinjer može pričati šta god hoće, a ja sam, za kraj, sačuvala temeljni argument na koji mu nisam dala priliku da odgovori:

Ako svaki posmatrač ima svoju vlastitu mjeru vremena, a jedino aktivno vrijeme je uvijek i samo sada, kako održati postulat uzrok prije posljedice kada je u sada neaktivno i prošlo (uzrok) i buduće (posljedica)?

Boreći se protiv kauzalnosti, koju smatram da sam prethodnim pitanjem raskrinkala, došli smo, naravno, moj Mladi Inžinjer i ja, do entropije i Drugog zakona termodinamike.
Na tu planinu se neću odvažiti, eto vam je, ako ima ludih, probajte, jer entropija u zatvorenim sistemima uvijek raste ili u “najblažem” slučaju ostaje ista, pa bi kretanje unazad u vremenu, u prošlost, značilo da bi morali smanjiti entropiju svemira, odnosno baš svaki atom vratiti na mjesto na kojem je bio u trenutku te pretpostavljene prošlosti u koju se želimo vratiti.

Mladi Inžinjer je rekao da je to “gotovo” nemoguće, a zašto je upotrijebio riječ “gotovo”, ostavljajući tu pukotinu, tu mogućnost?
Pa, možda zna da ga ne volim tek onako, bez veze; možda zna da ću se, neizostavno, sjetiti Aristotelovog Nepokretnog Pokretača, kojeg i on, ako je imalo pametan – a jeste, inače ga ne bih voljela – iz igre ne smije izostaviti.

Tu sam udarila punom snagom u nastojanju da mu dokažem da se možemo vratiti u prošlost (kako bi se sve drugačije odigralo i kako bih mu kazala ono što mu nisam rekla).

Zamisli Aristotelovog Nepokretnog Pokretača, rekla sam, Njemu dajemo sat.
Sat stoji uz Njega.

Onda sam mu rekla da zamisli kako udvajamo jednog čovjeka.
Jedan, prvi dio tog udvojenog čovjeka šaljemo negdje gdje je gravitaciona sila izrazito slaba, negdje na neki planet u nekom nepoznatom sistemu,

dok drugi dio udvojenog čovjeka ostaje na Zemlji.
Zatim sam ga pitala da li je tačno da bi se ovaj prvi dio udvojenog čovjeka ipak vratio u prošlost, jer bi sat kod Aristotelovog Nepokretnog Pokretača neizostavno zabilježio da bi mu objektivno bilo potrebno mnogo duže vrijeme da se na Zemlju vrati, nego kako se desilo, i to zbog njegovog boravka u izrazito slabim gravitacionim poljima?

Mladi Inžinjer je razmišljao cijelih minut i 15 sekundi, prvo na engleski jezik prevodeći nekome moje konfuzno pitanje, pojednostavljujući ga, precizirajući ga.
Pa poče da piše jedan odgovor na našem jeziku, pa prepravi u drugi, dok sam se ja prisjećala pokreta kako stavlja slušalice u uši, kako bijesno zatvara prozor koji sam maločas otvorila, kako hoda kao da bježi i kako me duboko gleda.

Odlažući da vam odmah otkrijem ishod ove ljubavno-spekulativne drame,

(🤍)

Mladog Inžinjera sam prethodno natjerala da prizna da posljedica, kao teorijski konstrukt, nije održiva, jer:

Ako je posljedica prije uzroka nemoguća, kako to da je svaka posljedica novi uzrok?

Uglavnom, nevoljko je prihvatio sat kojeg drži Aristotelov Nepokretni Pokretač.
To mu je bilo najteže, valjda zbog problema u centrali.
Prećutila sam da je objektivno veći problem udvajati čovjeka, slati ga u uslove toliko slabe gravitacije u kojoj ne znamo ni kako bi prošla udvojena čista svijest, a kamoli udvojeno tijelo; prećutila sam čak i to kako me je Mladi Inžinjer izdao, ali sat, sat u rukama Aristotelovog Nepokretnog Pokretača – to nisam dala!

Da li mi se učinilo ili je i mome Mladom Inžinjeru asimetrija starosti tekla kao svjetlosna melodija, zavodljiva i bezbrižna, spontana i slobodna čak i da ga poljubi?
Da stavi ruku u ruku i skoči sa litice u neku primordijalnu vodu gdje nisu važna tijela, nego ono što ih privlači.

Hodao je ispred mene ne znavši šta će tačno sa ramenima.
Zakrenuo bi glavu, blago ulijevo ili blago udesno, dozvoljavajući da vidim da mi dopušta da ga osmotrim.
Neke se stvari ipak rješavaju samo u kvantnim petljama, valjda jer je ljubav napravljena da traje, a ovako… samo ovako dobija pogonsko gorivo za više svjetova.

Ili jedan Nesvijet.
Jedini.
Neizumljen.
Naš.