Neka bude da osjećam da joj nešto dugujem, a ustvari i jeste tako – dugujem joj jedno divno druženje.
Pričale smo o njenoj Vilenici, reći ću vam sve o tome kasnije jer njen blog više nije dostupan za čitanje, pa mi je kroz komentare rekla da bi voljela čuti nešto više o toj staroj vjeri o kojoj mi je pričao moj djed.
Vidjela sam Fey, ono kako stvarno izgleda, pa se i na ovome mome iskustvu potvrđuje da su doživljaji varljiva stvar.
Moderna, uz začin avangarde sa tom svojom nekako, pomalo punk frizurom i ljubopitljivo živim očima, valjda kako čovjek nikad ne bi pomislio da istoriju doživljava tako duboko, onako kao da je zapravo sada preživljava.
I onda, ah pa, istorija književnosti. Ko je voli, on i prošle trenutke ljudske istorije mora doživjeti kao stvarno vrijeme oko sebe, a ne neku tamo književnu epohu u kojoj su se pojavili ti i ti pravci. Naravno, književnost je takva – tretiraće jedno mjesto i ljude toga mjesta, uvući će nas u dublje od najdubljeg, pa više neće biti dovoljno ni to što je autor koji opisuje sjajan, to što je taj svijet tako blisko ispred naše znatiželje postavio, nego i mi, vlastitom rukom koja piše, sebe želimo smjestiti u to neko tamo.
Imam jedan način za vas.
Svima koje osjećam bliskim dam neko njegovo polje, tamo gde se, u mojoj glavi, osjeća kao potpuno u sebi, najljepšem, najbolnijem, najranjivijem sebi.
Polje od Fey shvatila sam kada sam pročitala Vilenicu.
Drugo ime za Vilenicu je džinica, jer dolazi novo doba, epohe se smjenjuju i ta priča od Fey je baš na razmeđi.
Vilenica jedina ima sposobnost komunicirati sa mudrim čovjekom, časnim čovjekom, koji pronosi glas o Bogu, Njegovoj Jednoći. On gine u tom događaju, možda je Fey i suptilno naznačila da je znao da će poginuti, no ja sam bila nevješta da to do kraja razumijem. U istom događaju gine i naša Vilenica, džinica i njena, da li mi se učinilo (?), njena ljubav – mladi vitez dobrog srca za čije dobro srce zna i njegov neprijatelj, mudri čovjek koji pronosi glas o Jednome Bogu.
Da li sam polje od Fey, to magličasto mjesto u skladu s njenim prvobitnim nadimkom mist, skovala tako jer me je Vilenica nagnala da se sjetim jednog važnog i za mene i danas misterioznog razgovora sa mojim pokojnim djedom, ne znam. Možda, vjerovatno.
Možda vileničino polje uopšte nije ono koje bi Fey za sebe odabrala, ali izgleda da je ona za mene nešto doživljajno posebno, čim sam je smjestila u istu priču sa mojim djedom.
Ako je on bio 1928. godište, izračunajte kada je mogao služiti vojsku u Škofjoj Loki, u Sloveniji.
Često je pominjao to mjesto – vidio sam tamo ovo, vidio sam tamo ono, ali o ljudima tog mjesta, seljacima poput njega koji su oko Škofje Loke živjeli, pričao mi je samo jednom.
O njima i o njihovoj staroj vjeri.
Za tu priliku odabrao je pusto mjesto i samo nas dvoje.
U selu iz kojeg potiče moja majka, stoka se dugo, tokom ljeta, čuvala polunomadski. Jedan ili dva čobana ujutru, vrlo rano, “istjerala” bi svu krupnu stoku na malu obližnju planinu. Na vrhu je izvorska voda da se stoka napoji, a čobani okrijepe u hladu, ručajući iz drvenih čanaka.
Zatim, na pola dana, stoka se s vrha potjera naniže, ka selu, gdje se stiže sa sumrakom.
Tog dana, ti čobani smo bili moj pokojni djed i ja.
On je tada bio gotovo potpuno gluh, i to je bilo podsjećanje na Škofju Loku, jer su problemi sa sluhom počeli kada se vratio iz vojske.
Pošto je u svemu imao neke svoje načine i svi su drugi odrasli oko mene uvijek pominjali te samo njegove načine, puno sam ga puta pitala ama koji su to njegovi načini o kojima svi govore.
Nije moguće da moja pitanja nije čuo.
Uvijek bih mu se puno približila, širom otvarala usta dok pričam i glasno bih govorila, veoma glasno, pa bi sve što bi bilo važno da čuje i da na to odgovori, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja sa drugima, bilo ispostavljano meni – da ga ja to upitam.
Tog dana, na planini, na gori kako bi on rekao, djed je o svojim načinima počeo pričati sam.
Mogla sam imati dvanaest ili trinaest godina, čekao je da izrastem, da procijeni da sam spremna.
Taj način, ispalo je, nije bilo nešto što je izvorno on, kao kada imamo one mudre tersli ljude, autentične i veoma simpatične u tome što jesu.
Taj način je preuzeo od ljudi kojima se divio, od tih seljaka iz okoline Škofje Loke.
Govorio je o nekom hribovlju; hribovlje pa hribovlje gdje je tih seljaka bilo. Kaže, čim vidiš kamen, obični kamen koji te puno vuče da u njega gledaš, da ga uzmeš, ti ga uzmi i u kuću ga stavi, ali nemoj ako je ispod njega vlaga i životinjice tuje žive, to ne uzimaj! Tako kaže stara vjera.
I stvarno, djed bi stalno u kuću nanosio tih kamenova.
Ne mogu da kažem kamenja, jer je svaki taj kamen bio kao posebna osoba. Postavljao bi ih na različita mjesta, po nekom samo njemu jasnom rasporedu; to bi valjda onda postajala neka nevidljiva mreža po kući.
Nisam umislila, kamenovi su uvijek bili topli na dodir, čak i u hladnim sobama koje se nisu grijale iz jedne jedine peći na drva u kući, i na njima nikad nije bilo prašine, nikad.
Kamenovi su topli, govorio je, zato što se puno sjećaju, a to sjećanje se stalno sliježe. Eto, kaže djed da po staroj vjeri to nema veze sa sunčevom svjetlošću kojoj su dugo bili izloženi.
Govorio mi je da ljudi sa hribovlja imaju istu priču koju mi je baka pričala o dva brdašca u maminom selu.
To zapravo nisu brdašca, to su dvije gotovo identične humke jedna pored druge u mome polju, pa više i nisam sigurna da li je djed tu priču sa sobom donio iz Škofje Loke ili je ona stvarno postojala prije.
Ljudi sa hribovlja govorili su o divovima. Jedan od zadnjih koji se među ljudima kretao, baš tu, u gorama hribovlja, sjeo je da se odmori i iz svojih golemih opanaka istresao iste takve dvije humke poput onih u mome polju.
Ljudi stare vjere divove nisu dirali, a novi ljudi, govorio je djed, novi ljudi…
Obrada drveta, i to je njegov način bio.
“Odnesi to đedu, on će to polako, a neće ti naplatiti. Trajaće ti sto godina!”
Nije bilo jednom da sam ovakve riječi čula od seljana u selu.
Pa bi on to polako, po istihalu, u tišini, samo nemoj da ga diraš dok s drvetom radi. Kad mu prilaziš, jer ne čuje, priđi mu nekako da te još iz daljine vidi, a ako moraš s leđa, čekaj, čekaj dok ne krene da promijeni položaj, pa ga tada nježno dotakni po leđima ili ramenu.
Ali ne, obrada drveta nije bila od te stare vjere. Nema tu neke filozofije ili mistike.
Stara vjera je samo poštovala tišinu; ljudi bi se osamljivali, a djed je, kad bi bio među ljudima, samo lovio trenutak da iz pune kuće izađe i svome drvetu ode, ako ikako može odmah, čim bi zatvorio neku knjižurinu koju je čitao.
“Tišina je, sine, izvor u duši.”
Eh, da li je to zbog svoga prerano izgubljenog sluha govorio ili u toj staroj vjeri nešto ima, eto ne znam, reci mi ti Fey.
Meni si puno značila Vilenice, neka sam ti rekla to.
Fej, vrati se!
Hmmmm, ne znam koliko ti je značajno, ali kod mojih nekih starih tetki kamenu si mogao ostaviti brige. Preneseš ih na njega, poneseš njega umjesto njih i onda ostaviš kamen pred kućom da ne unosiš brige u kuću 🙈
Evo sad ponukana postom kojeg sad skrnavim sa “ja” (tvoj je divan), upitam Chat za ovo, kaže da nisam luda, to je ili starogermansko ili keltsko, danas se prodaju “worry stones”, glatki kamenčići za liječenje anksioznosti i da su na osnovu njih napravljeni oni fidget spineri 🤯 (da ne kopiram njegov tekst, dug je)… a sve krenulo od tih starih vjerovanja
Puno bih voljela da nam se Fey vrati, ali…
Osjećam da se u njoj nešto prelomilo.
Ne znam za to briga-kamenje, nisam za to čula ranije.
Ovi kamenovi se ni na kakav način nisu obrađivali, nisu se čak previše ni dodirivali; možda osim prvi put, kada ih čovjek izabete ili kada “pozovu” da ih čovjek uzme.
Relativno nedavno sam u emisiji Na rubu znanosti čula da jedan čovjek pominje staru vjeru sa kojom se susreo u Sloveniji 50-ih godina prošlog vijeka. Taj Pavel Medvešček objavio je i knjigu, studiju, OVDJE je u PDF formatu na slovenačkom jeziku.
Nisam je čitala, niti znam da li je dostupna u prevodu na druge jezike, samo mi je bljesnulo kada sam gledala emisiju da bi to moglo biti to.
Haj što sam nakon onog tvoga posta o jeziku cijeli dan slušala više nepostojece jezike, nego sam nakon ovog, totalno nevezanog za ovo sto ja pričam do nekih doba čitala neku knjigu o keltskim mitovima. Ti si “kriva”
Našla ih… threshold stones – prag se smatrao mjestom djelovanja kućnih duhova, a ako doneseš brige vjerovalo se da ih uznemiravaš i zbog toga su ga ostavljali ispred… bili su apsorberi negativne energije, na njih se svjesno ostavljala tuga, nekad čak i bolest… onda opisuje i ove worry stones – cijela nauka kako da probereš, da je gladak, ali isto da mu ostaviš brigu, prije nego dođes do Liminal space (kucnog praga), da ne uznemiris duhove (ovo je jako loš prevod, jer je moj prevod), a knjiga je The celts – Berry Cunlife
Ovo je ukratko, to je cijela nauka, ali nema veze s ovim tvojim, pa da ne kradem prostor, ali hvala, baš zanimljivo
Haj zaroviću se i u ovu sto postavi… ako se zarovim, pa dođem do kamenja kad ovaj post više ne bude aktualan, staviću na tad aktualan da te zbunim skroz
Pa eto ti ih u toj knjizi – kačje glave
Koliko sam shvatila- ako se kamen grije, znoji ili promjeni težinu – duh predaka nije ljuta i duh radi… kamen je biran ako je imao duha ili kaču (evo tražim prevod, zmiju), i znali su se zagrijati sami od sebe
Eto nađi i svjedočenje iz Gornje Trebuše – ako kačja glava ostane vruća, znači da štiti, ako postane teška vratiti je odakle je došla (ili vratiti vodi – nisam sigurna)
I mora praviti trigon- u prirodi trojica muškaraca i tri elementa (eno ima slika kako), trazi baš “kacja glava”, a u domu u ugao sa još dvije svete stvari ili uz prag gdje se tri manja kamena spajaju u trokut
Kača nije životinja. Glava kače je duh koji se naseli. Ako je kamen pronašao tebe, onda I duh zna gdje ide (loš prevod, al moj prevod)
Pa, kad čitaš izumrle jezike, zašto da dobro ne prevodiš sa slovenčine?!🤗
Bravo Romy, komentari su baš inspirativni, toliko da ćeš me, uz pomoć Google translejta, natjerati da pročitam ovu studiju.
Ja “kriva”?
Kriva je tvoja strast.
Izvire iz svakog komentara, sviđa mi se to♥️
Kačje glave; onda i ima smisla da su kamenovi, a ne kamenje.
Hvalca ti puno!
Da voda je – ako postane hladan i težak, treba ga vratiti vodi, odakle je i došao…
U njoj stanuje duh (dio ne razumijem), stariji od svih naših prezimena. Nije bio ni dobar ni zao, ali ako ga ne postujes mogao je odnijeti stoku i (jos nesto, krov ili kucu). Zato se ne dira više nego što treba. Samo se jednom godišnje pere (ili se ljeti pere – na leto) , bez krpe, (gdje se rađa voda ili izvoru ili potoku – brez mil?)
Nisam sve skontala, kod nekih je morao biti zelen, neki su mu dubili zmijske oči pa stavljali nesto u te rupe “da vidi”, neki su cijele poljane tako štitili u trigonu… koliko sam skontala, moguće da nisam, negdje su u ta tri elementa bile riječi (moguće da nisam)
xxxxxxx
Mi smo godinama i godinama išli na skijanje na Vogel, a to je onako sasvim subjektivno najdivnija planina na svijetu. Gore ne možeš spavati, jer je avalance chance 4 ili 5, pa se vratiš prije mraka u Bohinj, prije klimatskih promjena mogli smo skroz stazom do dole, treba sat spusta i platiti gorsku službu da skija s tobom da ne izgines, ali to je bilo rijeseno. I ujutro ona ljepota da se opet popneš žičarom (nije ovo tema, nego me ponijelo).
I sad navečer se pričaju te priče, lokalci, turisti- i baš je poznata priča iz jel starovjera, jel mitologije- da su taj Vogel napravila dva brata – diva, jer su se takmičili ko može baciti dalje kamen, pa se jedan popeo na Triglav, drugi ostao kod jezera, pa je Vogel kao to sve to kamenje što su bacali 🙈 (i onda počne svađa, jer ima i više tih verzija priča, ovu sam zapamtila)
I znam kad se rođak polomio da mu je LJEKAR (ne neko od seljana), stavio kamen na krevet (ne na nogu), sad… što… nešto da izvlači duhovno…
Uh, čovječe, pa nije ta tvoja strast baš onako, da tu nema sjećanja, dubokih.
Kako mi je super ovaj tvoj zapis sada!
U djedovoj i bakinoj kući ih niko nije dirao, bar ja to nisam vidjela, ali ja jesam😛
Dobro, bila sam mala.
Bili su tako fino topli Romy. Ne vrući, topli. Posebno kada mi se ruke ohlade u hladnoj sobi.
I, sada gledaš svuda okolo gdje je kamen, sve je nešto prašnjavo, k'o seljačka kuća, ne može se sad to lickati, posebno ljeti, dok traju poljski radovi. Ali, kamen, svaki – ne! Nema prašine, uopšte, nikako.
Ne znam da li ih je djed prao u vodi, zaista ne znam. Mi na našoj zemlji imamo bunar (vidiš, već nekoliko godina, voda se više ne uzima iz bunara, zaprljao se – trebalo bi ga dobro očistiti, a onda pustiti vrijeme da odradi svoje). Možda ih je djed i iznosio da ih pere, pretpostavljam da bi ih onda trebalo sušiti (na suncu?), vidjela bih to. Vidjela bih nešto, a nisam.
Ovo što kažeš za trouglove u koje se postavljaju. Moguće, vrlo moguće da je ta mreža zaista bila mreža trouglova, ali kamenovi nisu stajali tako blizu da bih to uopšte shvatila.
Ćoškovi… ok., da, jesu.
Nikad ih nije postavljao na pod, bar da sam ja to otkrila.
I ova priča o divovima.., ovdje, na našem imanju, i tamo, na hribovlju, dva brdašca, dvije humke (kao piramidice), jedno pored drugog, gotovo identični. Div i zemlja koju je isuo.
Tvoja priča o dva brata diva i slaganje kamenja da bi nastao Vogel – isti elementi priče zapravo.
Prekrasno mi je ovo sada 🥰
Ali nisam shvatila da su oni išli u trougao, nego su bila potrebna 3 elementa (kao kamen, i jos neka dva elementa da prave trougao), negdje čak kao da su išli unutar tri elementa… negdje čak da je jedan elemenat riječ…
Ali u svim verzijama je trigon
Ahaaaaaaaa.
Ahaaaaaaaa!
E, Romy, onda bi to mogao biti kamen, drvo, bakar (oni navoji s bakrom, znaš).
Djed mi je baš branio da mu prčkam po radionici, jedino je to i branio.
RADIONICA!!!
Kamen, bakar, drvo. Ako je tako, ako si dobro shvatila prevod, onda bi to moglo biti to.
Ako naiđeš na ovu kombinaciju i u knjizi, onda bi to moglo biti to!
A ovo da element može biti i riječ… uh, totalno zanimljivo.
Pročitaću ja tu knjigu izgleda baš!
Voda, vatra (ogenj), zemlja – ozben(riječ) je pokretač.
239 – bakar da provodi energiju ili snagu (da je bolj vodil moč)
Evo 240nesto stranice
Kamen je ostao topao, jer je u njemu ostao duh. Nije se ohladio iako je dugo bio vani
Prije toga neka stranica 230nesto – mogao se šel (seliti – nasljeđivati) iz roda u rod. Uvijek ga dobijao najtiši sin (ki je znal molčati? – znao šutjeti?)
Ako ga prodaš ili pokloniš bez (dozvoljenja- dopuštenja?), sve ti se sruši (ili može da se sruši), nije za (darila – vjerujem poklon)
Dalje isto nakon 240 – neki su ga stavljali na prag, da ne uđe ništa (kar ni od tu – iz vana ili šta nije odavde ili tako nešto vjerovatno)
Evo neko nakon 240 stranice kaže da je svijetlio, ali samo ako si (bil miren – smiren, miran, nešto)… možda ne svijetlio… imal v sebi svetlobo? – imao u sebi svjetlo
❤️ Donijela je nevjerovatnu energiju sa sobom osim svog nezamjenljivog pisanja. Nadam se da će se vratiti, mada mi se čini da neće.
Fey, vrati se! [2] Ono priti pliiiz 😀
Nisam znala za staru vjeru, jako lijepo si ovo povezala.
Čarolija je trajala koliko je trajala✨, čitati na blogu takve tekstove.
Ostavila je mogućnost da će se možda nekad vratiti, ali to nekad mi odzvanja…
Neka ona nama bude u ljubavi, uvijek♥️
Hvala ti Šapo🤗