U Evropi ljudi instinktivno traže svjetlost, ne boje se da rasvijetle i najdublju tamu. Ali mi na Istoku volimo sjenke, uživamo u blagoj svjetlosti svijeće, u zamućenju stvari.
Mi ne uništavamo tamu, mi je nastanjujemo.
Posuda za supu, kada je nova i sjajna, nije vrijedna. Ali kad potamni, kada vrijeme ostavi svoj trag, sjene koje se zadrže na njenoj površini čine je savršenom.
Zlatna ornamentika pod slabim svjetlom ne blješti, ona diše; živi u tom spoju tame i sjaja, u titraju svijeće, u onome što se nazire, ali ne pokazuje.
Previše svjetla razotkriva sve, i time uništava ono što se nazire. Ljepota ne leži u viđenom, već u slutnji.
Ono najdublje ostaje u sjeni.
Hvalospjev sjeni, Jun’ichirō Tanizaki, 1933., Japan
Čitajući sinoć ovaj esej o estetici Tanizakija, upitala sam se gdje ostane onaj višak kada se drugi nama i mi drugima svodimo na razumljivu mjeru?
Da li je to pitanje jezika ili naše prilagodljivosti?
Odustala sam ići putem istraživanja uticaja ljudske prilagodljivosti, zbog života u zajednici, na razvoj jezika ili možda čak i na samo stvaranje ploda, zametka jezika kao fenomena.
O tome je, valjda, dosta toga rečeno, ali ne znam koliko je rečeno o višku koji se ne izrekne, možda i zato što jezik nije podesan za to, dok se drugima, i drugi nama, pokušavamo svesti na obostrano razumljivu mjeru.
Onda sam pokušala proći kroz najpoznatije epohe i pravce u književnosti tragajući za onom epohom ili pravcem koji bi bili dominantno posvećeni upravo tom višku – jednostavnoj prisutnosti neizrečenog.
Nisam sigurna da li Tainaki samo opisuje tu prisutnost u ovome ulomku ili govori iz te prisutnosti.
Na kraju sam se ipak odlučila da je više opisuje nego što iz nje govori, a razlog za takvu odluku bio je izvod iz opusa slikara Vilhelma Hammershøia, koji sam vidjela u Nacionalnoj galeriji Danske.
Unutrašnjost sa ženom koja stoji pored prozora, Vilhelm Hammershøi, Kopenhagen, 1899.
Timeline ugaonih kamenova, nosećih ideja u književnom izričaju ljudskih epoha na mnogim mjestima možemo pronaći sistematizovan, grublje ili suptilnije.
Na to je potrošeno dosta truda i dobijen je dogovorni obrazac:
Antika, do V. vijeka nove ere, sa svojim idealom sklada, mjere i reda, gdje se čovjek povinuje odlukama bogova ili, u suprotnom, strada. To je taj kosmos koji može biti i nepravedan, sebičan, zavidan, odlučan na nagrađivanje ili kažnjavanje samo zato što mu se tako hoće.
Srednji vijek, od V. do XV. vijeka, sa svojom teocentričnošću – Bogom kao mjerom i smislom svih stvari. Ipak, i u klerikalnoj i u svjetovnoj književnosti nailazi se na zapise o iskustvu koje nadilazi dogmu, i to kroz stihove svetaca mistika ili u lirici trubadura.
Smjenu Antike i Srednjeg vijeka karakteriše kriza Rimskog carstva i uspon hrišćanstva.
Ovdje je umjetnost u sjeni društvenog poretka, te se onaj višak, ono jednostavno prisustvo neizgovorenog, ako je i prisutno kao zasebno značenje, uokviruje u društveno uslovljene forme.
Renesansa, od XV. do XVI. vijeka, uz povratak čovjeku, razumu, umjetnosti, mjeri. Ipak, Šekspirove likove odlikuje višak misli i unutrašnjih protivrječnosti, pa je tako upravo to najvažniji skriveni pokretač Hamletove tragike.
Renesansa je, ponovo, umjetnička potvrda epohe u razvoju društva – humanizma. Dešava se pad Konstantinopolja, otkriva se Novi svijet, Gutenberg slaže prva slova u štamparsku mašinu.
Nakon srednjovjekovnog fatalizma i doline suza, ponovo se obnavlja antička vrijednost s čovjekom kao važnim činiocem stvarnosti, ali čovjek sada odvažnije staje naspram svijeta, ne strada zbog puke zavisti bogova, nego se usuđuje objašnjavati čak i ono božansko.
Barok, XVII. vijek, sa svojom raskoši, kao da se kitnjatošću forme nastoji prekriti praznina i strah. Prva epoha u kojoj su jasno prepoznatljive duboke razlike u stvaralaštvu različitih autora. U tim kontrastima dešava se pluralnost, a iz nje obrise dobijaju prvi pravci, koji nezavisno jedan od drugoga i nezavisno čak i od vremena, traju sve do danas.
Romantizam, kraj XVIII. do sredine XIX. vijeka, sa svojom subjektivnošću, osjećajem kao mjerom svih stvari i individualizmom izaziva bunt protiv svijeta koji dubinu pojedinca ili ne može ili ne želi razumjeti.
Svijet sada ne stvara božanstvo, nego ga stvaraju ljudi. Svijet postaje društvo.
Iako bi romantizam teorijski odgovorao da bude ta prva tačka pravca koji je potpuno posvećen onome što ostane neiščitljivi višak kada se sve riječi slože, i on je posljedica onoga spolja, a ne spontanog sagledavanja unutrašnjeg svijeta – dešavaju se Francuska i industrijska revolucija. Čovjeku se čini i o tome Byron piše da je svijet koji je napravio neusaglašeniji s njime od starih svjetova.
Realizam, XIX. vijek, sa svojom objektivnošću, dolazi onoga trenutka u kojem društvena slika svoju nogu drži na prsima oborenog čovjeka, proglašavajući tako pobjedu nad njegovim unutrašnjim svijetom – neizrečenim viškom. Realizam je udario snažno nakon što se romantična subjektivnost pokazala impotentnom da promijeni svijet.
Modernizam, od kraja XIX. do sredine XX. vijeka, sa svojom krizom jezika, fragmentacijom, nemogućnošću da se iskustvo uopšte razumljivo artikuliše.
Da li je ovaj raspad jezika nastao kao odgovor na nemogućnost realizma da objasni ogromne tragedije XX. vijeka – Prvi svjetski rat, Holokaust?
Kao da modernizam razara jezičke forme nad ruševinama razorenog svijeta.
Postmodernizmom se neću baviti, jer smatram da je najveći dio formalno postmodernističkog ustvari klasično djelo modernizma.
Na koncu, Wolf, Proust – da li su oni, sa svojim viškom svijesti u rečenici, to mjesto iz kojeg neizgovorena prisutnost govori?
Njihova misao rečenici jasno bježi, ali ona i dalje ima svoj specifičan ton, svoju strukturu, svoje veoma snažno traganje.
Te njihove rečenice sa jasno opipljivom i snažno doživljajnom unutrašnjom fabulom, ali u isto vrijeme neopisanom, da li je to književnost neizgovorenih viškova o kojoj pričamo?
Apsurdno, možda tražim na pogrešnom mjestu.
Šta ako je to mjesto, ni više ni manje, tamo gdje bi, logički, najmanje trebalo biti?
Šta ako je to realizam Dostojevskog?
Jer, da li se neizgovoreni višak, ta prisutnost, za koju jezik kao alat nije sposoban, smije uopšte izgovoriti kao kod Wolfove ili Prousta, ili mora ostati vjerna sebi – neizgovorena?
Uvijek kada čitam Dostojevskog imam utisak da su likovi, posebno glavni, više nego što bi lik uopšte trebao biti.
Možda ne najviše, ali je to sigurno najjasnije vidljivo kod lika Raskoljnikova.
On je preopisan lik.
I da se vratim na japansku književnost, s kojom sam započela, pa možda izvršim i malu diverziju.
Kratka priča Rašomon japanskog autora Ryūnosuke Akutagawe prvi put je izdata 1915. godine. Preopisani lik Raskoljnikova ugledao je svjetlo dana u prvom izdanju Zločina i kazne 1866. godine.
Nema ko o Raskoljnikovu, pa i njegovom zločinu, ne izlaže svoje viđenje, svoj unutrašnji diskurs kroz pero Dostojevskog!
Ne pretendujem da se iko treba složiti, ali nazivanje neraspletive situacije u kojoj nije moguće razmrsiti smisao događaja rašomonom, i to nakon što je Dostojevski taj fenomen već snažno izložio svjetlu prenoseći različita viđenja svog Raskoljnikova i smisla njegovog zločina?
Djeluje pomalo…
hmm, nepravedno?
Ovaj tvoj post baš mi je lijepo sjeo, zanimljiv je i inspirativan. I lijepa je šetnja i prisjećanje na razdoblja u književnosti. I sama sam se potrudila da proniknem u to nedorečeno, a ipak duboko prisutno, na osnovu prisjećanja na likove koji se meni takvim čine.
Da, složila bih se s tobom da je Raskoljnikov “preopisan” (sviđa mi se ovaj tvoj pridjev) zahvaljujući tim neizrečenim, tim viškovima, kako ga ti zoveš. No, uz njega ja sam se zadržala i na Hitklifu iz Orkanskih visova Emili Brontë, predstavniku kasnog romantizma. Hitklifova ljubav, patnja i tuga ne leže u riječima, već u tišini, u njegovim ekstremnim postupcima i opsesiji koja ga prožima. Upravo ta opsesivna tišina, i izostanak direktnog govora o sebi, čine ga likom čija se dubina ne može dokučiti riječima. On je zaokupljen i pun unutrašnjih oluja, ali manjkav u jeziku i baš zbog toga istinski snažan. Taj način prikaza lika pokazuje jednu od najvažnijih istina književnosti. Ono najvažnije često ostaje neizrečeno. Riječi imaju svoje granice, a likovi s najdubljim osjećajima i dilemama ostaju u tišini između rečenica. Ta tišina nije praznina, nego prostor u kojem se rađa čitateljeva empatija i mašta.
Možda je ta, uslovno kazano, veza između Raskoljnikova i Hitklifa posljedica činjenice da je E. Brontë stvarala u razdoblju kasnog romantizma, koji je skoro označavao prelazak u realizam.
Kad pominješ Rašomona, mene to vodi do ideje da je svako književno djelo i svaki lik pomalo Rašomon, oživljavani na različite načine, tumačeni kroz razne perspektive. Ta višeslojnost, taj neizgovoreni višak, daju im život i čine da ih svaki čitalac nosi drugačije u sebi, u prostoru između svjetla i sjene, riječi i tišine.
Zato kažem da je svaki književni lik, svaki tekst, pomalo „Rašomon“ jer ih doživljavamo na svoj jedinstven način, između svjetlosti i sjene, između onoga što je izrečeno i onoga što ostaje u tami, neizrečeno, ali snažno prisutno, i prostora u kome naše lično tumačenje i iskustvo daju dodatni sloj, ali ne mijenjajući suštinu lika ili događaja, već produbljujući njihov smisao.
Lijepo si ovo analizirala i zaokružila Rikice, ne bih ništa dodavala.
Osvrt je dovoljan sam za sebe, prijemčiv da ga i drugi pročitaju.
Drago mi je što ti se dopao post🤗
Možda je višak ono najtačnije u nama, a ne u događaju.
Valjda se zato sad skuplja hrpa materijalnih i digitalnih dokaza, izjave svjedoka u modernom pravu slabo znače išta…
Pa jeste, višak uglavnom i jeste ona prevaga u nama, a u vezi s doživljajem nekog događaja, pojave itd.
No, hmmm… Da, u trenutku doživljavanja i dok je friško jeste ono najtačnije u nama, ali kasnije… Kasnije uvidi misaone obrade, novih saznanja, drugačije perspektive, preisitivanja mogu korigovati to prvobitno “najtačnije”.