Udolina je utonula u stvari koje je dugo čuvala netaknutim, na mjestu gdje nije bilo važno ni ko ti kaže, ni kako ti kaže, nego šta ti kaže.
Koliko je još bilo tih nasukanih brodova koji su nastavili ploviti u nevidljivoj maglini, čineći orijentire o koje će se svako okrznuti, odlomiti dio radi ispitivačkih pogleda, a ustvari želeći uklopiti nepoznato u sebe, kao da ćemo svi sebe lakše sagledati ako odredimo red stvari spram.
A u toj plovidbi, uz pramac, dizale su se sve veličine od tog ustvari što je ostalo nepriznato, i koliko god tačke težile uroniti u dubine majstorija koje su ih povrjeđivale, njih pa sve okolne plovidbe, u maglini je iskrilo da su to sve nepronađenosti koje čežnjivo žude svome pronalaženju i zagrljaju i… prepuštanju u lebdenje sigurno ispod neba.
Odustala je udolina bacati čarolije i vodene kapljice iz svoje netaknute utrobe, da viču, da se u svome unutrašnjem svjetlu pokazuju i odlučila da ćuti, neotkrivena. Ko je u nju zašao, on je milovan od njene ruke, slobodan da napravi raskršće ili tačku iz koje raste, i ne bivši tu više, a ostavši zauvijek.
Primijetila je da se može rastezati za sve noževe koji su u stvari latice; suptilne poput bijelog lotosa što brzo svene, ali u etru ostavi slatki trag nade, vječan i neizbrisiv.
Kada tuga nije tuga nego se svaka zamršena ljepota gleda puna kroz spektar suza; kada niko ne pita, a svi bi da ih se sasluša, pomiluje iz krvavih brazdi koje ostavljaju željni sebe u sebi, griješeći da postoji suvišno, pripitomljavajući naočigled vlastitih očiju ono što je ispod njih prostrto. Pramci! Ah, pramci, stvoreni da vole, umršeni u sliku otkrivenog, držeći se puta, bivajući na sigurnom, bojeći se okrznuća, dok uz druge pramce jedre i dok im oni nestaju utapajući se u mnoštvo jedara, prilično mirno gore s neba, a srce prima, i prima i širi svoju elastičnost dok ne postane maglina.
Ona je oproštaj. Ona je prešućeno. Ona je oproštaj što je prešućeno. Ona je sama na krvavom polju što pere haljine. Pralja, pognuta, sigurna u svoju vjeru da neće primijetiti niko, jer njeno je da čisti tako što jede, u ime ljepote, rasta svega dobrog, te džinovske šume za koju još uvijek ima snage zahvalna za ovaj divni svijet, Tvorcu svome i svim srcima koja će na ožiljcima u dubini udahnuti vazduh svojih bijelih lotosa.
Željela bih da pogledamo lijepo na dlanovima, zar ne čusmo da svira?
Ovo je melodija dok sve ponovo postaje prozračno kroz nas, jedan trenutak koji traje vrijedan godina.
A kada dođe, zaboraviće se ko je govorio i kako je govorio. Biće to neko nepoznat u nama koji je rekao osjećaj, o sjećanje(!), šta je to zapravo što se govori, da to nama zaista pripada i da smo to našli dok, u narednom krugu, prisežemo na dužnost ispiranja kroz sebe, na udoline netaknute, na prigrljeno od svega jednostavnog i nježnog.
