Nešto sam juče čitala Horacija. Neko je fino uporedno pripremio nekoliko prijevoda njegovih oda na našim jezicima i u izvorniku, latinskom.
Bilo mi je fino i onda, u času, skontam gdje sam i ko, pobogu, uopšte čita Horacija? Tu ili bilo gdje.
Ako se aludira da je to nešto pozitivno, pa i nije baš, dođite da vam pričam.
A počelo je tako što sam malo kopala oko metrike. Sjetila sam se jednog predavanja mladog profesora iz srednje škole, nama je predavao filozofiju, a ovima u trećem i četvrtom razredu istoriju umjetnosti. Sjajan erudita.
Pa mu se to nekako uvijek miješalo, tako da sam sigurna da smo na jednom času filozofije obrađivali tu metriku, ritam u stihu.
Nešto je to tada zbrzao ili ja nisam dovoljno pazila, pa sam evo do juče bila zaglavila sa tom antistrofom; ko zna šta sam ja sve izmaštala šta je antistrofa.
Kao, pjesnik nešto u strofi kaže i onda sam sebe u antistrofi opovrgava, ruši, izvlači antipod na svjetlo dana u smislu strofine značenjske teze, pa pravi antitezu. Otprilike bi to bilo nešto što sam kontala, a nije baš.
I eto, gledajući te Horacijeve ode, uvidim da, bez obzira što su lirika, zadržavaju oblik starogrčke drame, pa na neku strofu pjesnika antistrofom odgovara onaj kojem su riječi u strofi namijenjene ili, a tu već nastaje totalni rašomon, odgovara neko treći, lik za kojeg uopšte ne znamo ko je, a definitivno ima svoje interese, pa i motive tu.
Otprilike mu dođe kao da ti treba čitav tefsir da bi to protumačio u tančine.
koliko su dugi naši metri
dok ih postavljamo jednog pored drugoga
znavši da se nijedan uklopiti neće
u onaj za koji su dogovorili da je metar
koliko je dugo to dok dišeš
pomalo dišeš kao da varaš da uzimaš zrak
čekajući onoga drugog
da ne pomjeriš taj jebeni metar
koliko je dugo
o, kraći su sati
da u par riječi sažimaš čitava neistražena nebesa
radi to sam, da
radi to sam
ne postoje, ustvari, metri za to
radi to sam,
konačno, grandiozno odustani
olakšan i protegnut u svoje more mâlo
tamo dokle dosežeš i lijepo nešto diraš
