Umro je danas jedan čovjek.
Ako je potrebno da bar nečim osvijetlim njegov kvalitet, stvarnu njegovu kakvoću, kako ne bih preuzimala ono najblaže što bi javnost, u svojoj užurbanosti i prijekom sudu rekla – kontroverzan, kontroverzan -, ne bih to mogla učiniti. Nismo se poznavali.
Ali, eto, ovo su…, baš ovo su trenuci kada tek učim ponovo vjerovati unutrašnjem osjećaju, pa ako je tako, reći ću, prosto ću reći da je danas umro jedan čovjek.
O njemu ljudi mnogo znaju i sigurno većina ima svoju sliku. U to ne diram; ovo nije odbrana. Ali, reći ću vam ono što gotovo niko ne zna, a i oni koji znaju sigurno to ne smatraju relevantnim.
Čovjek i ja dijelili smo čak dvije iste profesije. To je bila tačka našeg susreta koji se nije desio.
Život je tako namjestio da smo to jedno o drugome saznali iz iste knjige, koju je baš našim novcima, kako to uglavnom i biva – pokradenim novcima građana Bosne i Hercegovine – objavila osoba (?) što je, u najmanju ruku, u svojstvu optuženog morala biti izvedena pred sud, i to na suđenje za ratne zločine. A nije.
Dijelili smo i prva početna slova, kao i ono što bi se površno nazvalo hrabrost – prvo je bilo mali problem kada se piše za štampu, a drugo je u našim životima, koji su se i tu dodirivali ali kritično pa odatle valjda i ova solidarnost i ovaj žal; drugo je bila glava u torbi.
Umro je danas jedan čovjek i našla bih mu hiljadu mana. Prije svega kao profesionalcu. Neke se stvari nikada ne rade. N i k a d a. Nije to više ni pitanje isprazne profesionalne etike; to ne radi čovjek, bilo koji čovjek.
Za profesionalca je i strožije; takav ne koristi iste alate koje koristi ala, čak ni nasitno, da bi se sa alom obračunao uime javnosti.
Ipak, danas je umro čovjek, jer ovo u meni preteže. Neobično je teško dizati i dizati i iznova iz nepostojećih korica dizati drveni mač protiv blještavih vetrenjača klana, dobro podmazanih i još bolje osiguranih, a oko sebe, na svakom koraku, jedino što nađeš su nevjerne Sančo Panse.
I nije odustao, a ipak je dočekao. Ako je posljednjih dana u sebi imao svijesti da pojmi, bilo mu je jasno da je konačno, ipak, dočekao.
Neću se opraštati riječima, nismo se poznavali, bio bi to jezik stranca. Ali ću se oprostiti jednim malenim kniksom, on će znati šta je to.
