Riječi su moćna alatka, mnogo moćnija nego što mislimo. One su gotovo materijalne, opipljive, mogu postati i mjesto spram kojeg se određuje do i od, a to svojstvo stiču kada vrijeme prođe i kada se kristalizuju.
Postoji to što se naziva unutarnja povrijeđenost proizašla iz nekih dešavanja, pa onda dugo vremena vrtimo u sebi tu situaciju ili niz tih situacija, a sa svakim vrćenjem naša osjećanja boje ono što se stvarno desilo. Ponekad čak, kada je trauma jaka, u sjećanju može ostaviti sliku dešavanja koja značajno odudara od onoga što se zapravo desilo, a ponekad, kada povrijeđenost prag traume nije prešla, sjećanje se može ispuniti iskrivljenom slikom o osjećajima i namjerama drugih, iznutra sagledavanih ljudi u tim dešavanjima.
To je jedan sloj unutarnjeg vrćenja i preslagivanja kojem smo svi skloni i ovaj proces, ma koliko na površini može izgledati netačan i ogromno izvitoperen, treba ga shvatiti, pa i prihvatiti u zagrljaj, jer to su značajke svih nas kao ljudi; to je pitanje našeg dizajna i to je putokaz da nam se svaki put potvrdi da smo od istog, da smo povezani više nego što su to naša lica, naše oči i ruke, čak i način na koji smo dogovorili stvarnost.
Ako pazimo na sebe, pazićemo i na ovaj proces kod drugih jer ga i sami imamo; zagrlićemo ga kao blisku presliku onoga što se i u nama samima dešava.
No, postoji i nešto drugo što se dešava na jednom drugačijem mjestu, mjestu odluke. Da li ćemo ući u reaktivnost ili ne i, ako se na ulazak u to polje odlučimo, kako ćemo to učiniti?
Možemo se zadržati na ispred opisanom subjektivnom, ne zalazeći u sfere o kojima realno ne znamo i ne možemo znati, pa pokušati otpustiti taj pritisak, imajući u vidu pritom da je i onaj prekoputa nas od istog dizajna, blizak takav kakav jeste, ma kakav da je, ili ma kakav u nama da je u tom trenutku. Otpuštanje tog pritiska zavisiće od oba čovjeka – možda ovaj kojem se pritisak obraća neće dozvoliti da mu se išta tu saopšti o našem osjećaju, a možda i hoće.
Objektivan problem može nastati kada se od onoga kojem se unutarnji pritisak ispostavlja podsvjesno zahtijeva ono što bih za potrebe ovoga teksta nazvala roditeljskom validacijom. Taj mehanizam funkcioniše na način kao da je prekoputa nas neko nepogrešivo i nekako unaprijeđeno biće od kojeg se očekuje da mu budemo ne samo važni, nego i izvanredno dragocjeni u samom njegovom jezgru, kao jedino što to biće od sebe ima, poput svoga produžetka – vlastite djece. Varamo se ako mislimo da je ova težnja čudna, ona to nije, svi je imamo, samo je svi ne osvjetljavamo, bježimo od nje, definišemo je drugačijim pojmovima. No, ona jeste problematična jer, naravno, prekoputa nas nije roditelj, njegov odgovor ne može ispuniti težnju naše duše da takva željena validacija od drugoga supstituiše validaciju koju moramo, svi, pronaći sami u sebi. Drugačije ne ide. Drugačije, jedino što će se iznova i iznova dešavati je vrćenje u istom krugu ogledanja da se iz drugih izvuče ono što ustvari leži u nama, samo je zaspalo jer možda boli da diramo tu.
A, ako već ne diramo tu, šta na raspolaganju imamo?
Možemo ostati gdje jesmo – težnja je ispostavljena, naša unutarnja priča je saopštena, te ako od osobe prekoputa jasno čujemo da je saslušana takva kakva jeste, to bi trebalo biti dovoljno.
Ponekada stvarno jeste dovoljno; pustićemo osobu kojoj je to ispostavljeno da i ona u svome unutarnjem svijetu izvrti našu sliku, a način na koji će to učiniti i osjećaje koje će pritom imati ostavljamo njoj i njenoj autonomiji, jer bi sve drugo vizuelno moglo biti predstavljeno kao zarivanje ruku u tijelo te osobe, kako bi prsti mogli presložiti taj unutarnji doživljaj baš onako kako mi želimo, zahtijevajući validaciju.
Naravno, ovdje je jako bitna nijansa među pojmovima imati težnju i zahtijevati njeno ispunjenje. Prvo je pitanje našeg prava, a drugo zadire u autonomiju druge osobe, što bi uobičajeno trebalo predstavljati polje na koje se mi ne bismo trebali protezati bez dopuštenja te osobe.
I dok mnogi od nas ostajemo tu gdje jesmo, jer smo učinili sve što smo mogli u svrhu otpuštanja našeg unutarnjeg pritiska, neki od nas, u nekim situacijama, time se ne zadovoljavamo, nego nastavljamo juriti ka onome što bih ovdje nazvala rušiteljskom kulminacijom.
Ili je izostanak roditeljske validacije baš u onoj mjeri u kojoj je željena izazvala toliku bol da nas to izmjesti iz težišta, a to je moguće jedino ako nam osoba prekoputa u unutarnjem svijetu zauzima veoma bitnu poziciju, ili smo jednostavno navikli da svako naše ispostavljanje težnje mora biti validirano, što već može ulaziti u sferu razmaženosti.
Kako god, rušiteljska kulminacija započinje onoga časa kada više ne artikulišemo značajke našeg subjektivnog doživljaja, nego prelazimo na oglašavanje scenarija složenih u zasebne cjeline od elemenata koji realno postoje, ali i od onih koji uopšte ne postoje ili ih ne znamo i ne možemo znati, pa taj galimatijas, u formi čvrstog reaktivnog poteza, ispostavljamo kao istinu, a baš smo mi ti koji jedini i najviše znamo koliko je to neistina, jer smo je sami složili baš tako kako je složena. Ponekad uslijedi i ono što iza završnog čina dolazi, a ponekad to izostane – pogovor. U tome se pogovoru na kompletan proces možemo osvrnuti kao na ljubav prema istini; to je naša osobina koja nas razlikuje od drugih, to je monumentalna ploča dignuta u znak naše vrijednosti.
Taj završni dodatak, nakon što posljednji čin odigra svoje, treba osigurati da ubijedimo sredinu, a biće više da ubijedimo sami sebe, kako će tijelo sa svojim jasnim diskrecionim pravom da ovo mjeri – a to je diskreciono pravo isključivo tog tijela, jednog izvora – isto mjeriti na način da će u obzir uzeti i taj pečat iz pogovora kao stvar koja se ne preispituje.
Stoga, birajmo oko sebe osobe koje su svjesne cijelog ovog opisanog procesa, koje su ga možda i prošle, i koje će, uime tog svoga sjećanja na vlastita lutanja, biti zagovarači naše dobrobiti.
Kao duša duši, fine se energije stvaraju i tiho oko nas bivstvuju podržavajući nas da prevaziđemo ono što danas jesmo, da rastemo, da ostvarimo svoje fantastične potencijale. Upravo je to razmjena validacija i zagovaranja međusobne dobrobiti što jedni drugima uvijek možemo pružiti, ma kojim jezikom da govorimo, odakle god da jesmo, kakav god da nam je životni put i kako god da su se naša sjećanja ukotvila.
To je pažnja koju svi zaslužujemo.
