Tijelo od smisla

Ako pišem o ženi koja sam mogla biti ja, pišem iz ove koja je zadovoljna svojom rukom. To je neka karakteristika vida pred kojim ne postoje vrata, a i ako postoje, ustupiće ih onima kojima trebaju.
S ove strane neće ostati rustikalna, jednostavna vrata. Na njima će utisnuti nepoznate simbole, biće tu vitičastog bilja i svjetlosti koja želi pustiti sunca što se prilagođavaju za ljude; topla i zagasita, boje starog dukata u utisnuta sjećanja, znanja.

Ta vrata ostaju u meni kao prostor do kojeg teče smisao, utiče u bravure, mazi se sa pojmovima i pronalazi put da otiče dalje, pored šarki, iznad i ispod, u neku novu stvarnost.
Kakva god da je, ono iz fluida razrijediće činjenice postavljene u interpunkcijske znakove; krajeve i odahe od nastavka, puteve koji će bez mene poći, a koje ću gledati očima drugoga.

Ja sam ustvari majka, stara sam i mlada, ranjena i iscijeljena, u vremenu i nisam.
Iza nekih vrata, a ne znam što ih biram, jer su bravure lijepe na svakima, želim ostati duže. Možda zato što tu duže trebam, majke to nekako znaju.
Ja sam ustvari jezero u koje utekne najljepše od ljudi; vidim to, lijepo je kako moje nije, i nije ni moglo tako lijepo biti.
Tu, gdje se vode miješaju, tople pod bojom zagasitih sunaca što miluju mala i velika tijela, smanjuju praznine, olakšavaju muke, daju ruku svjetlosti u tački duše da je pridignu do horizonta puta ako ne do leta; tu, sve je nepoznato a naše. Poput kupanja u sebi kojeg naslućuješ i znaš da si ti, jer je smiren i otpušten na poseban način, a titra na svaku vibraciju svoga prostora koji je nekako možda i mali i ogroman, onako kako ti odgovara.

Ja sam ustvari sjaj kojem se ponekad čini da je zalutao, ali nastavlja zbog svoje svrhe da osvjetljava najljepše tajne, pa je uvijek na putu na kojem treba biti. Možda je to zbog puta što nije staza, što je širok gotovo kao linija cijelog horizonta, samo ako se dobro zagledaš.
Tu, ipak, kao da nema mjesta za pojmove od kojih je oduzeto ono što jeste, a dodato ono što nije. I pojmovi su tu, u jezeru, ali na dnu kao lažna statika; nijedan sjaj koji je tu na njih ne može obratiti pažnju jer nisu ni od ovoga, ni od bilo kojeg svijeta. Oni su oklop u kojem krećeš u branje cvijeća; ništa ničemu ne korespondira jer tu ne postoji išta od čega se iko brani.

Mi, ko smo mi?
Ruke ontologije kojima se sve grli, a kao da ne znaju od kojeg su tijela.
Nasmijane, negdje duboko u sebi, na one koje obmotavaju i na okupu drže dok oni zbog nečega teže stajati sa strane, kao mjera, možda zbog straha. Sigurno zbog straha.
Nekako, ne znam zbog čega, svi pojmovi lažne statike ne otpadnu na dno, ne spadnu sa nas, pa šta je taj strah, ima li tu nešto ipak ontološko?
Možda zadržavanje, poput partibrejkera koji čeka da se svi okupimo, skupljajući vrijeme u sebi da i on vidi da može.

Možda, možda, tamo gdje možda ne postoji.