nekoliko kapi
od vode što je bila i koja je došla izdaleka
čekaju u zraku,
ništa ih ne drži;
ni sile koje znamo, ni ova stidljiva pjesma.
nisu to ni izmaštana bića
što će znati da ih vide;
ni vile, ni kentauri, ni zarasli pod šumom veliki labirinti.
kapi drži susret na tananom mjestu spoja
dva polja,
gdje pomalo uliva, a pomalo to još ne da.
i kad koracima stupati krenem
tamo gdje se inače hoda,
na razmeđi raskršća dok ulični čistač
kupi ono što je viška,
pogledaću svijet ispod zvijezda
i neosvojene tame
kako diše poput moga sasvim malog kamena.
nekoliko kapi,
spojenih od svega,
i zagonetka i tajna na svakoj nježnoj sili.
ko to može da riješi,
(ljudi koji dolaze sebi),
dok se dan i dalje vrti, kao da ništa bilo nije.
jel se za ovo kaze haiku poezija ?
p.s
Vasi, ko nas to zavadi ?
Mislim da bi ti tu Ena dala najbolji odgovor; kako se za ovu poeziju “kaže”.
Tu smo mi, zar smo u zavadi?
Pade mi na pamet pamćenje vode …
Veoma dobra asocijativna nit🤍
Treba kako zima ide da se opet nesto organizuje na bloger
Na primjer? Šta bi ti?