Iz ciklusa: Eter

Dobro je dok traje.
I dalje tu provjerim svaku misao koja nije samo za održanje. Provjerim i osjećaj i granice svoga poštovanja.
Ponekad se stvarno osjetim kao potpuna, a onda sam zahvalna, jer to više nije ni mjesto; ima snagu hrabrijeg vođenja, ali to sada mogu sama.
Izgleda da ljudi to ipak osjete kada govoriš srcem. Prije sam često zauzimala položaj tajne, ne zbog njih, nego zbog sebe. A sada, stvarno sve može imati oblik dara. Ako nema ko da sluša, onda je dar sebi.

Postoje različite gustine vazduha. Mislim da sam konačno otkrila značenje etra. Uvijek mi je to bilo važno.
Ne mjeri se, nema fizičku kakvoću, ništa tu sa spravama pronaći nećemo. On djeluje uz život; djeluje od ptica i zanesenosti njihovih malih grudi u letu, djeluje od listića jasike kada i ne osjetiš nimalo vjetra, a one, pored danas ugaslog i zaraslog potoka u podnožju moga polja, i dalje trepere. Djeluje i diže se, širi, kao neki duh koji sve pročišćava kada postigneš stanje srca koje stvarno voli, samo voli i ne mora biti ni mirno.
Djeluje ispred velike vode koja prostranstvo ima da odnese staklene boce na sve četiri strane svijeta; u njima su pisma napisana bilo kome, a kao da su napisana samome sebi.

Da sada postavljam predstavu, da postavljam scenu, zahtijevala bih da se digne velika prednja kulisa, sa dvije strane, sinhrono; debela, plišana, teška. No, iza nje, bio bi tanki sloj tila i sve bi se igralo iza efekta tog vida.
Scena ne bi trpila jaka, moderna, raznobojna svjetla. Sve bi sa njom mogao samo sa svijećama, vatrama i unutrašnjim svjetlom pažljivo biranih glumaca koji uopšte ne bi bili glumci.
To je predstava koja se igra samo jednom, a obuhvata cijeli zavjet, za sve godine u kojima će grijati i uspjeti biti, onoga koji ga je dao a da to nije ni znao; tako je moralo biti.

Napisala sam ovdje, davno, jednu pjesmu. Dodijelila sam je dami koja je tada imala crvenu kosu. Ne znam zašto je bio potreban spoj tekstova Frensisa Bejkona, njene crvene kose i simbola jelena kojeg i danas nosim uz sebe – na tamnozelenoj maski od telefona je zlatni jelen, s rogovima od tankih grančica i lišća, suptilnijih čak i od listova jasike. Pohabala se, dobiću novu, iako ne istu, jer izgleda da takvu više ne proizvode. Ova će biti smeđa, možda kao drvo sekvoje, sa utisnutim jelenom, grublje izrađenim, ali ovoga puta utisnutim.
Znam da je u toj pjesmi o crvenokosoj, u sred dvorišta kuće onoga koji je Bejkona čitao, ona dovela bića koja traže svoj sigurni eter, mjesto gdje mogu biti. Vjerovatno su njegovi roditelji, koji su je i pozvali, scenu vidjeli drugačije nego što je vidio on.
On je tu vidio nešto što se ne govori.

Završetak ovoga izgleda kao let mnoštva lastavica tamo gdje je čisto. Polja, u prvi sumrak, već spavaju pod ljepljivim avgustom koji osvježava dah čiste zime koja dolazi. U jednom trenutku, sjećam se, dok smo prolazili zaneseni bivanjem tim platoom u kojem je samo jednostavnost dozvoljena, gdje su i riječi suvišne jer su pregrube, čula sam, veoma jasno, veoma veoma jasno, Vivaldijevu zimu. Kako je taj prekrasni kvartet, a uvijek je kvartet kada Vivaldija čujem, svirao zimu u srcu avgusta.
I kako sada sve ima snagu odmotavanja u nekom novom značenju, nagovješćujući, tako jasno, doba koja će doći i koja će sa sobom nova značenja nositi za sve ono što je bilo.
Propuštene su prilike ne zapisati ponešto o svakom sloju tog drugačijeg etra, po jednom u vremenu, jer to se više ne čita, ali ostaje da diše u svojoj priči; u samo svojim redovima i tišinama između njih.
To je prostor etra, možeš ga smjestiti bilo gdje, možeš ga nositi na dlanovima i iznad čela, možeš sa njim davati nježnije boje okolini i stvarno dirnuti one koji ne znaju zašto to jesu, a dirnuti su.
Možeš se u njemu okupati iznutra, nepoznat pomalo sebi, ondje gdje baš nikoga drugoga nema da vidi ono što ti vidiš. I možeš to raditi stalno, stalno, jer jednom data zahvalnost grije u prostoru vječno.