i kada ostanem sama
u jednom naviknutom stanju da sam jaka, prigušena, ako već ta radost ne zveči u dovoljno burnom polju da malo zarazi i druge
ako sam sama
jer se podrazumijeva da mi je dobro u meni
te storije kako se do toga stiže
neispričane su
pa, ako sam sama, nekako, uvijek
i ti si tu
držeći čelično pažnju da te ne bude puno
da te ne bude skroz
ali
ja čujem ono ali
spušta se i kao odjek dolazi sa svih strana
kako god da si odabrao,
tjerajući odjek kao dosadni roj mušica
ja znam
(i ponekad je dovoljno
uvijek je dovoljno jer su zato i izmišljena ćutanja)
u osamdeset osmom hiljaditom izlasku sunca
za cijelih 241 godinu i nešto više
desiće se da ti puštaš odjek
nekom samom sebi
dok neka ja, zagledana u oblutak na obali
ne zna, ona tada neće znati ono što jeste
i ciklus će čekati nove eone
jer tako
jer zato
i postoji
vrijeme
