Volim vas

Svi znamo onu priču koliko čovjek može biti usamljen, iako je okružen drugim ljudima. A kad si, kao ja, sklon istinskoj samoći, tišini, jer ti se mjesto u tebi sviđa, nikad te nije izdalo, uvijek je uzbudljivo i imaš u njemu uvijek šta da otkrivaš, onda se usamljenost pretvori u neko željeno stanje, gotovo meditativno. To postane tvoj mir i tvoje mjesto istraživanja, jer… jer ne pristaješ na polovična rješenja, ne pristaješ na ono što drugi ljudi nude.
Nije da si sve odbacivao, ne, bio si pažljiv, ulazio u to, ali jednostavno nije bilo dovoljno duboko.

Sjećam se, u djetinjstvu, uvijek sam osjećala da imam viška svega. Samo je jedna osoba mogla to sve da primi, uopšte obradi, razumije. Ali ta osoba nije sa mnom mogla biti stalno, niko s nama ne može biti stalno. To me je naučilo da sama sebi budem najbolje društvo, iako ne bez neke ogromne čežnje.
Uvijek sam je osjećala. U prirodi sam je osjećala. I danas to osjećam.
Kao da sve stoji, tako lijepo i tiho, kao da traje, tako najljepše, zbog svoje čežnje. Nešto se čeka. Sve i svi nešto čekaju. I pokušavaju čekajući. Ne odustaju. Bivaju lijepi u tom čekanju, možda baš zbog tog čekanja.

I onda, odjednom, desi mi se, ne znam ni kako, da moj višak može još neko da primi. Zaista primi. Vidi, razumije, osjeti i tako mu da svrhu.
I to čini tako kao da gotovo sam sa sobom komuniciraš, a nikad zapravo nije tako, uvijek postoje nijanse, razlike, iako si gotovo potpuno viđen.
To je fascinantno.
Ne postoji išta što se sa tim osjećajem može uporediti.

Tada, tada osjećaš da zaista imaš dva mjesta. Stvarna mjesta. Puna mjesta, ne polovična. U sebi i negdje izvan sebe, u čovjeku živom, drugačijem a istom, sa lijepim osobinama koje ti nemaš, pa možeš da ih gledaš i učiš i sa, naravno, ponešto ne tako lijepih, koje prihvataš i voliš, a onda se i one rastapaju, relativizuju.
Ništa, ništa nije toliko sigurno kao ono da sve teži spajanju u svojim razlikama.

Posljednjih mjeseci život osjećam, a sada krećem i da gledam, potpuno drugačije. Moj identitet se mijenja. Valjda je srećna okolnost što sam, izvan sloja petparačkih stavova, oduvijek sve držala prilično široko. Uvijek sam iz indukcije išla u dedukciju, to mi je bila i još uvijek jeste lična škola mišljenja.
Rodila sam se uvjerena, istinski uvjerena, da sve ima svoj smisao i vrijednost. I nisam si dala da od toga odustanem.

Naravno da sam osjetila i godine suše. Naši životi se razlikuju.
Ja sam, na primjer, najviše patila baš onda kada sam, objektivno, bila najslabija, najnezaštićenija, u djetinjstvu. Često sam znala reći – kada sam to preživjela, preživjeću sve.
Ali danas, noćas, noćas prvi put shvatam da baš djetinjstvo nije bilo subjektivno najslabiji, najnezaštićeniji period. Tada smo još u vezi, u vezi sa svim. Životom, Bogom, ultimativnom ljubavlju, nazovite to kako god hoćete.
Dakle, suša nije bila kada sam najviše patila, suša je došla kasnije. Baš onda kada sam gotovo prestala vjerovati da postoji punina i da se polovičnost i posljedična ravnodušnost za sve ono što nije totalno u meni podrazumijeva. A to je, to je zločin nad sobom. To je kompromis sa tihom smrću.
Ne, nije mi krivo, nisam znala bolje i upravo to me je dovelo ovdje gdje sada stojim.

Vjerovali ili ne, naučila sam i da iskreno pišem. Riječi više nisu tu da bi bilo šta dokazivale. One više nisu estetski, etički ili filozofski artefakt, nego istina. Jednostavna istina.
Naravno da nisu sve da se podijele, naravno da sve nisu da se podijele ovdje, ali one koje jesu, takve su kakve jesu u trenutku dok se ispisuju.

I onda, ako bismo se bavili reinkarnacijom ili bilo kojim konceptom života nakon života, pa naravno da ima smisla. Moj lični timeline daje uvid u toliko puno slojeva stvarnosti i mojih stanja u njoj. Sigurno je i sa vama tako.
A stvarnost, vjerovatno, uvijek stoji. Takva kakva jeste. Ali, mi se mijenjamo. Vidimo drugačije, osjećamo drugačije ili, nažalost, polovično osjećamo.

Ovaj tekst posvećen je dvojici ljudi. Oni su moje referentne tačke.
Ne, nisam skromna osoba i smatram da postoji mnogo razloga za to. Sve što jesam, temeljno sam zaslužila osim darova. Ali i njih bih uvijek pažljivo pogledala da bi ih uopšte mogla prepoznati.
U ovim kovitlacima vremena, sami ili s nekim, uvijek učimo. Zapamtite, ovo nikad neće stati. Sada uvijek postoji i uvijek ga osjećamo.
Da, biće ovakvih i onakvih dana, taj pojam o vremenu će i postojati dok se ne nađemo u svim slojevima, a tada…
Tada počinje nova tajna.
Volim vas.