Tricky je stvar vlasništvo nad silama u čovjeku. O tome bi se moglo pisati i pisati, prevashodno iz ugla koncepta slobodne volje.
Religija se bavi njome, filozofija, psihijatrija, zakon se slobodnom voljom bavi, a jedino što se zasigurno da zapaziti, izmjeriti, očitati kao posljedica je dejstvo neke od sila poteklih iz čovjeka.
Kako se desilo da sama sa sobom – jer sve, ipak, konačno utvrdim sama sa sobom – tek sada pouzdano utvrdim da je metaforičko čovjekovo srce, sve ono što ono označava a to je više emocija nego namjera… kako se desilo da tek utvrdim da je jedini ispravljač sila u čovjeku njegovo srce?
Ni pravda, ni standard, ni procedura, pa čak ni slijepo držanje za postulat jednakosti među ljudima. Samo srce.
Pravda je opšta stvar i, kao takva, neminovno i opšte mjesto. Slijepa objektivnost, ona što potpuno zanemaruje činjenicu da se ni subatomske čestice u dvije identično proizvedene stvari ne ponašaju isto, a kamoli unutrašnji i spoljašnji svjetovi dva čovjeka, nositelja svijesti, takva objektivnost je u samom startu osuđena na nepravednost kao radnju koju će neminovno izvršiti.
Neću obrazlagati primjer zbog kojeg pišem ovaj tekst, uzeću suprotan, onaj koji sam milion puta osjetila na vlastitoj koži. I učiniću to baš zato što sam ga osjetila na vlastitoj koži, proživjela iznova i iznova. Jer, osjećaj je šugav, a princip je isti. Bespogovorna objektivnost kao standard, koja za posljedicu može imati – a to je dovoljno da se prije ili kasnije i ostvari – tešku nepravdu.
Koliko se puta računalo na moju snagu, spakovanost, stabilnost, koliko je puta to uzimano kao pretpostavka, datost, pa i postulat, tvrdnja koja se ne preispituje, da bi u konačnici sila inercije dovodila do toga da stvarno stanje mog unutrašnjeg svijeta postane gotovo potpuno irelevantno samo zbog jedne stvari – to se ništa, ili jako malo, vidi spolja. Dobra je, ona će izvjesno preživjeti i ništa se, pritom, neće vidjeti, ako šta i ima.
Čovjek, ta suptilna suptilna ravnoteža pretvaranja srca u misli koje su uopšte sposobne da bar glavnu nit tog srca pogode i zahvate, a onda akcija iz tih misli, ovakva ili onakva.
Teško je biti slab.
Teško je biti i jak.
Pažljivo postupajmo sa obe strane ove medalje, i s licem i s naličjem. A to, a to, kako biti pažljiv?
To je već pitanje opšte stvari, ali ne i opšteg mjesta.
Svi imamo pravo osjećati. Još začudnija činjenica – svi i osjećamo.
Ne uskraćujmo ljudima pravo da osjećaju čak i ako to rade predramatično ili ako im se (uopšte) ne vidi.
Nemamo mi pojma koliko i kakvih oluja zapravo ima unutra.
Ili nema, nego su nusprodukt sile inercije.
